DOLOVO.
Selo o kojem Ranko Starac i Petar Kopanica – najljuća arheološka ekipa otoka Krka – raspravljaju kao da su tamo ostavili dušu. A možda i jesu.
Danas? Danas je to muzej koji šuti. Propada. I vrišti u tišini.
A ima tamo svega.
Priča koje opako grizu kao korijenje ispod prastarih kamenih pragova.
Djevojka koja svako jutro odlazi piti vodu sa slapa – kako bi zauvijek ostala mlada. Debeli, masni praseći monstrum koji je navodno smazao jednog Frankopana. I jedan barba, hudi barba, koji se i dan-danas jada jer smo mu dali posla – nakon što smo selo dobrano očistili od brda i brda smrdljivog otpada.
Nema tu samo priča. Ima duha. I dima. I zemlje pod noktima.
Ali ne možemo sve ispričat. Ne smijemo. To se mora doći. Vidjeti. Osjetiti. Doživjeti.
Bili smo tamo opet. Hiljaditi put. Moja pustolovna malenkost i horda žestokih klinaca. Divljih, razigranih, znatiželjnih. Oni to gutaju. Istraživanja. Legende. Šumske fore. I još više – a to više je… šumski teatar. Da, i to radimo, na najjače. Pravi, žestoki, ludi teatar u dubini šume.
Oblačimo se u stare, smiješne krpetine. Piturajemo se. Izmišljamo imena. Vrištimo. Glumimo. Pjevamo. Pravimo totalni kaos. Jer to je ono što selo traži. Da ga se probudi. Da se digne iz prašine.
Naše Dolovo.
Dok nonići i none više ne hodaju njegovim stazama – mi hodamo umjesto njih. Da ostane nešto. Bar eho. Bar glas.
Ali da budemo iskreni, svaki put kad se vratimo… selo je sve tiše i tiše.
Priroda ga glođe do iznemoglosti. Kiša mu guli kožu. Korijenje mu drobi temelje. I jednog dana, neće više biti ničega. Samo šapat. I mi, koji ćemo reći: “Voljeli smo ga.”
Jer da – nitko ga ne želi. Nitko ga ne čuje. Ali mi… mi ga obožavamo. Takvog kakav je. Star, raspadnut, vlažan, pljesniv, smrdljiv i ČUDESAN. Naše Dolovo.
