Biokovo je planina s korijenom u moru, a čelom u munjama. Svaki korak do najvišeg vrha, Svetog Jure na 1762 metara visine, bit će nenadmašno nagrađen panoramskim pogledom na more i otoke, Zagoru, bosanskohercegovačke planine i susjednu Italiju. Na biokovskom kamenu podignuto je 87 crkava i kapelica. Planina uz svoje ponosne visine ima i neslućene dubine, a Park prirode Biokovo nudi vam da doživite najbolje od Biokova.
Otkriveno je preko 400 jama i spilja. Neke od njih vječno su pune snijega i leda koji odolijevaju i najvrućem suncu. Ljudi su prostor Biokova naseljavali prije pojave pisma. Planina je stari dom koji je uvelike sačuvao svoje drevno lice.
Što može učiniti prisutnost jednog čovjeka, priča je koju baštini Park prirode Biokovo. Teolog, svećenik, znanstvenik i prirodoslovac fra Jure Radić neumorno je radio na tome da Biokovo i nazivom Parka prirode dobije zaštićeni status. To se i dogodilo 1981. godine.
Botanički vrt – ograđeni dio prirode
U biokovskom botaničkom vrtu Kotišina iznad istoimenog sela, u kamenu su uklesane riječi dr. fra Jure Radića: “Oculis mente corde per visibilia ad invisibilia” odnosno “Očima, pameću, srcem po onom što se vidi do onoga što se ne vidi”. To je Radićev testament onima koji ostaju na Biokovu, uz Biokovo i onima koji su ga došli otkriti. Planina je uvijek mjesto gdje je iskonsko u čovjeku sretno što je maleno.
Botanički vrt iznad sela Kotišina dijelom se nalazi u Parku. Utemeljio ga je fra Jure Radić kako bi se znanstveno proučio biljni svijet Biokova, ali i popularizirao. Nije klasični botanički vrt, već jedan “ograđeni dio prirode” kako bi se zadržao prirodni oblik vegetacije. Tu su, na relativno maloj površini, vrlo raznolika staništa kao što su kamenjari, točila, vrletne stijene, obradive površine, te kanjon Proslap s istoimenim slapom, koji je veći dio godine suh, a oživi samo za vrijeme jakih kiša.
U neposrednoj blizini ulaza, uz samu liticu, okamenjena je prošlost burnih vremena. To su zidine velikog Kaštela, fortifikacijskog objekta iz 16.-17. stoljeća. Dna nekih ponikvi na vrhu Biokova početak su jama nevjerojatnih dubina, s obzirom na to da se nalaze iznad 1000 metara nadmorske visine. Pojedine su duboke i nekoliko stotina metara, primjerice nedavno istraživana jama nazvana Njemica duboka je preko 800 metara.
Biokovo ima Francusku cestu
Iznad mjesta Brele pronaći ćete cestu za koju u Brelama tvrde kako predstavlja iznimni graditeljski doprinos u cestogradnji s početka 19. stoljeća, a koju je projektirao arhitekt Frane Zavoreo. Razlog zbog kojega vrijedi popeti se Francuskom cestom na Biokovo je veličanstven pogled. Naime ova cijela cesta je svojevrsni vidikovac s kojeg se vide Brela, Makarska rivijera i susjedni otoci. No ne zaboravite kako je ova cesta ipak planinarska staza te je za nju, iako je kvalificirana kao planinarski lagana staza, ipak potrebna primjerena obuća te šetanje u japankama nije pametna ideja.
Ova cesta, koja je i danas poznata kao Napoleonova ili Francuska cesta, izgrađena je od Obrovca do Boke kotorske. Građena je zahvaljujući Napoleonovom vojskovođi i vojvodi Dubrovnika Auguste Marmontu kojeg hrvatska povijest pamti po brojnim naprednim poduhvatima koje je kao vojni zapovjednik Dalmacije i namjesnik Ilirskih pokrajina poduzeo u hrvatskim krajevima.
Neke od jama skrivaju vječni led
Park prirode Biokovo skriva jame ledenice u kojima se nalaze snijeg i led iz biokovskih prirodnih ledenica. Njih su lokalni ljudi, biokovski ledari, vadili za potrebe makarskih hotela dok još nije bilo hladnjaka. Magarcima i mulama, noću, dogonili su seljaci stoku koja je vukla led iz ledenica. Nimalo bezazlen posao. Trebalo je prvo blokove obložiti bukovim lišćem i omotati u tkaninu od kostrijeti, kozje dlake, potom natovariti na magarce i dovesti u grad. No, tako su zarađivali za kruh, prodajući hotelima led, a gosti su pili pića rashlađena ledom prevezenim s neslućenih im visina.
Park prirode Biokovo – kamena granica dvije klime
Sudar mediteranske i kontinentalne klime odnosno njihovi blagi susreti, ali i žestoki okršaji, stvaraju posebnu klimu Biokova. Zračne mase s mora prodiru uz njegove primorske strane, preko grebena i planinskih vrhova. Vrhovi planine na sjevernoj strani zadržavaju prodiranje hladnih masa iz unutrašnjosti kontinenta, ali isto tako i mediteranskih strujanja u unutrašnjost.
Zračne mase s planine i mora znaju mjesto svojih konačnih susreta i sukoba: to je Biokovo. Taj sukob ima za posljedicu česte promjene vremena, što u jesenjem periodu dovodi do izlučivanja kišnih i snježnih padalina, a u zimskom periodu do padanja snijega, koji se zadržava i u proljeće. Šuma je ovdje regulator padalina, vjetrova i topline. Sve to doprinosi raznolikosti klime Biokova.
Pogled sa Svetog Jure seže do Italije
Snježna planina, Biokovo, svoj je vrh dosegla na Svetom Juri. Krajnje je to ishodište biokovske ceste i kulminacijska točka ljepote koju pruža pogled onima koji su stigli planinarskom stazom ili prijevoznim sredstvom. Panoramski pogled s 1762 metara nadmorske visine znači okrenuti se i vidjeti i more i otoke i Zagoru i bosanskohercegovačke planine i susjednu Italiju. Na vidikovcu se nalazi i crkva svetog Jure, a sakralni objekt tu je postojao još u 12. stoljeću. Svjedok je kamena ploča koja se nalazila iznad oltara stare srušene crkvice iz 1640. godine.
Posebno je atraktivan i vidikovac Skywalk koji u Park prirode Biokovo privlači brojne turiste.
Biokovo je stoljećima hraniteljica, gotovo sveta planina. Ljudi su pronašli plodne udoline, dolce, škrape, koje su oživjeli i iskoristili za preživljavanje. Na Biokovu se boravilo često, poradi uzgoja krumpira i žitarica, lova, vađenja leda, ali ipak najviše radi stočarstva. Početkom 20. stoljeća na Biokovu je boravilo više od 600 pastirica i pastira.
Na Biokovu dvostruko više pastirica, muškarci obrađivali zemlju
Čuvanje stoke bio je posao koji su radile žene, pa je pastirica bilo dva puta više od pastira, dok su muškarci obrađivali zemlju u biokovskim dolcima. Bili su oskudno odjeveni i većinom su nosili nazuvke, opanke i kaput od domaćeg sukna. Hranili su se uglavnom kupusom, purom (palentom) i krumpirom, a rjeđe mesom i mlijekom. Nakon napornog dana pastirice i pastiri okupljali bi se uz vatru i vodili “silo”, na kojem bi se sviralo, pjevalo, igrale razne društvene igre, te pripovijedalo o vilama i vukodlacima.
Biokovo skriva brojne životinjske i biljne vrste, a uz malo sreće, moguće je ovdje susresti divlje konje. Naviknuti su na posjetitelje i ne bježe od ljudi, a prizor krda divljih konja uistinu je poseban prizor kojeg ćete uvijek pamtiti.
Zanimljivo na Biokovu je stalno je prisutan vuk, divlja životinja koja se nalazi na listi potencijalno ugroženih vrsta, ali Biokovo je dom i brojnim divokozama čija se biokovska populacija smatra za najstabilniju i najveću populaciju divokoze u Hrvatskoj.
Izvor: PP Biokovo
