Budi in i dođi u Labin

Antibrailovim pismom napisana je poezija A.B. Šimića ”Čovječe pazi da ideš malen ispod zvijezda”, ali za razliku od Brailovog pisma koje se označava izbočinama, ovdje se koriste rupe, kao antipod i negativ, jer često mi ljudi koji dobro vidimo, neke stvari možemo ”pročitati” kada one nestanu, kada ih izgubimo. Riječi su to arhitekta Roberta Dragogna iz labinskog Studija 92, autora ulaza na labinsko groblje koji je ujedno i vidikovac. S tog se vidikovca pruža pogled na Učku i Plominsku goru.

Stari grad Labin samozatajno, ponosno i prkosno, poput Giocondinog osmijeha smiješi  se promatračima. Nadvisuje ga zvonik Svetog Justa, na najvišem i najstarijem dijelu grada, gdje se nalazila i najstarija župna crkva. Zna Stari grad da je sve prolazno, sad jesi, sutra nisi.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Uokviruju ga bedemi sagrađeni krajem 19. stoljeća, kada nasipavanjem nastaje i šetnica Svetoga Marka, čiji smo blagdan slavili 25. travnja. Grb Svetog Marka, Serenissime možete pronaći na nekoliko mjesta u Labinu.

Taj je Stari grad je skoro doživio sudbinu starozavjetnog Izaka, trebao je biti žrtvovan zbog rudnika. Ponekad se u povijesti ljudskog roda, zvijezde poklope, tako je bilo u Ateni u 5.st. pr. Krista, i i renesansnoj Toskani. Tako je bilo i 70-ih godina u  Labinu, kada umjetnici ”spašavaju” Stari grad, razvija se snažna umjetnička scena Labinskih ateliera. Osniva se Mediteranski kiparski simpozij, u Parku skulptura Dubrova, danas možete vidjeti skulpture Đamonje, Richtera, Radauša, Šuteja, Kožarića, i ostalih  vrhunskih umjetnika bivše Juge i svijeta, a jednu skulpturu Josipa Diminića naći ćete i u starogradskoj jezgri.

Na putu od groblja do Staroga grada nalazi se crkvica Svete Marije Magdalene, s lopicom ( otvoreni trijem pred crkvenim pročeljem ) i zvonikom na preslicu, tradicionalnim elementima istarske arhitekture. Bila je to crkvica obitelji Scampicchio, aristokratske obitelji iz Labina, čija se palača nalazi tik uz župnu crkvu, ma i spojena je s crkvom posebnom galerijom na katu ( poput Palazzo Vecchio i Palazzo Pitti u Firenci ). Tako je crkva nagradila Scampicchio za teren koji su ustupili za proširenje župne crkve u kojoj se čuvaju i relikvije Svetog Justa.  Ulicama Staroga grada šetao je i Matija Vlačić Ilirik. Protestant, teolog, profesor hebrejskog i grčkog, čiji smo 500-ti rođendan slavili prošle godine. Tristotinjak godina kasnije, ulicama šeta i Giuseppina Martinuzzi, rođena u  građanskoj obitelji, učiteljica siromašnih, autorica mnemotehničkog priručnika, mapa za lakše pamćenje, prva socijalistkinja i u starijoj dobi, komunistica u Istri. Žena koja je beskompromisno slijedila svoje ideale, zalagala se za edukaciju djece radnika, ravnopravnost žena i hrabro podnosila izopćenje iz buržujske klase. Snažne su to ličnosti koje slijede put srca, onu unutarnju nužnost Vasilija Kandinskog.

Moja malenkost, autohtona istarska koza i unuka rudara,  ponekad sama, ponekad zajedno s prijateljima organizira interpretativne šetnje po Labinu i okolici, gdje otkrivamo povijest, umjetnost, tradiciju, ljude i njihove priče, i ono autentično, što nas čini posebnima. U suradnji s Istra Inspirit realizirali smo turu gdje oživljavamo cakavicu, naš labinjonski dijalekt, život ”kovara” (rudara) i žena, te smo oživjeli povijesne ličnosti Matija Vlačića i Giuseppinu Martinuzzi. Zajedno s Lynx and Fox i Outback Circle, organizirali smo šetnju stazama u okolici Labina, udisali mirise majčine dušice, kadulje, slušali žubor vode i divili se prirodi, koja je najveći umjetnik i uči nas da sve teče, da se sve obnavlja. Sve ture su dostupne i za vas!  Ako ubrzo planirate doći u Labin, biti ću sretna da budem vaš domaćin i vodič. Pišite na vedrolina@gmail.com i zapratite moju Facebook stranicu Vedrolina.

S Fortice puca prekrasan pogled na Kvarner, otok Cres i Lošinj, za vedrih dana vide se vrhovi Velebita, prekriveni snijegom i Rabac. Do Rapca možete stići i pješice Stazom božanskih izvora (google: istriatrail803) i biti omađijani ljepotom prirode, zvukovima vode i raznolikošću vegetacije.

Ispod Staroga grada nalazi se novi dio grada inauguriran 28.10. 1942., na 20 –tu obljetnicu Mussolinijevog ulaska u Rim, kao Pozzo Littorio d’Arsia. Obnovljeni šoht, i od 02.03. 2021. i trajno osvijetljen, svjedok je bogate rudarske baštine. Šoht je rupa, jama koja je otvorena 1939., kada je sagrađena metalna konstrukcija za liftove koji voze rudare u podzemlje. Tu konstrukciju  nazivamo danas Šoht. Nalazi se na Pjacalu, uz ostale arhitektonske elemente rudarske baštine : Lamparna, kupatila, laboratorij, Gradska knjižnica ( nekadašnja Mramorna dvorana u kojoj su se izdavale plaće ), zgrada izvoznog stroja, zgrada kompresora, skladišta, radione, trafostanica. ) Zahvaljujuću udruzi Labin Art Express, Pjacal je i zaštićeno kulturno dobro krajem 20.st. I opet je umjetnost, kao i u Starom gradu pronašla put za katarzu. Kao u  pjesmi Leonarda Cohena. ”There is a crack, a crack in everything, that’s how the light gets in”.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Ove godine slavimo 100 godina Labinske republike, anticipacije prvog antifašističkog ustanka i prvog oblika samoupravne organizacije na Mediteranu. Trajala je 37 dana, a rudari su držali ulaze u okna i nastavili s proizvodnjom ugljena. Misli me nose na pokojnog noneta rudara, koji je nekoliko dana bio zarobljen u rudniku zbog zatrpanih prolaza. U mrklom mraku. Ispod zemlje. On se izvukao. Brojni su oni koji nisu. Rudarske nesreće bile su česte. Tišina koja je ostala još teče našim venama. Vraćamo se na labinsko groblje, na rad Roberta Dragogne.  Obitelj Dragogna, stara je plemenitaška obitelj, koja se u Labin doselila prije venecijenske uprave 1420. Lodovico je bio općinski notar i od Vijeća desetorice u 17. st ( tada je vladala Venecija ) dobio koncesiju na pegolu neru ( crnu smolu, katran za impregnaciju brodova ) u Krapnu. Bio je to početak rudarske priče Labinštine i  eksploatacije raškog ugljenokopnog bazena, osnovne ekonomske grane na ovom području do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća.

”Tri su čina na tom malom ulazu. Vrata sa Šimićevim citatomi koje predstavljaju “opomenu” svakome koji ulazi. Pjesma se tako i zove. Drugi čin je mali ulaz sa mostom. Izvorno nije bio planiran taj ulaz ali kad sam vidio da je glavna os groblja savršeno poravnata sa zvonikom morao sam to naglasiti. Tu izmedju zida  je mali mostić , gotovo neprimjetan, on je metalan i zahrđao kao stari brod . Kreontova lađa, splav koja te nosi iz svijeta živih u svijet mrtvih. I kako je zaokružen, u obliku luka, kad hodaš po njemu lagano se instiktivno nagneš, da se nakloniš svijetu u kojeg ulaziš. Luk te malo uspori, a zvuk cipela po metalu malo “probudi” da te osvijesti kamo ideš. Naučio sam to u Kini, u zabranjenom gradu prilazi su kosi kako bi se oni koji ulaze sami od sebe naklonili caru! Treći čin je konzolna terasa. Kad se vraćaš , pogled ti je usmjeren ravno u zvonik, i preko konzolne terase i stakla na kraju , izravno si povezan sa gradom, ljudima koji su tu. To je poruka nade da smo ipak još uvijek tu, živi, i da moramo uživati u ljepotama svijeta oko nas dok smo tu!”

Panta rei! Uz rudarski pozdrav SRETNO! Vidimo se u Labinu! Voli vas istarska koza!

Naslovna fotografija: Interpretativne šetnje Labinom/ Mateo Gobo

- Oglas -

POSLJEDNJE OBJAVE

NAJČITANIJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.

Autor

Kategorije