Camino iliti Put svetog Jakova – put koji se ne može opisati

Danas je godišnjica mog puta života. Točno prije godinu dana na današnji dan 20. rujna ušli smo u Santiago nakon gotovo 800 kilometara i 30 dana puta koji je teško opisati…. Napisala sam tekst par mjeseci nakon Camina i evo ponavljam ga i danas na za nas veliku godišnjicu. Ja doživljavam ovu godišnjicu kao svoj novi rođendan jer nakon Camina moj život je krenuo novim putem. A tako je nastao i ovaj portal pa je upravo ovaj Camino početak i portala Turističke priče.

Uz osjećaj velike nostalgije i želje da ponovno krenem na Camino, prenosim vam ponovno ovaj blog. Zanimljivo je kako isto osjećaju i Dorian, moj sin koji je u svojoj petnaestoj prehodao, kako kaže svoj prvi Camino, kao i Vera koja oduvijek tvrdi kako će ih preći sve, a planira i Via Adriaticu mutiploj sklerozi unatoč. Korona nam je pomrsila planove a mi smo trebali biti na Camino Primitivu baš ovih dana…. no kad tad… vratit ću se ovoj dobro ugaženoj stazi koja priča priču života.

A sada tekst koji je napisan 03. prosinca 2019. dva i pol mjeseca nakon našeg povratka kući…

Iz prve ruke donosimo priču o tome kako smo prehodali 779 kilometara UNESCOVOM zaštićenom rutom Puta Svetog Jakova od Saint Jean Pied the Porta u Francuskoj do Santiago de Compostele u Španjolskoj.

Camino je nešto posebno. U sklopu kampanje MS walk on Camino Udruge oboljelih od multiple skleroze MS tim Hrvatska prehodala sam ga sa prijateljicom po bolesti Verom i svojim srednjim sinom Dorianom, koji je na Caminu proslavio svoj 16. rođendan. Hodali smo pod motom Svaki korak se broji simbolično za sve oboljele od multiple skleroze. Prešli smo 779 kilometara. Krenuli smo 21. kolovoza iz Saint Jean Pied de Porta i stigli 20. rujna u Santiago.

Svi me pitaju zašto nisam ništa o Caminu napisala do sada.

Jednostavno nije bilo vrijeme za to. Camino ima produženo djelovanje. Danas o njemu razmišljam sasvim drugačije nego odmah po povratku s puta. Mislim da mi je trebalo vrijeme da ga shvatim.

Camino iliti Put Svetog Jakova dug je 779 kilometara od Saint Jean Pied the Porta u Francuskoj do Santiaga u Španjolskoj

Nisam shvatila ni tijekom puta, jednostavno nisam bila svjesna.

Zašto mi je teško pisati o Caminu, iako znam kako svi to očekuju od mene?

Zato što je Camino put koji je jedno jako intimno i osobno iskustvo. Nešto što ne možete i ne trebate dijeliti. Nemojte me krivo shvatiti, ali teško je opisati taj put bilo kome. Ako vas zanima Camino trebate otići na Camino, jednostavno krenite i tamo ćete sve shvatiti. Možda ne odmah, možda ne ni kada ga završite, ali doći će i dozrijeti trenutak kada ćete shvatiti sve.

Meni je trebalo dugo… predugo…

Camino nije hodanje, nije trening, niti planinarenje. Završiti Camino nije uspjeh i dokaz fizičke spremnosti. Svi su me pitali isto – kako ste izdržali, je l’ naporno i kako noge koliko je bilo žuljeva.

Camino može prehodati svatko tko to želi, to nije pitanje kondicije, utreniranosti i dobre opreme. Nakon tjedan dana hodanja vaše noge idu same, vaše tijelo će biti spremno za put i nećete imati nikakvih problema. Ako pazite na noge i njegujete ih bilo kojim od preparata za žuljeve i ako hodate u razgaženoj obući, koja vam je udobna, nećete imati žuljeve. I to je sva mudrost oko fizičke spremnosti.

Nulta točka i službeni kraj Camina na svjetioniku u Fenisterre na Atlanskom oceanu.

Ali Camino nije stvar fizičke spremnosti. Camino je hrana za dušu. Camino je borba sa samim sobom i svojim unutarnjim nemirima. Borba sa svojim velikim ja. Camino je put koji je psihički zahtjevan. Na to se morate pripremiti, a to je nešto na što se ne možete pripremiti. Ovaj put će vas rastaviti na najmanje čestice. Razbucat će vas doslovno. Rastaviti na atome.

I nije važno hodate li u miru, sami ili u društvu, je li bučno oko vas ili ste sami. Ne možete mu pobjeći. Jer ne možete pobjeći od sebe. Na Caminu vaš najveći problem ste vi sami. Na putu ne možete pobjeći od sebe. Svojih strahova, svojih nemira, svojih želja, svojih snova, svojih nadanja, svojih pogrešaka, svojih uspjeha, svojih mana, svojih vrlina. Tamo morate porazgovarati sa samim sobom pa i s Bogom, čije postojanje na putu ne možete ignorirati i uopće ne dvojite da je tu uz vas. Svađat ćete se sa sobom i s Bogom. I miriti istovremeno. Smijati, ali i plakati. I sve će se događati dok hodate, gubite se, tražite smještaje, upoznajete druge ljude, brojite kilometre, divite se prirodi i ponekad prizorima prirode od kojih zastaje dah, a ponekad običnim smrdljivih gradskim ulicama ili neuglednim selima.

Camino nije turizam, nije ni klasično hodočašće to je put kao niti jedan drugi. Jedinstven, poseban, divan kao ništa drugo i ne mogu taj put s ničim usporediti. Camino je Camino, put za sebe i u sebe.

I zato nisam pisala o svom Caminu. Nisam spremna na to. Ne znam kada ću biti.

Camino sam prešla sa prijateljicom po bolesti Verom i mojim šesnaestogodišnjim sinom Dorianom.

I danas dva mjeseca nakon što smo se vratili polako stvari mi sjedaju na svoje mjesto. Danas tek počinjem cijeniti svaku kap znoja, svaku muku i svaki kilometar. A nisu bili laki. Borila sam se i prvih 20 dana opirala svemu. Brojala kilometre, gurala dalje i hodala, hodala, hodala…. Brinula za sina sa mnom i drugu dvojicu kod kuće, Prebacivala si što sam uopće otišla. Brojala dane i kilometre, brojala korake i puteljke, staze i ceste. Nadmorske visine, nagibe, smještaje, restorane.

Zadnjih dva tjedna počela sam shvaćati kako se kraj bliži i tada više nisam brojala kilometre. Tada sam brojala ljude koje sam upoznala. Iskustva koja su me nešto naučila. Upijala sam kadrove koje želim zauvijek sačuvati u sjećanju.

Kada sam se vratila bila sam sigurna kako je jedan Camino bio dovoljan i kako više nikada ne moram ponovno otići.

Danas mislim kako bih više od svega željela ponovno otići.

Fenisterre ili kraj svijeta nalazi se na 830 kilometara od početka Francuske rute

E to je Camino… i ovaj tekst shvatit će samo oni koji su bili na tom putu. Djelomice i oni koji žele krenuti na njega.

Često ponovno pregledavam fotografije s našeg Camina. Nekako svakim danom sve češće. I sad razumijem moju Valeri kada je govorila za svog oca kako je u poznim godinama svog života govorio samo o Caminu. Jedino se njega sjećao svakog trenutka i svakog kamenčića.

To je Camino.

Neopisivo.

p.s.

Camino obitelj ljude koje ste na putu sreli i upoznali, oni nekako i zauzmu važno mjesto u vašim srcima. Iako su u vašem životu bili samo koji dan, tjedan ili u najboljem slučaju mjesec.

A naš ulazak u Santiago nakon 30 dana emitirali smo na grupi na Facebooku MS walk on Camino i pregledalo ga je gotovo 10.000 ljudi. Naša misija bila je ispunjena. A oči suzne…

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.