Čudesni životinjski svijet Lonjskoga polja

U Parku prirode Lonjsko polje vole reći kako fauna njihova parka nije u potpunosti istražena, pa se svake godine tijekom istraživanja naiđe na neku strogo zaštićenu vrstu koja do sada nije bila evidentirana.

Za sada se može reći da na području Parka prirode Lonjsko polje živi 58 vrsta sisavaca, 16 vrsta vodozemaca, 10 vrsta gmazova, 43 vrste vretenaca, 33 vrsta riba te čak 250 vrsta ptica od kojih se 138 tamo i gnijezdi. Velik je to broj životinja koje treba štititi, a najbolji je način prvo ih upoznati, te znanje o tome tko sve tamo živi podijeliti s drugima.

Vjerojatno najpoznatija stanovnica Lonjskoga polja je roda – ptica selica koja se nakon zimovanja u toplijim predjelima svake godine vraća u svoje europsko gnijezdo, koje najčešće gradi na ljudskim građevinama. Zbog velikog broja gnijezda na krovovima drvenih posavskih kuća. Prvo europsko selo roda – Čigoč – smješteno na desnoj obali rijeke Save uz riječni rukavac Tišina. Riječ tišina upućuje na mirno i tiho mjesto, no ovaj kutak Lonjskoga polja zapravo vrvi životom. Okružuju ga livade i pašnjaci, bare i lokve gdje rode pronalaze hranu za svoje mlade – žabe, zmije, kukce, puževe, rakove i ribe.

Bliska rođaka obične bijele rode, crna roda je ptica selica i naša autohtona gnjezdarica koju često možemo vidjeti u paru, kružeći iznad krošnji drveća i obilježavajući svoja gnjezdilišta. Za razliku od bijele rode koja više voli dimnjake i bandere, crna roda svoje gnijezdo gradi na visokom drveću, u mirnim i skrovitim dijelovima starih šuma. Hrani se uz rubove stajaćih voda i na otvorenim močvarnim vodama, a za vrijeme gniježđenja hranu traži u gustoj vegetaciji unutar šume. Ne voli uznemiravanje i svakih nekoliko godina mijenja mjesto za gniježđenje.

Kosac je smeđa ptica, sivkaste glave i kestenjasto smeđih krila koju češće čujemo nego što je vidimo. Najčešće se glasa mužjak, koji pjeva glasnim i poprilično nemuzikalnim i hrapavim dvosložnim pjevom, uglavnom noću. Upravo je njegovo znanstveno ime onomatopeja pjeva mužjaka. Vrlo ih se rijetko može vidjeti u letu ili na golom tlu, jer se vrlo vješto skrivaju od pogleda grabežljivca. Toliko su dobri u skrivanju, da nemamo čak niti njegovu sliku!

Kosce ubrajamo u ptice koje prevaljuju jedan od najdužih selidbenih puteva uopće. Tijekom jesenskih selidbi lete tijekom cijelih noći, i do južne Afrike prevale put duži od 10 000 km. Žive na livadama s visokom travom, gdje na biljkama ili na tlu pronalaze svoje omiljene poslastice: gujavicama, velike kukce ili puževe. Nažalost, moderni načini košenja livada brzim traktorskim kosilicama uništavaju njihova gnijezda i mlade ptiće.

Štekavac je jedna od ptica grabljivica koja zaklon za vrijeme gniježđenja traži u poplavnim nizinskim šumama koje zbog visokog vodostaja Save i poplava u proljeće budu nepristupačne. Štekavac je najveći među našim orlovima. Gnijezdi se u šumi u blizini velikih vodenih površina, a oko 15 % hrvatske populacije štekavaca gnijezdi se baš na području Parka prirode Lonjskog polja.

Simpatična žličarka se gnijezdi u posebnom ornitološkom rezervatu Krapje đol. Zbog močvarnog terena te bujnosti vegetacije tamo se kolonijalno gnijezde žličarka i razne vrste čaplji – siva čaplja, čaplja danguba, mala bijela čaplja, žuta čaplja, gak i čaplja govedarica. Posebni ornitološki rezervat Krapje đol je najstariji riječni rukavac Save.

Žličarka je ptica selica koja u naše krajeve dolazi u manjim jatima iz južne Italije ili sjeverne Afrike. U Parku prirode Lonjsko polje posebnost je da žličarka koristi okolne poplavne livade i pašnjake kao hranilišta. Hrani se i na otvorenim vodama i barama, a lovi pretežno vodene kukce, ličinke, sitne ribe, žabe, puževe. U Parku se, inače, gnijezdi između 40 i 120 parova žličarki, što je oko 10% populacije žličarki iz cijele Europe.

Bijela roda, crna roda, štekavac, žličarka i kosac su posebno vrijedne vrste ptica koje su indikator očuvanosti staništa i kulturnog krajobraza.

No osim ptica – ovih opisanih i mnogih drugih – Park prirode Lonjsko polje dom je i drugim životinjama, pa tako i izvornim pasminama koje čuvaju identitet ovog područja. Njih uglavnom karakterizira prilagodba ekstremnim uvjetima preživljavanja na otvorenom. Imaju čvrstu konstituciju tijela i socijalnu komponentu ponašanja važnu za očuvanje pašarenja na velikim zajedničkim pašnjacima. Lonjsko polje jedno je od područja s najvećom koncentracijom izvornih pasmina koje su ovdje nastajale i oblikovale svoje genetsko nasljeđe.

Izvorne pasmine koje ćete zateći u Parku prirode Lonjsko polje su hrvatski posavac, hrvatski hladnokrvnjak, turopoljska svinja, slavonsko-srijemsko podolsko govedo i posavska guska.

Hrvatski posavac i hrvatski hladnokrvnjak autohtone su pasmine konja. Posavac je nastao na području slivnog toka rijeke Save, a u narodu ga zovu i posavski konj, posavski bušak i posavec. Velik dio godine provodi u prirodi na otvorenom, otporan je na vremenske neprilike i skromnih je zahtjeva. Blage je ćudi i poslušan. Imao je veliku gospodarsku vrijednost prije pojave mehanizacije u poljoprivredi, a između ostaloga je služio vuči brodova na Savi.

Hrvatski je hladnokrvnjak najbrojnija autohtona pasmina konja. Nastao je dugotrajnim križanjem toplokrvnih kobila s uvezenim pastusima hladnokrvnih pasmina, a početak stvaranja pasmine datira od 19. stoljeća. Ovim je križanjem nastao čvrst radni konj. Otporna je pasmina, dobre plodnosti i skromnih zahtjeva u prehrani. Koristio se za poslove na polju na području središnje Hrvatske, gdje se i danas najviše uzgaja.

Turopoljska svinja, hrvatska je autohtona pasmina domaće svinje, koja potječe od divlje europske svinje. Ima guste kovrčave čekinje bijelo-sive boje. Otporna je na bolesti, vremenske prilike i promjene prehrane. Zanimljivo je da se u pisanom obliku prvi put spominje još davne 1352. godine, a danas je kritično ugrožena pasmina.

Slavonsko-srijemski podolac je stara hrvatska pasmina domaćeg goveda, a spada u dugorožna goveda. Od davnina obitava u hrvatskim slavonsko-srijemskih graničarskim krajevima, a zaključno s početkom 20. stoljeća, bio je najznačajnija i najzastupljenija pasmina goveda u Baranji, Srijemu i Slavoniji, te u Podravini do Virovitice. Vrlo su otporni i vrlo izdržljivi, živahne naravi, ali u doticaju s čovjekom plahi i nepovjerljivi, a ponekad i nervozni. Podolca se uglavnom uzgajalo kao radno govedo za teške poslove u poljoprivredi, a uvođenjem mehanizacije u te poslove došao je na rub izumiranja.

Guska je, uz patku, jedina izvorna hrvatska vrsta peradi. Posavska guska proširena je uz rijeku Savu, te njezine pritoke. Slična je divljoj guski, od koje je nastala, a vjerojatno se i naknadno križala s njom. Posavska je guska stara hrvatska izvorna pasmina koja se tradicionalno ekstenzivno uzgaja na prostranim poplavnim pašnjacima. Na zajedničkim pašnjacima tijekom dana uglavnom bi boravile guske iz cijelog sela, a predvečer bi se svako jato vraćalo u svoje dvorište. Kao poznate pašne ptice, guske su iznimno važne za vodene i travnjačke ekosustave, posebno travnjake uz veće vodene površine, gdje održavaju pašnjak i utječu na njegovu kvalitetu. Zanimljivost vezana za guske jeste da su u starim civilizacijama na osnovi njihova ponašanja, proročice predviđale budućnost.

Park prirode Lonjsko polje prati trendove, pa su lani osmislili igru Istraži životinjski svijet Lonjskog polja. Riječ je o edukativnoj igri proširene stvarnosti, iza koje stoji ideja da djeca i mladi trebaju što bolje poznavati autohtone životinjske vrste koji žive u tom parku prirode, a s ciljem kako bi se u parku što bolje sačuvalo ono što tamo živi.

Posjetite Park prirode Lonjsko polje, zaigrajte igru i otkrijte sve što niste znali o fascinantnim bićima kojima je tu dom!