CULTURTOUR CONTRA CORONATOUR// Rimska baština i dolazak Hrvata na Jadran

Drugi nastavak TRIBLOGIJE – Skamander, Narona, Neretva, Nera etva…Božanska rijeka kao impresivni identitet u turističkom brandiranju istočnog Jadrana

U nastavku TRIBLOGIJE o baštini Narone (naziv rijeke Neretve iz Rimskog razdoblja) osvrnut ćemo se na bogatu i artefaktima potkrijepljenu baštinu iz Rimskog carstva i ranog srednjeg vijeka u koji datiramo i dolazak Hrvata iz Bijele u Crvenu Hrvatsku…

Pomirbom Rimljana i Ilira koji povjesničari datiraju u 229. g. prije Krista, započinju novi društveno-politički odnosi na istočnom Jadranu, posebno u sferi “dokolice” kada možemo govoriti i stanovitom vidu “gostiteljstva” kao inspiraciju za novu turističku paradigmu čiji smo baštinici. Naime, cijelo RC (Rimsko carstvo) zapravo je uz ratničke i gospodarske prioritete vodilo računa i o rekreaciji i rehabilitaciji svojih ratnika i njihove logistike, pa i na području srednjeg Jadrana (današnje Dalmacije koja se kao sastavna pokrajina već udomaćila kao rimska regija) imamo tragove i vrlo vrijedne artefakte kao mogući turistički potencijal.

To se u prvom redu odnosi na gospodarsko i prometno središte NARONA (danas respektabilan muzej uz desnu obalu Neretve blizu Metkovića koji upotpunjuje antičku baštinu…Grčku ili Trojansku…neka se povjesničari očituju).  

Uz ovaj artefakt nadovezuje se i cijeli niz fortifikacija na Dolabelinoj cesti (rimski graditelj puteva od Salone (današnji Solin) do Narone) gdje pronalazimo i logore (najpoznatiji Bigeste na Humcu kod Ljubuškog uz lijevu obalu sedrenog Trebižata kojeg krase i impresivni Vodopadi Kravice i Koćuša, ali i prekrasni izvori “dva oka ” u Prološcu kod Imotskog, te Peć mlini gdje ponovo izvire kao Tihaljina).

Tu je i rimska Villa rustica u Mogorjelu kod Čapljine (ostaci otkriveni u vrijeme Austrougarske vladavine krajem 19. stoljeća kada se gradila i turistička pruga Beč – Dubrovnik…), a koju su nastanjivali upravo isluženi ratnici-veterani koji su u tim objektima upražnjavali danas dominantnu turističku gastro ponudu, od vodenih i i divljih delicija do opojnih mirisa i okusa loze, masline i ljekovitog bilja.

Iz tog razdoblja baštinimo i keltsku kulturu koja je u kulturološkom smislu bila impresivna, ali Kelti vjerovatno nisu izdržali “ratničke pohode” to su ubrzo i iščezli kako s naših prostora tako i s europskog civilizacijskog obzora.

A kako se i moćno Rimsko carstvo pomalo urušavalo (možda i zbog poslovičnog hedonizma kojim su se kitili rimski zvaničnici) to su njihove bakanalije, ali i prekrasna priroda, privlačile i druge osvajače, uglavnom sa sjevera Europe i bliske Azije, pa mudri Rimljani pozovu već etablirane ratnike “Hrvatske krvi” da ih zaštite, ali i da s njima podjele svoju imperiju na istočnom Jadranu.

Džentlmenski dogovor je ubrzo zaživio i hrvatska plemena se nastaniše na plodnim poljima i šumovitim brežuljcima današnje Dalmacije u porječjima bistrih izvora između Cetine i Neretve, a kako su došli iz bijele “chorvatske” (okolica Karpata, gdje su stigli iz obalnog pojasa Crnog mora?) to su se pomiješali, vjerojatno i genetski zbližili sa Slavenskim plemenima? pa donesoše svoje gospodarske i kulturne pa i gastro navade u novu domovinu koju i danas baštinimo.

Za svrhovitost naše priče, spomenut ćemo i najpoznatije pismo iz tog razdoblja…a datira na 7. lipnja 879. godine kada papa Ivan VIII. (izgleda da su imena Ivan imali najsretniju poveznicu s hrvatskim kršćanskim pukom još od Ivana Krstitelja s rijeke Jordan) piše tadašnjem hrvatskom poglavaru knezu Branimiru…a što sudbinski znači i priznanje državnosti (koju ovih dana i simbolično obilježavamo).

Drugi veliki vođa a zapravo prvi kralj bio je Tomislav (sin kneza Mutimira?)kojeg i povjesničari ali i puk smatra najznačajnijim vladarom i vojskovođom, koji je uz dominaciju na moru tada gospodario i cjelokupnim obalnim pojasom dinarskog gorja…(po legendi ili stvarno, okrunjen je 925. na Duvanjskom polju, u blizini današnjeg Tomislavgrada podno drevnog Delminiuma, stolnog grada domicilnih ilirskih plemena?).

Slijede i drugi manje ili više uspješni vladari koje su pratile i vjerske vođe od kojih je najpoznatiji ninski biskup Grgur, zalažući se za status Metroplije cijelog obalnog pojasa Dalmacije i Boke (danas u Crnoj gori).

Znakovit je bio i Splitski Crkveni sabor iz 928. te misionarsko hodočašće braće Ćirila i Metoda koji nam u baštinu ostaviše i pismo glagoljicu (kao izvorni artefakti danas imamo Baščansku ploču iz Jurandvora na otoku Krku te Humačku ploču s Humca kod Ljubuškog, koje kao formalno pravni dokumenti datiraju s početka II. tisućljeća?).

Svakako vrijedni spomena su i zapisi Konstantina Porfirogeneta koji je kao vladar obilazio svoje (istočno rimsko carstvo) koje se održalo nakon pada zapadnog rimskog carstva u 5. stoljeću, sve do 15. stoljeća, da poduči sina nasljednika, ali i druge baštinike na prijestolju, kako vladati i upravljati državom (Da administrando Imperio)

Sve te događaje “blagoslivljala je Narenta” noseći zapise diljem Mediterana baš kao i novu flotu trgovačkih brodova  koji se kao prijevozna sredstva već uvelike grade kao logistika trgovačkim karavanama iz Bosne i Huma, Raše, Zete… uvozeći i izvozeći sve proizvode ljudske uporabe, a najntezivnije i gospodarski najznačajnije aktivnosti odvijale su se u dolini rijeke Neretve (luka Drijeva između današnjeg Metkovića i Čapljine).

Javljaju se i tzv. gusari, napadajući brodove imperijalističkih sila (najčešće mletačke), a među najopasnijima su uz Omiške bili i Neretvanski gusari koji se i danas spominju kao nedvojbeni narodni heroji (povjesničari bilježe i kneza Domagoja čiji su ratnici uvelike doprinijeli i zaštiti domorodačkog puka uz Neretvu, pa ih i danas spominju kao “Domagojeve strijelce”, a “Domagojev štit” kao suvenir i odličje s ponosom nose veslačke ekipe s MARATONA LAĐA koji se u to ime održava već dvadesetak godina.

Slijedi i jačanje obližnjih obalnih mjesta kao i gospodarski i kulturni preobražaj cijele delte do Makarske i Dubrovnika, koji pomalo preuzima pomorski i trgovački primat na istočnoj obali Jadrana.

Svi ovi artefakti čiji smo ponositi baštinici su zasigurno neiscrpan izvor mnogim turističkim pričama koje toplo preporučam i dubrovačkim i mostarskim pa i novopečenim studentima Fakulteta hotelijerstva i gastronomije, koji je na tragu potrebe za kvalitetnim i kompetentnim kadrom započelo s radom u Makarskoj, a simbolično sjedište je u drevnom franjevačkom samostanu koji svjedoči o bogatoj kulturno-edukativnoj baštini franjevaca, ali i pomorskoj orijentaciji u prikupljanju i prezentaciji morskih dubina i biokovskih visina…(a koje ponosito čuva naš sv. Jure).

U sljedećem hodoljublju i trećem triblogeraju… BAŠTINA BOSANSKO HUMSKIH VLADARA I DUBROVAČKIH POKLISARA

hodočastio i pripovidio
Marinko Brkić/ Dijak humsko-delmatski, a pri tom i “Rvacki“