Koja je najslavnija priča bakarske prošlosti? Frankopani, Marija Terezija, kapetani i brodovlasnici ili možda ipak ona o Ivanu Čopu. Siromašni i slijepi bakarski vodonoša zadužio je svoj grad više od svih navedenih?
Ivan Čop rođen je 1869. u Bakru. Kao maleni dječak imao je problema s vidom i ubrzo ostao u potpunosti bez njega. Ali pritom nije izgubio duh, odvažnost i želju za samostalnošću. Sljepoća ga nije spriječila da uz pomoć mlađe sestre Josipe istražuje bakarske uličice i okolne šume, a žedan znanja sjedio je u zadnjoj školskoj klupi i upijao sve što je mogao čuti.
Nakon očeve smrti, nastupaju teška vremena. Želeći se pobrinuti za majku i sestru postaje, unatoč hendikepu, bakarski vodonoša, Ivan Slijepi kako su ga Bakrani zvali. Noseći na ramenu lodricu tešku oko 25 kilograma u svim vremenskim uvjetima savladava uspon do plemenitaških kuća kojima nosi vodu jer vodovoda tada nije bilo. Svaki novčić mukotrpno zarađuje i sanja kako će obnoviti svoju staru, derutnu kućicu.
Nakon sestrine udaje i majčine smrti, ostaje sasvim sam. Kao veliki ljubitelj i poznavatelj ptica, lovi ih i prodaje, a one najljepšeg pjeva zadržava za sebe ili poklanja prijateljima. Kako bi dodatno zaradio, natezao je čak i mijeh orgulja u crkvi, uzgajao i prodavao svinje i kokoši, mukotrpno se boreći da preživi.
Težak život, derutna kućica i suha hrana na kojoj je živio, uzeli su danak. Slijepi vodonoša umro je od puknuća čira na želucu s 47 godina. Na polici u njegovoj kući, pronađene su hrpice kamenčića, komadića stakla i porculana. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu. Kamenčići su predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići porculana forinte. Bakrani su svome slijepom vodonoši bili dužni toliko novca da je mogao obnoviti svoju kućicu, a još više od toga dugovali su mu pomoć kao hendikepiranom i silno vrijednom stanovniku grada.
///Poslušajte zvučnu slikovnicu i prošećite ulicama Bakra
Ovo je jedan od načina na koji se taj dug vraća, a bit će ih još, jer priča o slijepom bakarskom vodonoši treba živjeti kao najvažnija priča grada kojeg je dočekala također jedna vrsta hendikepiranosti spram drugih zbog industrije i za kojeg, baš kao i za Ivana Čopa, vrijedi izreka A. de Saint-Exupéryja – “samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo”!
On je bio skromni vodonoša koji je svojim radom zadužio tadašnje generacije stanovnika grada Bakra. Bilo je za očekivati da će mu se Bakrani odužiti za sve ono što je učinio za svoj grad i svoje sugrađane. Hamburški vodonoša Hummel i vodonoša u Ateni u doba obnovljene prve Olimpijade, 1896. godine, ušli su u povijest. Spomen na njih živi u brojnim suvenirima koji podsjećaju na njih, a koje turisti uz prigodnu priču o vodonoši rado kupuju. Stanovnici Bakra nisu se još odužili svom vodonoši, a kad će to se ne zna.
Ako želite čuti više priča i odužiti se vodonoši posjetite Bakar… prenesite ovu priču dalje.
Izvor i foto: TZ Bakar
