Baština i tradicija dio su turističke ponude na prostoru Lijepe naše. Osim materijalnog dobra: građevine, očuvana priroda i cjelokupni okoliš, visoko na ljestvici ponuda našla se i nematerijalna baština koja se prezentira u obliku gastronomije; odnosno načinu življenja i hranjenja kroz stoljeća. Turistima je vrlo zanimljivo vidjeti specifičnu hranu koja je očuvana kroz tradiciju jer pokazuje očuvanost i postojanost rada i života na našim prostorima.
Hrvatska kuhinja je heterogena i poznata kao kuhinja više regija jer svaka regija iskorištava svoj potencijal i od toga radi ukusnu i finu hranu. No definirati izvorno autohtono jelo je poprilično teško jer povijest govori o isprepletenosti života različitih naroda ali i susjednih zemalja te da smo kroz interakciju s njima preuzeli i neke njihove recepte i namirnice. Tako je kopnena kuhinja zbog bliskosti sa susjednim kulturama, turskom i mađarskom, u svoj repertoar uvrstila začine poput bijelog luka, papriku i biber te mast za kuhanje. Priobalna kuhinja zbog utjecaja grčke i rimske kuhinje najviše koristi maslinovo ulje i začine kao što su ružmarin, lovorov list, origano, kadulja, klinčić, cimet i sl.
Postoje razne varijante jela čiji se recept kroz stoljeća postojanja mijenjao, a mi ćemo navesti neka izvorna jela u svojoj izvornoj recepturi koja su poznata i priznata dijem svijeta. Ono čime se dičimo i čemu se veselimo približimo i podijelimo!
Zagorski štrukli
Svaka domaćica s područja Hrvatskog zagorja voli se pohvaliti umijećem pravljenja ove poslastice koja je nastala silom prilika i siromaštva. Domišljate zagorke pravile su ovo jelo svojim mnogobrojnim obiteljima. Mogu se pripremati kao slatki i slani, mogu se kuhati i peći, sve ovisno o preferencijama gladnih nepca te se poslužuju kao juha, predjelo, desert, glavno jelo i samostalno malo jelo. Svaki dio ovog područja ima svoju inačicu i svoj način pripreme štrukli a univerzalna priprema jednaka kod svih inačica; vučeno tijesto puni se kravljim sirom, uz dodatak kiselog vrhnja i jaja, potom se savija i zatim stavi peći.
Na ovaj su se način štrukli spremali u starim zagorskim domaćinstvima prije više stotina godina. Vrlo je važno spomenuti da ovo jelo niti u jednoj sličnoj inačici nije poznato u svijetu. Krapinsko-zagorska županija prepoznala je bogatsvo okusa ovog jela te su u želji za očuvanjem autohtonih recepata organizirali manifestaciju pod nazivom ‘štruklijada’ koja skuplja sve ljubitelje ove jednostavne i preukusne zagorske delicije.
Čobanac
Jedan od poznatijih jela kontinentalne Hrvatske upravo je slavonski čobanac. Iako u raznim neslavonskim dijelovima možemo čuti kako se ovo jelo naziva i čorbanac, pravilno je govoriti čobanac. Izvorno ime je nastalo od pastira-čobanina, koji je u pripremi ovog jela uza sebe imao samo meso te je od njega pravio ovo ukusno jelo. I danas se u Slavoniji i Baranji ovo jelo poslužuje samo s kruhom, bez dodataka poput tjestenine, njoka i sličnih namirnica, kako bi se ispoštovala tradicija.
Stara slavonska izreka kaže da se čobanac ne pravi ‘u malom’ i ‘za malo osoba’. Stoga se ovo jelo pravi za posebne prigode kada se želi nahraniti veliki broj ljudi. Ljuta paprika je glavni sastojak koji je zadužen za crvenkastu boju, a pravljenje zahtijeva veliko strpljenje jer se kuha na laganoj vatri dulje vrijeme. Po običaju, kruh ispod sača je najbolji dodatak ovom jelu a nakon toga je sve najbolje zaliti čašom dobrog vina.
Sinjski arambašići
Specifičnosti u načinu pripreme osigurale su im mjesto na popisu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske. Kao i sve druge inačice sarme, i sinjski arambašići preuzeti su od Turaka. S vremenom ovo je jelo postalo simbol otpora sinjana protiv Turaka. Izgled sarmica tijesno poslaganih u glinenu posudu neodoljivo je podsjećalo na ratnike, hajduke, otkud i potječe naziv arambaše; harambaša-hajdučki zapovjednik, vođa čete alkara. Važno je napomenuti da sinjski arambašići ne sadrže rižu što čini glavnu razliku od naših tradicionalnih sarmi. Također, meso se vrlo sitno reže, ne melje se.
Dagnje na buzaru
Autohtono dalmatinsko jelo s morskim plodovima naveliko je poznato i rašireno zbog svog veličanstvenog okusa. Kako bismo otkrili porijeklo naziva buzar, potrebno je vratiti se u prošlost. Na mletačkim se galijama riječju buzara nazivao kotlić u kojem se pripremala hrana za posadu. Tako je ostao naziv i ukorijenio se u dalmaciji; te je dodijeljen jednom od najfinijih jela. Također, uz školjke se pripremaju i škampi na buzaru a temeljna podjela buzare je na bijelu i crvenu. U restoranima diljem dalmacije morski plodovi i ribe se poštuju i rado pripremaju te tako postaju nezaobilazani specijaliteti koje morate kušati.
Soparnik
Ovo jelo datira još iz vremena prije Turaka a usavršili su ga u dalmatinskim Poljicama. Specifičnost ovog jela je ta da se radi na okrugloj drvenoj ploči i peče u kominu, na limu, prekriven žeravicom. Vrlo jednostavno jelo koje se sastoji od blitve, mladog luka i peršina, između dva sloja najjednostavnijeg tijesta. Ovo posno jelo vrlo dobro oslikava tadašnji skromni način života te surovoj i škrtoj prirodi u tom području dalmacije. Europska unija je prepoznala jedinstvenost ovog proizvoda te ga je 2016. godine uvrstila u registar zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.
Skradinski rižot
Ovo jelo zahtijeva maratonske pripreme te ga to čini najslavnijim autohtonim jelom. Tradicionalno ga spravljaju muškarci u Skradinu a za pripremu je potrebno odvojiti 8 do 10 sati. Za pripremu su vrlo važni kvalitetni domaći sastojci. No još je važnija dobra volja i strpljenje za pripremu ovog nimalo lakog jela. Jedan od ključnih komponenti ovog jela je juha iliti bujon. On se priprema čak 20 sati, a potrebno ga je pripremiti dan prije. Također, kockice teletine koja je najbitniji sastojak potrebno je pirjati 6 do 8 sati dok se u potpunosti ne raspadne i pretvori u paštetu.
Fuži s tartufima
Tartufi su zaštitni znak Istre, a najbolji način da doživite punoću okusa je da ih spojite sa fužima. Najbolje crne i bijele tartufe pronalazimo upravo u Istri, a fuži su tradicionalna istarska tjestenina koja se priprema tako da se tijesto tanko razvalja, reže na rezance 3 do 4 centimetra dugačke te se oni kuhaju. Draž ove tjestenine leži u tome što iznutra ostaju šuplji te tako ostavljaju mjesta umaku da popuni sve praznine i stvori sočan spoj.
Lički kruh
Ispeći domaći kruh kao što su to nekad radile žene u Lici nikad nije bilo lakše. Danas je brašno ali i svi ostali sastojci dostupno širokoj masi, no u prijašnjim vremenima žene su morale izdvojiti puno više vremena i truda kako bi napravile određeno jelo. Domaćice su mljele žitarice između dva kamena u vodenicama. Najčešće se pripremao od kukuruznog brašna i pekao se na ognjištu prekriven žarom i pepelom. Kruh bi se kad je gotov rezao na kriške i premazivao svinjskom mašću ili umakao u začinjeno maslinovo ulje.
Kukuruzna zlevka
Kao i prethodno navedena jela, tako je i kukuruzna zlevka ili zlevanka napravljena od jednostavnih namirnica koje su se mogle naći u svačijoj špajzi. Slani ili slatki kolač, ovisno o preferencijama, tradicionalni je kolač sjeverne Hrvatske koji je vrlo lako spraviti. Postoje brojni recepti i dodatci koje možete dodati ovom kolaču što ga čini varijabilnim i zasitnim.
Većina fotografija jela autorsko su djelo vrhunske hrvatske fotografkinje Maje Danice Pečanić o kojoj više možete doznati na linku.
