Hvar – sretni otok sa čak 6 upisa na UNESCO-voj listi

Može li se još što reći o gradu i otoku Hvaru, odavno poznatom biseru Jadranskog mora? O čemu govoriti, osim 2700 sunčanih sati godišnje, mora, sunca i kamena, koje neprestano reklamiramo? Postoji li još što osim ekskluzivne zabave i pratećih cijena kojih su prepuni mediji i portali? Što taj maleni otok sa manje od 10.000 stanovnika može ponuditi gostu i putniku?

Da biste upoznali Hvar takvim kakav jest, treba se najprije zaputiti tamo, izgubiti se u ulicama i pjacetama njegovih mjesta, po poljima, u kućama gdje nikoga više nema, slušati zaboravljene i izgubljene priče, razgovarati s običnim ljudima, otvoriti oči i promatrati kako je prošlost oblikovala sadašnjost, kako je povijest stvorila današnji Hvar i, naposljetku, kako s onim što imamo promišljati budućnost.

Otok Hvar od samog je početka bio sretan otok, ispunjen brojnim slojevima prirodnog i kulturnog blaga. Od vremena antike nalazio se na bitnim trgovačkim i pomorskim putevima. Brojni putnici, koji su pisanjem kratili duge i naporne dane plovidbe između Venecije i Svete zemlje, opisali su Hvar kao otok prepun mirisa, plavetne boje ružmarina na njegovim obroncima, a hvarsku luku zaštićenu i sigurnu od brojnih vremenskih neprilika. Zbog toga nije čudno da je Venecija u 15. stoljeću prepoznala grad Hvar kao važno mjesto za zimovalište svoje flote, gdje su mornari i putnici mogli dobiti sve što im je potrebno.

Pod okriljem Serenissime Hvar je dobio svoje prepoznatljive vizure: Forticu iznad grada, gradske zidine, palače i kuće, Katedralu, franjevački samostan, Knežev dvor i Lođu, i, najbitnije od svega, prvo komunalno kazalište u zgradi brodogradilišta i skladišta brodske opreme – Arsenalu.

1612. godine, u vrijeme kada na planeti jedino Italija ima uređena kazališta (Teatro Olimpico u Vicenzi i kazalište u Sabbioneti), u malenom gradu Hvaru u kazalište su mogli ići i plemići i pučani, bogati i siromašni, svi bez obzira na stalež i dob. Hvarsko kazalište, koje je u jednu pomoćnu prostoriju ogromnog Arsenala smjestio tadašnji knez Pietro Semitecolo, i sam ljubitelj teatra, bilo je otvoreno svima i tako je ostalo do današnjeg dana, već više od četiri stoljeća.

Zanimljiva je priča kako je kazalište izgrađeno. Nastalo je kao uspomena na trajni mir između plemića i pučana koji su bili u velikom, čak i krvavom stoljetnom sukobu. U 16. stoljeću, vremenu kada cijela Europa cvjeta kulturom, umjetnošću, graditeljstvom i novim duhom povijesti, na Hvaru je 1510. godine izbio ustanak. Pučani su zahtijevali jednaka prava kao plemići, ravnopravno sudjelovanje u vlasti i iste pogodnosti.

Sve se to odigravalo na ovom komadu kopna više od dva stoljeća prije puno poznatije Francuske revolucije. Vođa pučana bio je Matij Ivanić, koji se sa svojom moćnom vojskom pučana četiri duge i krvave godine borio za građanska prava i jednakost, no naposljetku pobjegao nakon sloma ustanka 1514. godine. Prvo europsko kazalište komedijama, tragedijama, igrama i plesovima obgrlilo je i obogatilo svakog stanovnika ovoga grada i svakog namjernika koji ga je posjetio.

Povijesni zapisi također spominju da je obitelj Matija Ivanića početkom 16. stoljeća uzgajala lozu tribidrag, danas poznatiju pod nazivom primitivo. Naziv triba je starohrvatska riječ, a znači žrtva. Dakle, primitivo bi na hrvatskom značio “žrtvi drag”. Tamno crveno vino sorte primitivo/ tribidraga ili crljenka ovjekovječeno je na velikoj slici Posljednje večere (početak 17. stoljeća) u muzeju franjevačkog samostana u Hvaru, u dramatičnoj sceni nagovještaja Judine izdaje Krista. Prije dvjestotinjak godina križanjem primitiva i sorte dobričić stvorena je mnogo poznatija sorta plavac mali, koja daje vrlo tamno, gusto i trpko otočno vino, uz koje ne nedostaje nadahnuća.

Ono što bi još moglo opisati Hvar sretnim otokom je čak šest upisa na UNESCO-voj listi. Tri upisa dijeli s ostatkom Dalmacije: mediteransku prehranu (uz otok Brač), izgradnju kamenih suhozida – ograda i gomila bez vezivnog materijala u prirodnom okolišu i klapsko pjevanje – spontano troglasno ili četveroglasno pjevanje najčešće muškaraca. Međutim, sve ono što je UNESCO prepoznao na Hvaru i stavio na svoj popis međusobno se isprepliće.

Još od vremena Ilira, uz današnje mjesto Stari Grad drevni stanovnici imali su prostrano, plodno polje. Grci s otoka Parosa u Egejskom moru, koji su na tom mjestu osnovali grad Pharos u 4. stoljeću prije Krista, dali su tom polju ime Chora Pharou. Podijelili su ga na pravilne parcele duge i široke stotinjak metara. Utvrđeno je da je parcelacija Starogradskog polja najbolje očuvana grčka podjela na Mediteranu i Crnom moru, i to zahvaljujući suhozidima koje su ljudi tijekom 2400 godina neprestano obnavljali, tako da se izvorna grčka podjela zemljišta vidi i dan danas. Time je jedan od najboljih primjera chore ili agera (nazvanom tako u vrijeme Rimljana), jednako kao Metaponto u južnoj Italiji, ili Chersonesos na poluotoku Krim, na Crnom moru.

Zbog toga je UNESCO uvrstio Starogradsko polje na svoju listu. Ne samo zbog svoje očuvanosti i zanimljivosti, već i zbog toga što je to polje i danas puno života i tragova ljudskog rada. Već dva tisućljeća tu raste loza, masline, voće i povrće, začinsko i aromatično bilje, sve što hrani otočkog čovjeka. Tu raste i autohtona bijela sorta grožđa bogdanjuša, što znači “Bogom dana”, Božji dar, a daje lagano i pitko vino, idealno za osvježavajuću bevandu – najstariji koktel na svijetu, u sparnim i vrućim ljetnim danima.

Kroz Starogradsko polje – Ager Pharensis dijelom prolazi zanimljiva procesija Za križen, također upisana na UNESCO-vu listu. Riječ je o procesiji koja kreće iz šest mjesta u noći Velikog četvrtka na Veliki petak i prolazi krug oko 20 kilometara. Na čelu je križonoša i njegova pratnja, obučeni u bijele tonike, koji cijelu noć mole i pjevaju stare, arhaične, tužne, mnogima nerazumljive napjeve. Križonoša najčešće nosi križ iz osobnog zavjeta i cijelu noć hoda bos ili u čarapama.

Prvi zapisi o procesiji su iz 17. stoljeća, a vjerojatno je da je stara više od 500 godina. Nije poznato zašto i kako je nastala, no poznato je da se u pola tisućljeća nikad nije prestala održavati, pa čak ni za vrijeme II. svjetskog rata, 1944., kada su Hvarani, umjesto na svom otoku, održali procesiju u izbjeglištvu, u logoru El-Shatt u Egiptu.

Tradicija čipkarstva u Hrvatskoj izuzetno je duga, no uz grad Hvar vezuje se posebna vrsta čipke koja se izrađuje od niti iz kaktusa agave. Nju izrađuju hvarske benediktinke, časne sestre koje su svoj duhovni poziv podredile kontemplaciji, miru, radu, molitvi i odricanju od vanjskog svijeta. Hvarska čipka izrađuje se od tankih i čvrstih niti izvučenih iz svježih listova kaktusa agave koja ne smije biti mlađa od tri godine. Niti, koje mogu biti duljine i jednog metra, izvlače se iz listova, nakon čega se suše i tek tada su spremne za postupak izrade čipke. Svaka redovnica ima svoj način i omiljeni motiv izrade.

Izrada čipke je vrlo polagan i osjetljiv proces koji, ovisno o načinu,  veličini i složenosti odabranog motiva, može potrajati i nekoliko mjeseci. Naime, niti vrlo lako mogu puknuti, a gotova čipka mora se čuvati pod staklom, na suhom i daleko od sunčeve svjetlosti. Smatra se da tradicija izrade čipke od agave datira iz druge polovine 19. stoljeća, kada su, prema predaji, lokalni pomorci i ribari, koji su sami izrađivali ribarske mreže od agavinih niti, naučili hvarske koludrice toj vještini, a one su je svojim posvećenim rukama, usput šapćući tolike molitve za ovaj grad, razradile do savršenstva.

Toliko je toga ostalo nedorečeno, a vrijedno je spomenuti: ljubičaste cvjetove levande koji u ljeto ukrase hvarska polja; mirise smilja, buhača, ružmarina; mirisni i slatki kolač paprenjak, koji je napravljen od meda, a ne od papra, kao što mu ime govori. Tradicija njegove izrade traje već 500 godina, a nazvan je tako jer je u vrijeme otkrića i dolaska novih začina na naš otok svaki nosio naziv “papar”. On je i dobar meteorološki pokazatelj: ako je suh i tvrd, puhat će bura, ako je mekan i lomljiv, zapuhat će jugo i padati kiša. Za sve otkriti, pronaći, istražiti valja se jednostavno zaputiti na Hvar.

Možda je u medijima ono što Hvar zbilja jest – škrinja kulture i baštine – pala u drugi plan, no ispod površine povijesnih slojeva još se mnoga blaga skrivaju u svojoj tihoj ljepoti i čekaju na svakog čovjeka koji ih zbilja želi upoznati i doživjeti.

Autorica teksta: Zorka Bibić
Izvor: Turistička zajednica grada Hvara
Naslovna fotografija: Jakša Kuzmičić