Jedno od najomiljenijih aktivnosti na otvorenom, koje ima sve veći broj poklonika je planinarenje. Uživanje u prekrasnim krajolicima, zelenilu i svježem zraku nešto je što ima sve više poklonika, a ljepote prirode nagrađuju sve one koji se odluče na ovakav vid aktivnosti.
Održavanje kondicije, ali i sklapanje novih poznanstava nešto je što veže samo planinare koji veliku brigu vode i o očuvanju prirode. Tome dodajmo kako brda i planina u Hrvatskoj ne nedostaje kao i organiziranih događanja koja okupljaju zaljubljenike u prirodu.
Jedno od takvih događanja je i Highlander, koji je prvi put održan na Velebitu 2017. godine, a danas je prisutan u velikom broju država Europe, ali i svijeta. U Hrvatskoj se krajem rujna svake godine održava Highlander događanje što je idealna prilika za svakog početnika proći različitim terenima i upoznati ljepote Velebita.
Tako je bilo i ove godine, posljednjeg vikenda u rujnu, a među sudionicima Highlander avanture po prvi puta se našla i Lorena Draženović kojoj planinarenje nije novitet. Kako sama kaže, smatrala je kako je Highlander događaj koji će testirati njene mogućnosti i granice.
– Budući da sam uvjerena da većinom izlazak iz komfor zone dovodi do promjene, svako toliko odlučim se napraviti nešto novo, nešto što još nikad nisam. Highlander je eto bio jedna od tih odluka. Samo planinarenje nije novitet za mene. Planinarim često i zaista uživam u tome. Volim misliti da ću si jednog dana kupiti vikendicu u planini, eto toliko volim prirodu i planine. Stoga, nisam se ništa posebno pripremala. Išla sam planinariti onako kako i inače idem, trčala sam često jer to i inače radim. Smatrala sam da sam sama po sebi dovoljno aktivna i da ne trebam dodatne pripreme. Ali… malo sam se prevarila. Ono što morate znati je da Highlander nije samo planinarenje. To je događaj koji podrazumijeva trodnevni ili petodnevni (ovisi o relaciji za koju se odlučite) boravak u prirodi. I ono što ga čini specifičnim je to da sve što trebate za te dane morate nositi sa sobom u ruksaku (hranu, vodu, robu, šator, vreću za spavanje, kuhalo i higijenske potrepštine). Možete zamisliti samo koliko teži ruksak sa svime navedenim. Ja svoj nisam vagala ali dala bi ruku u vatru da je težio između 15 i 20 kilograma. Čisto da dobijete sliku, to je 1/3 moje težine. Također, ono što je meni bio novitet jest spavanje u šatoru. Do sada, kad god sam planinarila, otišla bih ujutro i vratila se navečer. Nisam se još našla u situaciji da moram spavati u šatoru usred šume, bez signala na mobitelu i bilo kakve naznake civilizacije. Ali eto, i to sam isprobala, započinje svoju priču Lorena.
No moramo naglasiti kako je Highlander prilagođen za svakog. Lorena se ove godine odlučila za Highlander 55, srednje zahtjevnu rutu od 55 kilometara, no tu su još i manje zahtjevna Highlander Expirience ruta, kao i puno zahtjevnija Higlander 100.
– Ja sam ove godine prijavila Highlander 55, tu kraću rutu. Sama ruta tehnički nije zahtjevna. Ona prolazi cijelom dužinom preko predivne Premužićeve staze i većinom je ravna, bez nekih prevelikih i predugih uspona. Svatko je može, bez ikakvih problema prehodati, u to sam uvjerena. Međutim, problem u prvom redu predstavlja ruksak koji je izuzetno težak. I potpuno je druga priča kada vi hodate s teretom od 20 kilograma na leđima. Meni osobno je zbog tereta bilo izuzetno zahtjevno i užasno su me boljela ramena i leđa. Druga stvar zbog koje Highlander može biti zahtjevan jest spavanje u šatoru. Ako imate predivno vrijeme i dobru poziciju za šator, onda vjerojatno nećete imati problema. Međutim, ove godine je bio slučaj da smo se prvu noć svi smrznuli jer se spustila velika magla a s njom je došao i pad temperature. Drugu noć nas je sustiglo grmljavinsko nevrijeme. Sama činjenica da ste usred šume, bez zaklona dok vani grmi, sijeva i pljušti je dovoljno zastrašujuća. Kada tome pridodate podatak da nam je nakon nekoliko sati počeo propuštati šator i da se vreća za spavanje potpuno natopila, dobijete još jednu neprospavanu noć. Sve to može učiniti Highlander izuzetno zahtjevnim događajem, dodaje Lorena.
Što se pravila tiče, nema ih zapravo puno i ona su više-manje logična. Dakle, morate uz sebe imati svu opremu koju su organizatori propisali (popis opreme nalazi se na službenim web stranicama a dobijete ga i na mail kada se prijavite), ne smijete ostavljati smeće na planini (svo smeće nosite sa sobom od starta do cilja), zabranjeno je paljenje vatre bez obzira koliko hladno bilo i zabranjeno je korištenje planinarskog doma za spavanje ili kuhanje. Drugim riječima, u prirodi ste i očekuje se da se snađete sami s onim što imate. Svako kršenje pravila dovodi do diskvalifikacije.
– Svake godine sve je veći broj sudionika, nas je ove godine bilo čak 600. Također, organizatori se kontinuirano trude osmisliti ponešto za svakoga. Cijela je priča započela s Highlander događajem na 100 kilometara. Naknadno je uveden Highlander 55 za one kojima je 100 kilometara previše ili možda ne mogu izostati pet dana s posla/ iz kuće. A tu je i Highlander Experience koji traje dva dana (subota i nedjelja) i dug je 30 kilometara. Ne postoji dobna granica za Highlander i to je ono što je najfascinantnije. Na stazi ste ove godine mogli vidjeti sudionike od svega 10 godina pa do 60 i više godina. Ljude koji su u top formi, i one koji se ne bave nikakvom fizičkom aktivnosti. One koji su došli sami da odmore dušu, i one koji su došli s ekipom da se zabave. Zaista nema pravila, sudjeluju svi koji to žele. I sve su to zaista divni ljudi, spremni uskočiti i pomoći kad god i kome god treba. Evo, samo primjera radi – kolegica i ja nisam na vrijeme provjerile kuhinjsku opremu pa nam se dogodilo to da smo tek drugi dan ujutro, na kontrolnoj točki Alan shvatile da nam se plamenik ne podudara s kartušom (bocom plina). Drugim riječima, to bi značilo da ne možemo ništa skuhati i da smo sada u problemu s hranom. Tko god je čuo za naš problem, iste sekunde je uskakao kako bi nam pomogao. Različiti ljudi su nam nudili svoje plamenike i kartuše da si skuhamo ručak a kad su sebi kuhali kavu, zvali su i nas. Planinari su zaista jedna predivna zajednica puna potpore pa je i to ono po čemu je ovaj događaj toliko specifičan. Nađete se među hrpom ljudi koje nikad u životu niste vidjeli a opet se osjećate kao da ih znate oduvijek i uvjereni ste, da što god se dogodi, niste sami. I ta spoznaja vam uvelike olakšava cijeli taj put, prisjeća se Lorena.
U tri dana trajanja rute Highlander 55 sudionici su prehodali cijelu Premužićevu stazu, koja je prema Loreninom mišljenju, jedna od najljepših planinarskih staza.
– Prvi dan hoda je dionica od 16 kilometara, odnosno od Zavižana do planinarske kuće Alan. Kod Alana nalazi se prva kontrolna točka na kojoj dobijete pečat da ste ju prešli, dobijete 2 litre vode, pivo i topli obrok. Po programu predviđeno je spavanje u šatorima na livadi podno Alana, no ako ste entuzijastični, možete nastaviti dalje. Većina ljudi ipak digne šator i prespava jer je sigurnije i nekako ljepše kada ste svi zajedno. Drugi dan vas očekuje najduža dionica, ona od 20 kilometara i ona se proteže od Planinarske kuće Alan pa sve do Planinarskog skloništa Skorpovac. Kod Skorpovca, procedura je ista, dobijete pečat, 2 litre vode i pivo (ovaj puta bez toplog obroka ali sa sobom imate hranu koju ste dobili na startu). Ponovno dižete šator i noćite svi zajedno, iako ponavljam, možete i nastaviti ako želite. I treći dan pred vama je najkraća dionica duga 14 kilometara a proteže se od Skorpovca pa do Baških oštarija gdje se nalazi cilj. Ove godine vrijeme nas je poslužilo prva dva dana (iako smo se prvu noć smrznuli), a onda nas je na Skorpovcu ulovilo grmljavinsko nevrijeme. Naravno da vam nije svejedno u tom trenutku ali si mislite “kako je meni, tako je i drugima”. Bila je to već druga noć za redom da nisam baš spavala i već sam zaradila par žuljeva pa je taj treći dan ipak bio malo naporniji. Ali kad znate da idete ka cilju, lakše je prebrodit sve nedaće. Što se staze tiče, kao što sam već nekoliko puta rekla, ona je zaista predivna.
– To su takve prirodne ljepote da se riječima ne može niti opisati. Krajolik se toliko često mijenja da imate osjećaj da niste na istoj planini. U jednom trenutku prolazite kroz gustu predivnu šumu, u drugom ste trenutku na livadi kojoj nema kraja a već u trećem gledate krš i masivne stijene svuda oko vas. Zaista predivno. Iskreno, dok promatrate tu ljepotu prirode i svu veličanstvenost Velebita, potpuno zaboravite i na žuljeve i na bol u ramenima i leđima. A drugo, pomislite kako ste u tom trenutku tako mali i beznačajni pred tolikim masivom od planine. I da ta planina, kao i svaka druga, apsolutno zaslužuje naše poštovanje i da je naša obaveza da ih čuvamo i da držimo do njih. Highlander nije lak događaj, definitivno nije. Treba nositi sav taj teret, treba preživjeti vremenske neprilike, treba prespavati dvije noći u šatoru. Sve to ima svoje. I s pravom se kaže da ne postaje svatko Highlander osoba. Ali to je definitivno nešto u čemu bi se svatko trebao okušati, jer na kraju se sav taj trud isplati. Upoznate puno predivnih novih ljudi, čujete različite životne priče, tri dana gledate nevjerojatne prizore te predivne prirode, uživate u svježem zraku i mirisu borovine, razbistrite glavu i maknete se od svakodnevice i svih problema i ono najvažnije, odmorite se od tehnologije, vijesti i svega što nas inače okupira i bez čega samo mislimo da ne možemo. Highlander vas natjera da shvatite da se bez svega može (bez mobitela, bez interneta, bez slatkiša, bez suvišne robe i sl.) i da se naučite brinuti sami sa sebe, i fizički i psihički. I baš bi zato bi uvijek preporučila Highlander avanturu.
Tko jedanput “preživi” Highlander avanturu, najčešće se ponovno vrati. Svaki takav događaj obogaćuje svakog sudionika, jer to nije puko planinarenje odnosno hodanje.
– Prva pogreška koju sam napravila bila ta što nisam niti jednom prije samog događaja stavila teret na sebe. Trebala sam, u svojim planinarenjima prije Highlandera, natrpati ruksak i hodati s teretom. Na taj način bi se leđa naviknula na teret i zasigurno bi mi bilo puno lakše tijekom samog događaja. Naučila sam i da šator za dvoje, nakon što ubacite svoje ogromne ruksake, ipak više nije baš za dvoje. Stoga, ili uzmite veći šator, ili spavajte odvojeno. Naučila sam da je ruksak jedan od najvažnijih dijelova opreme, stoga na njega treba obratiti posebnu pozornost. Puno je nekakvih sitnica koje su vezane uz planinarenje i kampiranje, koje prije nisam znala i na koje nisam obraćala pozornost, a sada ih jako dobro znam. I uvjerena sam da će i sljedeće godine biti nešto novo što ću naučiti, i godinu nakon toga, i godinu nakon toga. A što se tiče ponovnog sudjelovanja, da definitivno bi se opet uključila. Možda druga dionica ili neka druga država ali Highlander svakako se vidimo dogodine, naglašava Lorena Draženović, koja je preporučila svima da isprobaju Highlander barem jednom u životu, ali i dala nekoliko savjeta za buduće sudionike.
– Posve sam sigurna da ruksak može i mora biti lakši. Budući da nisam bila sigurna koliko ću biti gladna, nosila sam i dodatnu hranu što je na kraju ispalo potpuno bespotrebno. Vjerujte mi da organizatori osiguraju i više nego dovoljno hrane za vas. Stoga definitivno, hrane sam imala previše. Promijenila bih i ruksak jer je puno lakše ako ruksak ima dodatne vezice na sebe (što moj nije imao) pa možete primjerice privezati karimat i vreću na njega, što vam ostavlja više prostora unutar ruksaka. A što bi bilo dobro? Pa bilo bi dobro da smo prije polaska provjerili radi li nam kartuša.
Fotografije: Lorena Draženović
