Jedinstveni karakter grada nešto je što se uvijek najbolje istražuje kroz lokalne priče, urbane legende, anegdote ili čak viceve. Jedan od najzanimljivijih, najduhovitijih i najzanosnijih pripovjedača grada Maribora sigurno je publicist Vid Kmetič. Sa njime smo nedavno krenuli u živopisnu uličnu šetnju “izabranim gradom” Mariborom kao metropolom. Ali tko je bio Jurček i kakvu ulogu je odigrao za grad Maribor?
Ostanite sa nama i upoznajte Maribor kroz slatko-gorke životne sudbine najposebnijih ljudi iz grada najstarije vinove loze na svijetu.
Vid Kmetič na Festivalu sprehodov, Maribor. Fotoarhiv udruge Hiša!
Vid Kmetič priča: “Zbogom, Jurček i ne brini.”
Ima ih svaki grad, zapravo vjerojatno svaka ulica. Iako ih susrećemo svaki dan, ne znamo puno o njima. Jednih se malo bojimo, drugima se smiješimo, odmahujemo glavom, okrećemo se, nekima malo idemo na živce, neke volimo. Iznenada se pojave niotkuda, neki ostanu i prate nas godinama. A upravo oni, svaki na svoj način, u naše živote unose nešto što nas budi iz svakodnevne rutine, da barem na nekoliko sekundi odvojimo pogled od poda ili telefona. Oni su duša i srce svakog grada.
Madam M na Festivalu sprehodov, Maribor. Fotoarhiv udruge Hiša!
Maribor u tome nije iznimka, naprotiv. Na ulicama smo uvijek sretali posebne ljude iz grada za koje smo osjećali da ih poznajemo, a zapravo o njima nismo znali ništa. I svatko je imao nešto neopisivo, nešto drugačije, nešto mariborsko. Franček sa kišobranom plašio je žene po gradskim ulicama i trgovinama i njime im dizao suknje da “vidi sliku”. Ivanček sa ključevima imao je ključeve koji su otvarali sva vrata u Mariboru, samo ih nisi smio tražiti od njega. Tada bi se moglo dogoditi da sa njima dobijete po glavi. Sa hrpom ključeva, naravno. Indijac je gradom šetao sa “indijanskom” perikom i štapom, a više od desetljeća na Grajskom trgu stajao je muškarac sa transparentom Za koliko milijonov deutschmark so me ogoljufali? (Za koliko milijuna njemačkih maraka sam prevaren?)
Revolveraški šerif Franček
Trojica od njih ostavila su posebno dubok dojam na grad. Šerif Franček živio je u četvrti Studenci. Stariji mještani sjećaju su kada je kao balavac često navraćao u Zadrugu, gostionicu na početku Sokolske ulice. “Mama dalazi!”, zaurlao je ocu koji je bio tamo na piću (ili dva). Nedugo nakon njega u gostionicu dolazi i njegova majka, dade im obojici po glavi, ispi ostatak očevog vina i bučno ih otjera kući. Kasnije, kada je već bio u vojsci, za vrijeme odmora ponosno je paradirao ulicama u svojoj odori, kako bi svi vidjeli da i on služi domovini.
Franček je bio zaposlen kao pomoćni radnik u Tvornici automobila Maribor TAM, a na posao je svako jutro putovao radničkim autobusom sa autobusne stanice poznate Zadruge. Neki su je tada zvali Pri Amerikancu. Na zidu pokraj ulaznih vrata u gostionicu visjela je vitrina sa rasporedom kinematografskih predstava. Franček je jako volio kino, a nakon predstava filmove je bučno proživljavao na mariborskim ulicama. Vjerojatno nema starijeg Mariborčana koji ga bar jednom nije vidio kako revolveraški “puca” ili glasno priča na njemu svojstvenom “amerikanskom” jeziku.
Nažalost, njegovi su nastupi u mnogočemu bili vezani uz alkohol, a tako je završio i Franček. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća preminuo je u toaletu restorana Koper na Glavnom trgu.
Crvena kuća lijevo: nekadašnji Koper, današnji Poper na Glavnom trgu, Maribor.
Fotoarhiv udruge Hiša!
Hantič, predsjednik Pobrežja
Dok je četvrt Pobrežje još bilo samostalna općina, mnogi su mislili da je to najljepša i najsretnija općina u našoj zemlji, jer nije imala samo načelnika, nego i pravog predsjednika. Stari Hantič, kako se prezident zapravo prezivao, bio je zaista nešto posebno i isticao se i za naše prilike. Svaki dan u gradu, uvijek bos, sa šeširom okićenim raznobojnim perjem, koji je nazvao “predsjedničkom perjanicom”, oslikao je svoje noge do koljena zbog slave – ipak je bio predsjednik – u zlatnoj, a ponekad u jarko crvenoj ili plavoj boji. Oko njega se uvijek stiskala skupina glasne djece, no on sam je dostojanstveno u ruci nosio buket cvijeća koji je uz poruku ispisanu ukočenom rukom predao gospođi u prolazu.
Predsjednik Pobrežja nije bio loš čovjek. Nije bio ni glup, samo se pravio jer je znao da svojim nestašlucima zabavlja ljude. Svaki put je za svoje podvige dobio kovača od onoga koji je naručio neki nestašluk. Ljude je zabavljao svojim zanatom, ponekad je dolazio i u našu redakciju, gdje je vrlo inteligentno pričao i žalio se na svoj jadni život, zapisali su u časopisu Večernik u prosincu 1940. u spomen na ovog osebujnog Mariborčana.
Iako stasom najmanji među njima, Jurček je zasigurno ostavio najveći pečat za Maribor.
Mariborski Jurček, ilustracija Jernej Žumer
Jurček, nadglednik za grad Maribor
Jure Lipuš bio je zaposlen kao kurir u Palomi. To mu je, kako Amerikanci kažu, bio day job. Pravo Jurčekovo zanimanje bilo je brinuti se da u gradu sve bude kako treba. O Jurčeku postoji gotovo onoliko priča koliko i ljudi u gradu koji su ga upoznali, a bilo je i mnogo uloga i “zanimanja” koje je Jurček obavljao za dobrobit grada. Gdje god da je bio, kada smo ga vidjeli, znali smo da je tamo sve u najboljem redu. Pamtimo ga kao “šefa konobara” u hotelu Orel, i kao milicajca, kako je glasno salutirao tadašnjoj gradonačelnici. Ispred stadiona Ljudski vrt radio je intervju s nogometašima Maribora, bio je redar i organizator događaja, u uniformi ili u civilu, uvijek s neizostavnim tranzistorom. Volio je pivsku pjenu, odnosno “bijelo”, ali zapravo samo pjenu, jer pivo nije volio, a ponekad bi si priuštio i gutljaj “zelenog”, kako je nazivao liker od kivija.
Jurček je bez sumnje najveći trag ostavio na festivalu Lent. Bio je njegov zaštitni znak i neslužbeni direktor festivala Lent, neke godine festival je čak i službeno zatvorio. Na pozornici, s mikrofonom u ruci, pohvalio je sve na uloženom trudu, proglasio festival završenim i uputio prisutne da idu kućama jer je već bilo kasno. Njegov životni put završio je tragično i puno prerano. 12. listopada 1995. godine na raskrižju Maistrove i Cankarjeve ulice na pješačkom prijelazu automobilom ga je udario prebrzi vozač. Teško ozlijeđen deset dana se borio za život u mariborskoj bolnici, no ozljede su nažalost bile preteške za 46-godišnjeg Jurija Lipuša. 23. listopada, na zadnjoj stranici dnevnog časopisa Večer, pročitali smo: “Umro je Jurček”, naslov koji je dirnuo svakog Mariborčana koji je ikad upoznao ovog malog čovjeka velikog mariborskog srca.
Ne brini, Jurček
Iako Frančeka, Jurčeka, predsjednika Pobrežja i većine ostalih više nema među nama, i danas na mariborskim ulicama susrećemo “likove” bez kojih bi Maribor bio drugačiji. Neki naglas pričaju stare viceve i mudrosti, odsviraju tri note na harmonici, zapjevaju, žicaju “en euro”, nervozno popravljaju kosu, pješice ili na triciklu, zabavljaju djecu s lutkama uz dalmatinsku glazbu ili nose kirurške rukavice i začepe si uši. Svi su oni dio našeg grada i brinu se da Maribor ostane u duhu riječi koje je Srečko Niedorfer napisao u in memoriamu Juri Lipušu: “Zbogom, Jurček. I ne brini, pripazit ćemo da u ovom našem gradu sve bude kako treba.”
Lutkar Bračić sa Jurčičeve, Maribor. Foto Slavko Rajh, lutkarova Facebook galerija
Ima li još mariborskih priča?
Kako da ne! Maribor je grad zanosnih pripovjedača i prkosan grad kulture! Ako su vam se svidjele priče o mariborskim gradskim mangupima Vida Kmetiča, skrećemo vam pozornost na njegove Mariborske zgodbe koje možete preko QR koda pročitati kroz šetnju Mariborom sa telefonom. Naći ćete ih na ovom [.pdf, 323 KB] planu centra grada. Naravno, neke od njih predstavit ćemo vam uskoro i na hrvatskom jeziku. Ne propustite posjetiti lokalnu trgovinu Rajzefiber gdje za vas imaju ponudu zanimljivih razglednica Maribor Lost & Found sa motivima lokalnih gradskih priča. Jedna od njih je također milicajac Jurček.
Razglednice Maribor Lost & Found iz trgovine Rajzefiber, Maribor
Čekaju vas i nezaboravna vožnja sa gradskim turističkim vlakićem Jurčekom te (barem) Jurčekova pozornica na Festivalu Lent (na kojeg ćemo vas pozvati u lipnju)!
Autorsku ilustraciju za tekst ljubazno nam je pripremio ilustrator i dizajner Jernej Žumer. Hvala!