U sklopu korizmene duhovne rehabilitacije i obilaska znamenitih mjesta koje baštinimo stoljećima povezao sam i dvije značajne rijeke jadranskog sliva, Cetinu i Neretvu. Na tragu su bili sakralni i svjetovni kulturno-umjetnički objekti ali i prirodni Božji darovi u podnožju dinarskog gorja i humskih brežuljaka s bistrim vodotocima.
Sunčeve zrake s biokovske gradine, na desnoj obali Neretve, Nereetve, Narente bila je ishodište pohoda prema zapadu, od Međugorja do Trilja i drevnog Tirulija na desnoj obali Cetine, diljem delmatske krajine.
Uz energiju napunjenu preko pinealne žlijezde, stare navade našeg ilirskog roda pratili smo i zamišljali put sv. Jakova, kao mini camino od poznatog pirinejsko-baskijskog hodočašća kojeg stoljećima upražnjavaju katolički vjernici.
Prva okrjepa je na izvorištu Studenčice, podno brda Orlovac gdje se simbolički susreću sv. Ivan krstitelj i sv. Ivan apostol i evanđelist, nebeski titular drevnog groblja koje datira još iz ilirskog doba. Nastavak je ispod brda Jurjevice, slapova Kravice do Humca i duhovne okrijepe u crkvi sv. Ante Padovanskog uz kulturnu inspiraciju na tekstu s drevne HUMAČKE PLOČE iz domicilnog muzeja.
Obale “petoimene rijeke” koja se ovdje naziva Trebižat slijedimo do drugog vodopada Koćuša, te velikog eruptivnog izvora Klokun u Klobuku. Ovdje se naša rijeka naziva Mlade, a po legendi krije tijelo nesretne mlade djevojke zbog neuzvraćene ljubavi?!
Ovaj dio hodočasničke staze, je i dio buduće camino rute Imota – Međugorje pa u skladu sa svojom misijom bilježim i znamenitosti koje se kroz povijest spominje i u darovnici bosansko humskog kralja Dabiše svojoj kćeri Stani, krajem 14. stoljeća.
///Camino Dubrovnik – Međugorje otvorit će se do svibnja 2024. godine
Nastavak je do izvorišta Tihaljina, ispod prapovijesnog staništa naših predaka u Ravlića pećini gdje je novi odmor uz impresivan pogled na pitomi vodotok i vrh sv. Jure na planinskom lancu kojim dominira Biokovo, razmeđe Jadrana i delmatske krajine. Ovo je i pogranično područje poznato i kao “hajdučko obitavalište” koje su obilježili i višestoljetni sukobi Mletačke republike i Osmanskog sultanata, a koje je najbolje opisao talijanski putopisac u svom djelu, knjizi VIAGGIO IN DALMATIA, Put po Dalmaciji s kraja 18. stoljeća.
Preko drinovačkog brda dolazimo do Drinovaca i Gorice, malih pitoresknih mjesta na obalama jezera Krenica, koje krase velebna zdanja župnih Crkava na kotama koje dominiraju i drevnom srednjovjekovnom župom IMOTA. Uz franjevački samostan i muzej u Girici nalazi se i ranokršćanska krstionica s udubljenjem od tri stepenice, danas mjestom i duhovne i tjelesne okrijepe. Prelaskom granice dolazimo do impresivnih imotskih jezera, Plavog i Crvenog, podno drevne Topale.
Spuštamo se do izvora naše petoimene rijeke koja se ovdje zove Vrljika, te kao Matica teče kroz imotsko polje. U mjestu Proložac je i novo odmorište uz duhovno tjelesnu okrjepu. Nastavak je preko još jednih Studenaca, ovi su bez izvorske vode ali iznimno studenih zimskih, a svježeg zraka u ljetnom danima.
Preko Lovreča dolazimo do Ciste Velike i crkve sv. Jakova, kao zapadnog ishodišta mini camino rute u kojem smo snimili i betonsku repliku morskog broda, danas turističko ugostiteljski objekt. U neposrednoj blizini je i nekropola stećaka, sa živim bunarima, koja je “neodgovorno presječena” asfaltnom cestom, a koja bi mogla biti izniman turistički potencijal.
Uz put bilježimo i smeđu turističku signalizaciju za mnoge mikro destinacije i smještajne objekte poput vila za odmor i ugostiteljsko turističkih objekata uz rijeku Cetinu, koju prelazimo u gradu Trilju, neposredno uz hotel, ali i crkvu sv. Mihovila, nebeskog zaštitnika ovog kraja. Već ispred crkve dočekuje nas “mač pravednika” i izniman umjetnički kip sv. Mihovila sa spomen obilježjem Hrvatskim braniteljima.
U neposrednoj blizini su i Gardun i tragovi rimske utvrde Tilurium, koja je bila važna stanica na rimskoj cesti Salona – Narona. Prema sjeveru pratimo pitomu rijeku koja na lijevoj obali prima hladnu Rudu dok na jugu puca pogled na kanjon Cetine, koja već dobiva obilježje “divlje rijeke”. Na odmorištu Gaz, nas dočekuje “sretna obitelj na konju” rad domicilnog kipara Stipe Sikirice dok su na izvorištu Rude drevne mlinice.
Uz blagoslov sv. Jakova iz Međugorja, sv. Ante na Humcu, sv. Marka u Klobuku, sv. Stipana u Gorici, sv. Jakova u Cisti, sv. Mihovila u Trilju, a pod budnim okom i kopljem sv. Jure s Biokova i Poljica, završavamo naše hodoljublje s prijateljima uz gastro večeru – puru i brudet cetinskih žaba i jegulje, a nazdravljamo uz humsku žilavku i blatinu, za zdravlje i duhovno i tjelesno.
Izvor fotografija: Marinko Brkić
