SJEĆANJE
Proteklih se godina sve više po Jadranskom moru plete čipka bijelih jedrilica, dok novine i portali sve češće izvještavaju o jahtama i šeicima u čijem se vlasništvu nalaze. Svaka nova vijest takvoga predznaka dolazi na oduševljenje domaćega stanovništva, koje šetajući rivama primorskih mjesta ne propušta prokomentirati cifre, brojke i imena spomenuta od članka do članka. Plovila pak daju naslutiti financijski status svojih vlasnika, ali su i simboli odmora i uživanja na laganim valovima, sa zrakama sunca u kosi i u čaši vina na palubi.
Mnogima danas povjetarac u ljetno predvečerje i ljuljuškanje dok nas morske struje nose, zvuči itekako primamljivo i lako zamislivo kao idealno provedeno slobodno vrijeme. Ne bi se dugo premišljali kada bi nam netko ponudio takav scenarij za godišnji odmor. Ipak, teško da su ljudi kroz prošlost o brodovima razmišljali kroz ideje odmora i romantičnih zalazaka sunca. Brodovi su prihvaćani i posjedovani iz nužnosti. Ali zato veze koje su se vremenom stvarale i niti koje su ljude uz brodove vezale, bile su čvršće, intimnije i značajnije. Brodovi su upijali sudbine svih koji su njima plovili i vremenom su postajali dio identiteta svoga vlasnika. Znalo se često reći kako jedan drugome nalikuju.
Razmišljala sam o tome šetajući po rivi rodnoga mjesta i gledajući brodice kako se sudaraju na južini. Možda mi je baš jugo potaklo nostalgiju i vratilo me u prošlost kada sam kao curica sa djedom šetala tom istom rivom, slušajući priče o njegovim dogodovštinama tijekom četrdesetogodišnje karijere kormilara. U to vrijeme, krajem osamdesetih, na vezovima je još uvijek bilo dosta drvenih kaića na vesla. Jedan od njih je bio i naš. Sjetila sam se kako smo često ljeti s njim išli na kupanje po bračkim valama, a zimi je otac išao loviti lignje, na sviću. Ono kada nema mjesečine pa se sve lignje okupljaju oko ribareva ferala. Sjetila sam se sa osmjehom, kako sam svaki put kad bih se u kaiću našla, molila da me se pusti veslati. Kada bi upalilo, pretvarala bih se u kapetanicu koja sa svojim prijateljem brodom, kroz to plavetnilo vodi ostatak ekipe do zacrtanoga odredišta. Iznimno sam uživala u vožnjama i u osjećaju slobode koji mi je more nudilo. Kapljice kiše su me prekinule u sanjarenju.
Bacila sam zadnji pogled na lučicu prije nego sam se uputila kući. Prizor je danas drugačiji. Drvo je zamjenila plastika, kaiće jedrilice i poneka jahta, a nekada najveći brod danas je među manjima. Mala i lokalna luka postala je moderna i internacionalna, barem sudeći prema zastavicama koje se sa brodova vijore.
„Danas se rijetko gdje može osjetiti ta iskrena povezanost ljudi i brodova, jednostavnost svakodnevice u kojoj je brod i prijatelj i obitelj. Vremena su drugačija ali ću ja čim bude prilike, nabaviti sebi mali brod i zajedno ćemo ponovno navigavati od vale do vale“ – razmišljala sam došavši poprilično mokra doma. „A zamisli koliko se prije moralo baviti drvenim brodom. Non-stop nešto. I po nekoliko puta godišnje ga vaditi iz mora, popravljati, kalafatati, krpati, premazivati. A koliko je tek znanja, truda i znoja ulagano u samu izradu. To nije mogao bilo tko…“
Tok misli me doveo do otoka Murtera i priča što sam ih čula o betinskoj drvenoj brodogradnji. Sljedeći dan zaputila sam se na taj otok šibenskog arhipelaga, i posljednju oazu drvene brodogradnje na Jadranu, kako bih se podsjetila na sve što sam već nekada učila te saznala ponešto novo. Ali najviše, kako bih ponovno uhvatila osjećaje koji su pomalo izblijedili.
OTOK MURTER
Sam otok Murter naseljen je još od doba Ilira a ostaci antike vidljivi su u obliku mozaika, ruševina rimskih ljetnikovaca i ostataka antičkoga naselja Colentuma. Mjesto Betina se razvilo nešto kasnije. Pretpostavlja se kako je prije 1423. godine već neko vrijeme postojalo, jer se u dokumentima spominje kako se te godine na lokaciji današnjega mjesta nalazi 8 kuća u kojima živi 15 osoba. Značajni porast stanovništva zabilježen je u 16. stoljeću, kada je i šibenski kraj kao i ostatak obale u problemima zbog otomanskih napada. Doseljeno stanovništvo iz okolice jezera Vrana od tada čini većinu betinskog pučanstva. U neposrednoj blizini naselja plodno je polje pružalo mogućnosti uzgoja tipičnih mediteranskih kultura smokve, masline i loze, a posjedi na Prosiki i Modravama su povečavali šanse za bolji život. Od sedamnaestoga stoljeća Betinjani kao i stanovnici susjednoga naselja Murter, bili su pastiri na kornatskim posjedima zadarske gospode. Tek će krajem devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća postati i katastarski vlasnici tih posjeda. U takvom podneblju život je bio nezamisliv bez broda.
Danas su Betina i Murter dva gotovo spojena naselja i turizam polagano preuzima primat u gospodarskim djelatnostima. Iz murterske luke brodovi redovito vode turiste na krstarenja dok je betinska luka otvoreni muzej. U prošlosti kada turiyma nije bilo, teški rad od jutra do sutra težacima nije ostavljao prostora razmišljanju o valovima i zalascima sunca. Plovidba od otoka do otoka bila je daleko od današnjih ideja turističke ponude „island hopping-a“. Brodovi su bili nužno sredstvo opstanka. Luksuz i gušt je s druge strane podrazumijevao malo bolji obrok od uobičajenih ili dan odmora kada se čovijek može pružiti, naspavati i pošteno odmoriti. Međutim, često niti jedno niti drugo nije prolazilo bez briga za budućnost.
Stanovnici ova dva mjesta su prvenstveno bili težaci koji su generacijama radili u polju, krčili kamenjar, obrađivali lozu, masline i smokve, čuvali stada i gradili suhozide oko kornatskih parcela. Povrh svega toga bili su i ribari. Kako im financijsko stanje težačkog života nije dozvoljavalo posjedovanje više brodova, jedan je morao udovoljiti svim potrebama kućanstva. Taj je brod morao biti sve u jednom. Niti prevelik niti premali. Čvrst, a opet fleksibilan i jednostavan kako bi svaki član obitelji s njim mogao upravljati, i muškarci i djeca i žene, koje su ravnopravno sudjelovale u svim poslovima. Morao je biti dovoljno otvoren jer je prije svega služio za transport životinja, ljudi, višetjednog uroda i materijala. Morao je biti i dovoljno izdržljiv jer se novog nije baš moglo jednostavno priuštiti. Trebao je biti suma svih zahtjeva geografske, vlasničke i navigacijske strukture kraja. Tako se u betinskim brodogradilištima rodila gajeta.
Otoci kornatskog arhipelaga
SVETI BROD
Betinske gajete nisu ribarski brodovi građeni za posebnu posadu, one su članovi obitelji. Potrebe u ovom podneblju su ih definirale pa su brzo postale centar oko kojeg su se oblikovali svi obiteljski i gospodarski odnosi. Gajetu se pazilo i mazilo, uvijek ju se prvu opremalo, gradilo joj se pristaništa i doma i na svakom posjedu. Zbog nje su se Murterini iz Staroga Sela u brdu, gdje su ranije živjeli, spustili na obalu. Važnost i status koji je ovaj brod imao, doveli su do toga da su u svijesti težaka ispred njega bili samo sveci, Gospa i sam Bog. Jedino je, nedajbože, bolest ukućana mogla poremetiti te priotitete.
Ne zna se kako su brodovi na Murteru izgledali prije 1740ih, kada Paško Filipi dolazi sa Korčule i otvara prvi obiteljski škver. Budući kako je gajeta brod oblikovan i prilagođen lokalnim prilikama, vjerojatno je korčulanski meštar sva svoja znanja i vješine primijenio u adaptaciji već postojećih lokalnih brodova. Znanja su se brusila generacijama i ljubomorno čuvala. Prva brodogradilišta nastala su na istočnoj strani mjesta, bliže centru, gdje su obitelji Filipi i Urode imale nekretnine, a s vremenom su se prebacila na sjeveroistočnu stranu u uvalu Zdrače. U najboljim vremenima na otoku je bilo 27 brodogradilišta, ali su ove dvije obitelji postavile kamen temeljac drvenoj brodogradnji u Betini.
Izrada drvenog broda je bio težak posao i obuhvaćao je brojne faze. Od samoga dogovora i narudžbe, izrade nacrta i linije rebara, preko odabira i obrade drva, do gradnje konstrukcije, oplate i brodske opreme. Za dugotrajan i kvalitetan proizvod posebna pažnja se morala obratiti na odabir i obradu drva. Betinjani su po tom pitanju baštinili prava svojih predaka na sječu stabala iz okolice Vrane, zbog kojih su znali upadati i u probleme sa tamošnjim lokalnim stanovništvom. U gradnji su se najčešće koristili hrast kitnjak i brijest. Borovina se, na primjer, dovozila iz Like. Svaka vrsta drva je imala svoje posebnosti pri obradi. Znanja o tome kako rukovati s kojom vrstom drveta, što raditi po buri a što po južini, baštinila su se od predhodnih generacija. Danas se betinski brodograditelji žale na odnos koji ljudi imaju prema drvu: „Nekada je postojala kultura čuvanja drva. Težak, ako bi na komad naletio, sačuvao bi ga znajuči da se može iskoristiti za brod. Bila je dobra komunikacija težaka i brodograditelja. Danas komunalno posiječe bez da pita ove trebali im. Kultura je stolaru ili brodogeaditelju ponuditi.“
Šegrti koji su učili uz glavnoga majstora – prota, zanat su učili aktivno, sudjelujći u svakoj fazi procesa. Kada bi jednoga od njih glavni brodograditelj u škveru odabrao za svoga nasdljednika, otkrio bi mu tada i one strogo čuvane tajne. Koji su samo to ponos i čast bili. Učilo se doživotno, a iskusni brodograditelji su u dušu znali što naručitelju treba, jer su i sami van škvera bili težaci. Zbog toga se dosta se poslova u brodogradilištu odrađivalo noću pod svjetlom petrolejki, kako bi dan ostao za polje.
Paralelno sa brodograditeljskim, u Betini se razvijao i kovački zanat. Majstori koji su izradom metalnih djelova stekli slavu i poštovanje te upotpunjavali umjetnost izrade broda, svoje su maškule, sidra, okove, i sl, prodavali diljem jadrana. Iako težak i prljav, bio je to isplativ posao. Isplativo je bilo i zanimanje jedrara, a ručno šivanje je blilo iznimno cijenjeno. Jedra su se čuvala kao oči u glavi i na počasnome mjestu u kući. Onaj tko ih je šio, morao je dobro poznavati vremenske prilike i vjetrove, kako bi jedra koja sašije, sačuvala brod od prevrtanja i dala mu veći manevarski prostor. Od 60ih godina dvadesetoga stoljeća, proizvodi tradicijskih zanata postali su lako zamijenjivi industrijskim, što je za posljedicu imalo gubitak interesa za cijeloukupnu ručnu proizvodnju brodova.
DA SE NE ZABORAVI
Kako stoljeća rada, učenja i truda lokalnih ljudi ne bi samo tako nestali, u Betini je krajem dvadesetoga stoljeća obnovljen zanat drvene brodogradnje. Osim glavnoga betinskoga brodogradilišta koji zapošljava 14 brodograditelja u drvu, postoje i manja privatna. U njima se grade novi a popravljaju stari kaići, leuti, gajete, i lađe. Neki brodograditelji i honorarno popravljaju brodove, baš kao što su njihovi preci znali ići od otoka do otoka u potrazi za poslom. Kao podsjetnik na prostor, znanja, vjerovanja i na način života u čijem je centru brod, svake se godine na Murteru organiziraju i razne regate na latinsko idro, a da brod nije nikada nije iščezao iz identiteta ovih ljudi, govore podaci kako broj sudionika na njima iz godine u godinu raste.
Još jedan dokaz ljubavi prema svemu što su prijašnje generacije stekle i ostavile u nasljeđe, je Muzej betinske drvene brodogradnje, otvoren 2015.godine. Kuća u kojoj se nalaze priče o životima i sudbinama, ljudima i brodovima, mukama i guštima, i sama je po sebi spomenik jednoga vremena. Pripadala je brodograditeljskoj obitelji Uroda kao i veliki dio postava, a u vrijeme prvoga svjetskoga rata, prema šuškanju lokanih ljudi, u njoj su se čak i čuvali zarobljenici.
Nedaleko od muzeja, na kraju kamenih pitoresknih uličica, koje se od župne crkve svetoga Frane spuštaju u more, lučica je u kojoj su današnji stanovnici Betine još jednom odali počast brodu i brodograditeljima. Možda se i je negdje usput izgubila kultura čuvanja drva i komunikacija sa umjetnicima drvene gradnje, ali zasigurno nije nestao ponos na ono što su vrijedne ruke izradile. Uz mali trg u prvi red, lokalni su ljudi parkirali svoje drvene brodove i nekako sponatno složili muzej na otvorenome. Uz ostale vrste brodova, parkirane su gajete novije gradnje, ali i obnovljene originalno građene1920ih i 1930ih godina. Među njima, možda je najpoznatija Cicibela, 8metara duga iz 1931. godine. Ona je osim prevoženja standardnoga težačkoga tereta dala svoj doprinos i tijekom drugoga svijetskoga rata, kada je noću prevozila narod prema Kornatima, gdje su ih čekali brodovi za izbjeglički logor El Shatt. Na kraju smjene bi bila potapana kako bi sljedeći dan ponovo mogla poslužiti. Burna povijest upisala ju je u ožujku 2017. godine kao jedinu gajetu na listu kulturnih dobara Republike Hrvatske.
NA PUTU KUĆI
Murterske vale danas obiluju marinama i sve su češće polazne točke nautičara. Ipak, za razliku od luke moga rodnoga mjesta, uz razvoj raznih oblika turizma, u lukama Murtera i pogotovo Betine, itekako se osjećaju tradicija i duh prošlih vremena. Nama, tipična dalmatinska kamena arhitektura i mirisno raslinje, u plavetnilu mora i šarenilu drvenih brodica zvuči itekako romantično, ali život težaka, brodograditelja i kalafata otoka Murtera brojio je rijetke romantične trenutke.
U jedno poslijepodne šetajući kroz ova dva mjesta dobila sam i sama uvid u to kako je i onako težak život murterina i betinjana, bez dobroga suputnika na moru bio gotovo nemoguć. Osjetila sam tu jednostavnost življenja u kojoj je bilo bitno samo da su svi zdravi i gajeta u komadu. Shvatila sam koliko je truda ulagano u pažnju i održavanje toga drvenoga prijatelja. Dobila sam odgovor i na pitanje koliko je znanja i koordinacije trebalo da se gajeta složi i napravi. Dobila sam još jednu priču o suživotu čovijeka i prirode i uvažavanju onoga što je ona dala. Priču o poštivanju i čuvanju uspomena ne samo na ljude koji su brodove gradili, već i na sve sudbine koje su njima kroz desetljeća plovile.
