Dugo je to bio isključivi rezervat Istre, ali sezona lova na zagrebački tartuf u punom je jeku, s ambicioznim turističkim planovima za njegov razvoj.
Prije nekoliko godina uživao sam u ručku na terasi Dimitrija Lešića na Korčuli uz glavno jelo koje je uključivalo tartufe.
“Jeste li znali da tamo na Pelješcu ima tartufa?” upita moj suputnik za ručkom, pokazujući preko Jadrana prema poluotoku Pelješcu, pogledu u kojem bi uživao Marko Polo kao dijete.
Tartufi na Pelješcu? Stvarno? Nikad nisam čuo za tartufe u Hrvatskoj izvan Istre, regije čiju izvanrednu gurmansku ponudu definiraju ekskluzivni funghiji koji su vrlo traženi u najboljim restoranima na svijetu. Osim Italije i Istre, nisam bio svjestan da se tartufi mogu naći bilo gdje drugdje, sigurno ne na Pelješcu.
Naprotiv, samouvjereno je rekao moj prijatelj. I ne samo to, već je čuo da ih šalju u Istru i tamo prodaju.
Razgovor za ručkom bio mi je zaključan u glavi sve donedavno, dok sam pisao članak o izvrsnoj sinergiji nove promocije turizma između Zagreba i Turističke zajednice Zagrebačke županije s njihovom novom inicijativom da svoju ponudu objedine na jednoj nevjerojatnoj – i izuzetno informativnoj web stranici nazvanom Around Zagreb. Među brojnim aktivnostima koje se nude u glavnom gradu Hrvatske i oko njega bio je i lov na tartufe.
Photo credit: Taliah Bradbury
Zagrebački tartufi? Stvarno? Ovo je zvučalo nevjerojatnije od Pelješca. Odlučio sam istražiti i otkrio sam da nije samo lov na zagrebački tartuf ‘a thing’, s vlastitim organiziranim turama, već i da su u tijeku službeni napori da se iskustvo lova na zagrebački tartuf razvije u atraktivnu i šire dostupnu djelatnost, koja je dotupna tek na pola sata od centra Zagreba. I što sam više počeo gledati u zagrebačku scenu tartufa, to me sve više zanimalo, što je kulminiralo obiteljskim danom u Velikoj Gorici i oko nje, blizu zagrebačke zračne luke.
Direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije Ivana Alilović, koja je funkciju preuzela nedavno, energično razmatra načine kako dodati vrijednost i promociju značajnom sadržaju u regiji oko same metropole. Web stranica Around Zagreb konkretan je rani rezultat. Alilović je također bila jako predana u promociji priče o zagrebačkom tartufu te nas je pozvala da sudjelujemo u organiziranom lovu.
Bio je to izuzetan dan.
Malo internetskog istraživanja i razgovori tog dana ispunili su me vrlo korisnim informacijama. Lov na tartuf zaista postoji, i to na raznim lokacijama u hrastovim šumama oko glavnog grada – blizu Samobora, na Medvednici i u Turopolju, blizu Velike Gorice, odakle je naš dan počinjao i završio. Neki organizirani lokalni lov na tartufe nedavno je započet, ali najviše rezultata koje je Google prikazivao za ‘lov na zagrebački tartuf’ bile su zapravo ture koje vode u Istru počevši od Zagreba.
Photo credit: Taliah Bradbury
Alilović to želi promijeniti izgradnjom ekosustava turizma s tartufima, koji nadilazi samo lovno iskustvo. I dok ona korača tim zacrtanim putem do konačnog cilja, gradivni blokovi spremno čekaju, u što smo se uvjerili tijekom osvježavajućeg posjeta šumi koja je u ovo doba godine spektakularna u jesenskim bojama.
Nakon sastanka na dogovorenom mjestu u Velikoj Gorici, slijedili smo Ivanu u šumu do divne drvene kuće kojom su upravljale Hrvatske šume odakle je krenuo naš lov.
Pored ostalih koji su sudjelovali u svom prvom lovu, upoznali smo se i s dinamičnim dvojcem koji je osigurao da naš dan lova na tartufe bude uspješan – Stjepan i Zagi, uistinu nevjerojatna ekipa koja radi već pet godina, no o njima ćemo nešto više u nastavku ovog bloga.
Uslijedila je izvrsna prezentacija o tartufima u regiji i šire, uz odgovore na mnoga pitanja iz znatiželjne publike. Daleko od toga da su strogo čuvana tajna, zagrebački tartufi već se, više od desetljeća, prodaju na tržnici Dolac, a četvorica lovaca na tartufe imaju dugogodišnje iskustvo kopanja po šumama regije u potrazi za ovim crnim i bijelim zlatom. Zanimljivo je bilo primijetiti da, baš kao i Pelješac, i oni opskrbljuju istarsko tržište, a tek je relativno nova pojava da su i zagrebački restorani počeli ozbiljnije naručivati svoje lokalne tartufe.
Ipak, zagrebački tartuf nema istu “auru” istarskog tartufa. Food bloger, koji je također bio u lovu s nama, ispričao nam je zabavnu priču kako je poznati igrač iz hrvatske reprezentacije večerao u poznatom zagrebačkom restoranu. Na pitanje može li mu konobar donijeti tartuf da pokaže prijateljima, konobar se vratio sa zagrebačkim tartufom, objašnjavajući kako je tartuf s područja Zagrebačke okolice. Pomirisavši tartuf, poznati nogometaš izrazio je svoje nezadovoljstvo i zatražio ipak tartuf iz Istre.
Konobar je nestao i vratio se s tartufom koji je stigao iz Istre. “Kakva razlika!”, uskliknuo je igrač!
Jasno vam je kako je zapravo to bio isti tartuf. Izvorno potječe iz Zagreba, potom je prodan Istri, a zatim je iz Istre prodan zagrebačkom restoranu kao istarski.
Percepcija je sve…
Dio plana za razvoj turizma s tartufima je izgradnja mreže partnera, u kojoj svi moraju igrati ulogu u pružanju bogatijih sadržaja za ovo novo turističko iskustvo.
Dva lokalna turopoljska restorana, čiji jelovnici nude lokalne delicije s tartufima, bila su zadužena da nahrane našu ekipu lovaca na tartufe i to naravno izborom jela od tartufa. Vrhunac je bila kajgana s crnim tartufima koju potpisuje Babrige iz Velike Gorice, čija je ekipa bila zadužena za doručak nakon dobrodošlice.
Nakon doručka i to vrhunskog vrijeme je za lov!
Krenuli smo u šumu nakon što smo se podijelili u četiri ekipe. Već sam malo porazgovarao sa Stjepanom i odlučio držati se baš uz njega. Iznenadio sam se kad sam ga vidio na quadu, jer nisam očekivao lovca na quadu, no objasnio mi je kako je vezan za invalidska kolica, a lov na tartufe za njega je bijeg je od stvarnosti. Također posebno je vezan za Zagija i bilo je jasno da sam odabrao pravi profesionalni tim koji se obožava.
Puno tehničkih opisa lova na tartufe možete pronaći na internetu i uopće se neću pretvarati da sam tu neki stručnjak. Najviše sam radosti doživio gledajući fenomenalnu suradnju i partnerstvo Stjepana i Zagija. Lov na tartufe doslovno je poput traženja igle u plastu sijena. Ako nemate pravilno dresiranog psa (Zagi je tartufe počeo uzimati u hrani u svojoj ranoj dobi, prije nekih pet godina), nema šanse da ćete tartuf ikada pronaći. Međutim, s dobro dresiranim psom…
Je li to bila početnička sreća? Doslovno u roku od 20 sekundi od ulaska u područje pretraživanja, Stjepan je pustio Zagija, koji je pretrčao 20-ak metara i počeo kopati. Tada Stjepan poziva Zagija kako ne bi uništio tartuf. Zagi je bio više nego sretan što je pozvan i njegov posao je gotov, te je odmah krenuo prema svom gospodaru da bude nagrađen poslasticom za svoj rad.
Bio je to sjajan početak našeg lova – impresivni crni tartuf koji nas je odmah ohrabrio.
Kakvo sjajno partnerstvo! Potraga za iglom u plastu sijena, a Zagijev uvježban nos jedina je nada u uspjeh. Njegov napor (iako bez puno napora) otkriva skrivena mjesta koja vlasniku donose radost, a on pak za svoj trud bude nagrađen poslasticama koje njemu donose najveću pseću radost. Savršeno!
U lovu je bilo nekoliko djece koja su neizmjerno uživala, ali nitko nije mogao pratiti Zagija, koji je krenuo na sve strane u potrazi za blagom kako bi udovoljio svom gospodaru. Snimatelj bi trebao biti vještiji od mene da uhvati najvažnije dijelove ovog lova, ali evo ga iz daljine fotografira pronalazak tartufa broj četiri.
Neki TCN fotografi su na mjestu događaja shvaćali stvari malo ozbiljnije nego ja inače…
Photo credit: Taliah Bradbury
Osim tartufa, bogatstvo pronađenih gljiva bilo je zapanjujuće. Možda nešto o čemu bi trebali razmišljati kada kombiniramo turističku ponudu ovog kraja? Lov na gljive i tartufe, s najboljim jestivim gljivama i tartufima koji se nakon lova nađu na vašem tanjuru.
Na moju sramotu, nikada prije nisam bio u Velikoj Gorici (osim ako ne računate zračnu luku Zagreb), a sigurno u Velikoj Gorici nisam očekivao ono što me je dočekalo na ručku. Restoran, s preporukom Michelina koji je specijaliziran za plodove mora, jer je obitelj koja ga drži porijeklom iz Šibenske županije. Mon ami je otvoren 1994. godine, a na Michelinovom popisu je posljednje tri godine. Bruno Ceronja nastavlja ono što je njegov otac započeo pružajući svojim gostima nezaboravno gurmansko iskustvo.
Jedan od sastojaka za ručak predstavljen nam je prije nego što smo naručili – turopoljski bijeli tartuf od 135 grama.
Po mom mišljenju, Hrvatska bi se trebala prezentirati upravo tim autentičnim iskustvima i tradicionalnim načinom života. A za autentično gurmansko iskustvo, kombinirajući lokalne okuse sa svojim šibenskim korijenima, Bruno je iskoristio sve svoje adute. Domaći kruh s domaćim maslinovim uljem – ulje smo imali priliku probati berbu 2020. odnosno mlado ulje staro tek 5 dana, kao i berbu 2019. godine. Bilo je pikantnosti u oba ulja, što nisam sretao prečesto u dalmatinskim maslinovim uljima. Ukusno.
Umjesto da odaberemo s jelovnika, odlučili smo poslušati prijedlog domaćina i isprobati njegove preporuke, što je rezultiralo finim izborom predjela dalmatinskih klasika morskih plodova. Crni rižoto, riblja pašteta, dimljene dagnje i jasno nedvojbeni pobjednik…
…carpaccio od tune s bijelim tartufima na vrhu.
Od morskih plodova do fuzi tjestenine s tartufima i bifteka za glavno jelo, srednje rijetko pečen u umaku od turopoljskih tartufa…
…s malo magičnog dodira bijelog tartufa na vrhu.
Nije bilo mjesta za desert, ali trebalo je naći mjesta za kombinaciju dalmatinskih i kontinentalnih poslastica kako bi se zaokružio ovaj, za mene, izvrsno proveden dan. Usljedila je tradicionalna skradinska torta iz Brunovih šibenskih korijena, krajnje lagana rožada i sladoled od vanilije s bučinim uljem. Ovo potonje možda zvuči malo vjerojatno, ali postajem blago ovisan o njemu otkad sam ga otkrio nakon što sam se s Hvara preselio u Varaždin.
Još nismo bili sasvim gotovi s hranom. Jedan od izazova (ali i velika prilika) za direktoricu Turističke zajednice Ivanu Allilović je nadogradnja ovog izvrsno započetog projekta, odnosno stvaranje dovoljno srodnih proizvoda i sadržaja koje će dodati ovom glavnom iskustvu lovu na tartufe. No, stvari se već kreću u tom smjeru, uvjerio sam se već tijekom ručka kada nas je upoznala sa simpatičnom gospođom koja vodi pekaru Cipov u selu Buševec kraj Velike Gorice i koja nam je za put doma spakirala jednu od svojih delicija nadahnutu tartufima – štrukle s tartufima. Izvanredno! Kakva ideja. Dakle stvari se već pokreću u pravom smjeru.
Bio je to izuzetno edukativan dan…. s puno hrane… i puno hrane za mozak odnosno puno materijala za razmišljanje. Jednostavan koncept, koristeći prirodno blago lokalne regije za izgradnju turističke priče koja se temelji na fantastičnom autentičnom iskustvu u spektakularnoj prirodi.
Ivani želim sreću s njezinim planovima, a ovo je priča koju ćemo pomno pratiti.
A za vas koji objedujete u Istri, zanimalo bi me jesu li tamošnji restorani čuli za turopoljske zagrebačke tartufe?
