Marko Kovač iliti Putnik Lik zanimljiva je osoba, putnik, bloger, istraživač, stručni vodič u pustolovnom turizmu i turistički pratitelj. geograf, fizički geograf, čovjek koji živi pustolovni turizam. Marko je nedavno završio veliki pothvat, veslao je u kajaku našim Jadranom kako bi obišao sve svjetionike. Prilika je to bila da ga kontaktiramo i zamolimo da nam ispriča svoju priču. U međuvremenu je on i planinario te obišao Velebit, ali našao je vremena i za turističke priče i napisao svoju priču.
Kao student Geografije u Zagrebu, počeo sam istraživati prirodnu baštinu Hrvatske. Bilo je vrlo izazovno istraživati nepoznate ruralne krajeve naše predivne i raznolike zemlje. Većinu izleta s kolegama studentima upravo sam vodio ja. Tako sam odlučio 2008. godine upisati tečaj za turističkog pratitelja. Kako se studiranju bližio kraj, tako sam sve češće vodio osnovnoškolce zagrebačkih škola po cijeloj Hrvatskoj.
Ljubav prema planinarenju, bicikliranju, te sportovima na vodi počeo sam poslovno iskorištavati, a posao turističkog pratitelja sam specijalizirao u pustolovnom turizmu. Od 2013. godine sve češće radim kao vodič u pustolovnom turizmu, a dodatno sam se usavršio u poslovima vodiča na divljim vodama. Razvojem selektivnog turizma u Hrvatskoj, te unaprjeđivanjem svojih vještina i znanja u istom sam produžio svoju radnu sezonu s četiri na osam mjeseci
Kao student, ljeto sam koristio istraživanje prirodne i kulturne baštine Hrvatske. Prvo sam istraživao planine i otkrivao fantastične planinske vrhunce Lijepe Naše, da bih svake sljedeće godine sve više počeo istraživati otoke. Ovisno o orijentacijskim sposobnostima i fizičkoj (kondicijskoj) spremi, moguće je istraživati nepoznate planinske predjele.
Otoci nisu baš dostupni u usporedbi s planinom. Mnogi otoci u Jadranskom moru nemaju česte trajektne veze, a neki nemaju nikakve. Upravo zato sam počeo sve ćešće koristiti kajak na moru, kako bih mogao doveslati do željenog otoka. Osim ponosa i zadovoljstva kada bih uspio doći na određeni otok, lokalni ljudi bi se divili mojoj ludosti što u današnje doba idem na vesla po otocima a ne brodom kao većina ljudi.
Kao vodič u pustolovnom turizmu vrlo je dinamično raditi u prirodnom okruženju jer se priroda uvijek iznenadi svojim obilježjima koji ovise o vremenskim uvjetima. Ipak s iskustvom i vremenom izleti se znaju ponavljati i postajati uobičajeni. Gosti su upravo faktor koji radi izlet specifičnim iako je postao rutina. Koliko god ljudi misle da vodiči u pustolovnom turizmu uživaju svaki dan jer su u prirodi, to nije u potpunosti točno jer ima vodiča koji rade jedan izlet cijelu sezonu. Ja sam imao sreće po tom pitanju, jer sam najčešće imao raznolike izlete, a često pionirske ture koje nitko prije mene nije vodio.
Sreća je bila što sam dobio priliku za takve pionirske ture ali moje znanje i vještine su zaslužni što to još uvijek radim nakon 7 godina iskustva u pustolovnom turizmu. Moja tajna je upravo ljubav prema istraživanju i otkrivanja mjesta gdje nisam bio. Iako bi mnogi rekli da nije bilo mjesta u Hrvatskoj gdje nisam bio, ja znam toliko mikrolokacija koje još nisam posjetio da ću imati motiva cijeli život istraživati Hrvatsku jer je izuzetno lijepa, bogata i zanimljiva turistička destinacija. Često kada idem istražiti neku novu destinaciju znam da neće biti ništa posebno, ali onaj osjećaj kada otkrijem skriveni kutak kojeg samo pojedini ljudi znaju je nešto neopisivo što je vrijedno svih onih ne toliko uspješnih istraživanja za savršenim ne poznatim kutkom prirode.
Godine 2007. sam se zaljubio u planinarenje, točnije dok sam šetao Premužićevom stazom kroz Rožanske kukove, unutar Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Tada sam otkrio ljepotu krškog terena i impozantnost vapnenačkih stijena. To je jedan od razloga zašto sam kasnije izabrao specijalizirao Fizičku geografiju s geoekologijom na PMF-u u Zagrebu. Drugim riječima, stručnjak sam za geomorfologiju (reljef), mikroklimu, hidrografiju i kartografiju. Još u osnovnoj školi u Dugavama, profesor Predraga Kralj prepoznao je moje kartografske vještine, koje sam kasnije tijekom studija usavršio u praktičnom dijelu odnosno čitanjem reljefa na temelju karte, te pozicioniranjem sebe na kartu. Prijatelji i ja smo se često zezali kako imam GPS u glavi.
U ljeto 2010. godine sam planinario od Zagreba do Splita. Moja ideja je bila planinariti preko predivnih planina koje se nalaze između dva najveća grada u Hrvatskoj. Iako sam trebao biti u društvu prijatelja Šime, nažalost zbog njegove ozljede koljena bio sam u odluci odustati ili ići sam. Otišao sam sam. To je vjerojatno bio glavni okidač svih mojih kasnijih avantura u životu. U ljeto 2012. godine sam odveslao kajakom do svih naseljenih otoka u Hrvatskoj, iako ne sam nego s prijateljem Šimom.
Od 2013. godine sam počeo raditi kao vodič u pustolovnom turizmu, pa sam nažalost topliji dio godine morao raditi a slobodne dane i zimski dio godine koristiti za istraživanje krajeva koje sam htio posjetiti. Tu se dogodio drugi razlog mojih solo avantura. Nemogućnost odlaska u prirodu s osobom ili ekipom s kojom želiš jer ne možete uskladiti slobodne dane, a ponekad niti želje za lokacijom izleta. Problem turističkog vodiča je kampanjski posao, odnosno nisu uvijek vikendi slobodno, kao što je ljudima koji imaju uobičajeno radno vrijeme.
U zimu 2019. i 2020. godine ostvario sam svoju višegodišnju želju, a to je doveslati kajakom do svih svjetionika iz 19. stoljeća na području današnje Hrvatske. To je bilo izuzetno zahtjevna tura koju sam idejno mislio realizirati unutar tri mjeseca kajakarenja po Jadranu, ali zbog poslovnih obaveza morao sam podijeliti na tri zasebne ekspedicije. Prvu zimu sam proveo 57 dana kajakom, veslajući po Dalmaciji.
Drugu zimu sam proveo 24 dana na području Istre i Kvarnera kajakom, da bih avanturu završio najzahtjevnijom veslačkom dionicom, a to je doveslati do Palagruže i natrag u Split. Obzirom da sam odgodio Palagružu u zimu 2019. godine iz objektivnih i subjektivnih strahova, na proljeće 2020. godine odveslao sam to sa stilom i bez problema ostvario sve izazove koje sam planirao.
Planiram napisati knjigu o cijelom projektu obzirom koliko iskustva i razmišljanja mogu pričati o meni najvećoj avanturi u životu. Samo ću spomenuti da je puno jednostavnije i ljepše dijeliti uspomene s nekim, tako da svakako ne preporučujem da se sami upuštate u solo avanture na moru, a niti u planini. Čovjek se mora sam odlučiti hoće li ići sam ili u društvu. Odgovornost prema svojim bližnjima i organizacijama koje nas potencijalno trebaju spašavati je prevelika, tako da se odluka nije jednostavna niti se može ukratko opisati. Ako nisi sposoban sam sebe spašavati, a prije svega izbjeći situacije da ti je potrebna pomoć, onda se ne smije upuštati u riskantne solo avanture.
Veslati sam na moru nije jednostavno, a još je teže i kompliciranije kada nisu idealni uvjeti, odnosno kada je more nemirno. Poznavati svoje sposobnosti je najvažnije ukoliko se kreće u neidealne uvjete na moru, jer posljedice nesreće i potrebe spašavanja mogu biti izuzetno zahtjevne i na kraju krajeva fatalne po pitanju života.
Upravo sam u zimi 2019. godine imao nekoliko situacija di sam se borio s morem, kako bih održao ravnotežu u kajaku. Najgore mi je bila bura kod Cavtata kada sam imao desetak minuta borbe sa izuzetno jakom burom. Da sam se tada prevrnuo u kajaku nisam siguran da li bi spašavanje bilo uspješno jer je ne mogu zamisliti koliko bi zahtjevno bilo brodu za spašavanje na takvim vremenskim uvjetima. Druge dvije situacije su bile vezane za jugo što je bila dvosatna borba s valovima od metar do metar i pol, ali nije bilo toliko grozno kao bura iako je puno duže trajalo što me je psihički iscrpilo.
Ipak to su samo kratki ali snažni trenutci koji su moju avanturu učinili pustolovinom. Izuzev tih trenutaka cijela avantura je bila fantazija. Zimi se na moru može sresti samo par ribarskih brodica. Skoro sve plaže su prazne. Kada Sunce sija, a vjetar ne puše, tada bih se osjećao najsretnije u životu i bio preponosan što sam odlučio ostvariti svoj san i ideju.
Veslanje po kristalno čistom moru, otkrivanje skrivenih kutaka naše razvedene obale i druženje sa svjetioničarima i drugim ljudima koje sam upoznao tijekom avanture su najljepše uspomene koje sam doživio na svojoj životnoj pustolovini. Svjetionici su toliko hvalevrijedne građevine koje je potrebno održavati i čuvati kao kulturnu baštinu ali na način da svaka lanterna mora imati svog čuvara jer lanterna bez čovjeka je kao čovjek bez duše.
Pustolovni turizam je vrsta aktivnog oblika turističke ponude koja sadrži određene elemente rizika koji se pokušavaju svesti na minimum. Cilj svake avanture a pogotovo turističke ponude je da ljudi budu zadovoljni i da uspomene budu lijepe. Za vodiča u pustolovnom turizmu prije svega treba biti veliki radnik jer su potrebne vještine izuzetno raznolike, od animatora i psihologa do izuzetno fizički spremne osobe uz znanje tehničara i spasitelja, ovisno o vrsti pustolovne aktivnosti.
Ja uživam u svom poslu jer mi gosti svojim reakcijama i zadovoljstvom daju do znanja koliko dobro radim svoj posao. Uz spomenuto daju mi poticaj da sam odem istraživati nove neotkrivene krajeve kako bih se osjećao presretno kao što se oni osjećaju na svojem godišnjem odmoru. Moj godišnji odmor može biti jednodnevna ili višetjedna avantura, bitno je samo da sam u novom, meni neotkrivenom kutku prirode.
Super mi je kada sam s prijateljima i ljudima koji gaje sličnu ljubav prema prirodi kao i ja. Ponekad ipak idem sam, obzirom na svoje iskustvo i znanje, a onda također uživam i planiram kada ću nekoga dovesti u meni novootkriveni kraj.
Foto: Marko Kovač
