Moj Camino – Međugorje

Dugo sam razmišljala o kojem ću mjestu ispričati priču i podijeliti s vama. Ima ih jako puno i podijelit ću ih, ali vatra koja gori u meni i čezne za ponovnim Caminom bila je jača i inspirirala me da podijelim priču o mjestu koje posjećujem pet godina zaredom u mjesecu svibnju, Gospinu mjesecu. To mjesto je Međugorje, mjesto mira, duhovnosti i susreta s Gospom.

Ove godine to nije bilo moguće i zato se vatra u mom srcu još više rasplamsala i čeka na svoj Camino. Na taj put se čovjek sprema ili ne, vjeruje ili ne vjeruje, slušajući mnogobrojna svjedočanstva većina doživi preobražaj. Ljudi odlaze potišteni, u brigama, tražeći mir, ozdravljenje ili ispunjenje nekih potreba. Vraćaju se s radošću i blagošću na licu.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Ja nisam imala očekivanja i svaku godinu sam išla s nekom željom, potrebom ili iz zahvalnosti, ali što me pozivalo? Pozivao me susret s Majkom, jer kada tamo dođete, ulazite u Sveti svijet gdje stanuje Gospa, a kada odlazite rastanak je nalik rastanku od prijatelja, od osobe. Nekog grlite i plačete kada pustite ruke. Osjećate radost pri ulasku, pri susretu, a tugu pri izlasku, pri rastanku iz Svetog mjesta u kojem Gospa dolazi od 1981. godine.

Moj Camino započinje uspinjanjem na  Križevac – putem pokore, na kojem se prolazi četrnaest postaja Isusovog Križnog Puta. Na svakoj postaji se moli Križni Put. Naravno na svakoj postaji moli cijeli svijet. Prije ovog zastoja, čekali bi da Poljaci završe svoju molitvu, da Talijani završe s pjesmom, po kamenjaru bi iščekivali sljedeću postaju i tako do vrha Križevca. Tu je, usudila bih se reći, Zid plača. Kod Križa ljudi mole i ostavljaju sve ono što ih tišti i mole za ono što im treba. Iznad Križevca je kod prvih ukazanja na nebu lebdio oblak na kojem je pisalo “Mir, Mir, Mir”.

Križevac – Križni put po postajama do Križa

Ono što je važno u istom danu (putovanja u hodočasničkoj grupi) prilika je za ispovijed za one koji to požele i mogu. Ono što je meni osobno fascinantno, što se ispovijed odvija ispred crkve, oko crkve, a mogućnost ispovijedanja je u različitim jezicima. Slijedi program molitve Krunice, Euharistijskog slavlja, Klanjanje pred Presvetim Sakramentom. U ovim ljetnim mjesecima najljepši trenuci su u klanjanju Presvetom u tišini sa Bogom, sobom i čitavim svijetom koji isto diše u šutnji i molitvi. Mnogi ozdravljaju,mnogi se obrate, mnogima se život promijeni, a nekima je to ispunjenje za čitavu godinu.

U malom selu Bijakovići, na Podbrdu, Gospa se ukazala prvi puta 24. lipnja 1981. godine šesterici mladih – Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Marija Pavlović. Kako su se izvješća o ukazanjima ponavljala, s vremenom je Međugorje postalo jednim od poznatijih marijanskih hodočasničkih odredišta. Ja ne bih o povijesti pisala ,jer ovo je dnevnik mog Camina u Međugorje. Na tom Podbrdu stoji Kip Gospe ,kojeg je dao izraditi budista nakon svog obraćenja u znak zahvalnosti Gospi za izliječenje njegove teško bolesne supruge. Podbrdo je mjesto koje se posjećuje subotom, jer je to dan Blažene Djevice Marije. Neki ga posjećuju noću, jer su posebno u tišini i miru. Kadgod došli, dobrodošli. Prvi puta ljudi često dožive milost olakšanja.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Moj osobni i najdraži susret je s Križem iznad, za kojeg kažu kako je mjesto gdje se Gospa ukazuje kao i mjesto na kojem je Kip Gospe Međugorske. Ovdje kao na Caminu, ostavljate starog čovjeka i po hercegovačkom kamenjaru nazad odlazite kao novi čovjek. Zvono koje posebno zvoni notama pjesme “Došli smo ti Majko draga…” s crkve svetog Jakova zove na Misu. Htjeli, ne htjeli tamo se okupljate, pa i oni najtvrdokorniji. Uzduž cjelog Svetišta za one koji ne mogu na Križevac, je isklesani i oslikani Križni Put, a malo dalje se nalazi Raspelo iz kojeg, kažu teku “suze”. Ja sam bila prije dosta skeptična, ali te “suze” koje kapaju iz Isusovog koljena i boka, pokupila bih u maramicu s likom Gospe, blagoslovila u crkvi i podijelila. Red pred Raspelom je velik i ljudi na suncu, sa strpljenjem u tišini čekaju.

U Svetištu se nalazi kip sv. Leopolda Mandića, kojeg uvijek posjetim i često mi se smješka. Naš Svetac i veliki ispovjednik. Ima jedan kutak u kojem se pale svijeće,gdje svjetli i do 5000 svijeća. U svakom dijelu Svetišta je tišina, slavljenje, molitva, svijet u istoj nakani. Često puta sam pomislila je li moguće da čitav svijet: Japanci, Kinezi, Amerikanci, Poljaci, Talijani, Irci, Hrvati, Palestinci, Indijci i drugi ovdje šute i mole, a na drugom kraju svijeta vode ratove i bore se za ekonomsku prevlast. Moguće je ,jer ovdje svi traže Mir, došli su Kraljici Mira. Posebnost slavljenja Klanjanja je ta Violina koja svira tako posebno anđeosku glazbu i tekstovi koji na ekranu stoje na svim jezicima. Moje je srce gorilo i žarilo…

Ovo je priča o doživljaju emocija, duhovnosti, vjere, preobrazbe i ispunjenja, koja osim blagoslovljenih suvenira kojih ima u izobilju nosite sa sobom zauvijek u srcu i želite se ponovno vratiti, “napuniti baterije”, ispuniti se mirom i Duhom Svetim.

- Oglas -

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.

Autor

Kategorije