U vrijeme poklada, od 17. siječnja do Pepelnice – nakon što se oglasi Antonjski rog – u Kastavštini 10-ak grupa muškaraca tijekom višekilometarskih ophoda po tradicijskim putovima obilazi okolna sela.
Jedni imaju maske, drugi različita oglavlja koja simboliziraju vegetaciju i plodnost. Svi nose ogrnute naopako okrenute ovčje kože i zvona, po čemu su i prozvani zvončarima.
Njihova je uloga tjerati zle sile, zimu te dozvati proljeće. Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo, plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.
Nedjeljama tijekom ovog perioda grupe obilaze susjedna naselja u velikom krugu, uvijek ga zatvarajući – vraćajući se odakle su krenuli u ophod. Tada se grupe pokazuju u mjestima koja i sama imaju zvončarsku skupinu i koja će im u većini slučajeva doći u posjet u nekoj od nadolazećih nedjelja.
Zvončari reprezentiraju svoje selo i nastoje se pokazati u najboljem svjetlu što znači da trebaju dobro zvoniti, spretno se sudarati, pokazivati snagu, čvrstoću i izdržljivost.
Pokladni običaji
Na području općine Matulji svoje tradicionalne ophode ima 10 zvončarskih grupa – Brežanski zvončari, Brgujski, Mučićevi, Munski, Rukavački, Zvonejski, Žejanski, Frlanski, Zvončari Vlahov Breg i Zvončari Korensko – koje su upisane na reprezentativnu UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.
Pokladni običaji započinju na Žejanama i Munama već na blagdan Sveta tri kralja, kada točno u ponoć zvončari Žejana označavaju dolazak Tri Kralja i početak Pusta radeći tri kruga oko sela – jedan za svakog kralja!
Svoj pust Munski zvončari otvaraju zvoneći po selu s prvim minutama 7. siječnja. U svim ostalim mjestima općine pust počinje na Antonju, 17. siječnja. U Munama i Žejanama se početak označava zvonjenjem, a u ostalim mjestima ‘tulenjem va rog‘.
Želite li vidjeti zvončare iz Rukavca i Zvoneće, to je moguće samo jednom godišnje na njihovom tradicionalnom pohodu, jer ne idu na gostovanja, smotre niti povorke.
Šeširi, maske i specifično kretanje
Grupe iz Žejana i Muna nose šešire s kojih se spušta ‘slap’ raznobojnih papirnatih traka koje sežu gotovo do poda i padaju preko lica.
Halubajski zvončari na glavi imaju zastrašujuće maske. Oni su, naime, ostali pošteđeni zabrane nošenja maski u vrijeme kada su je ostali morali odbaciti, jer su između dva rata njihova sela pripadala pograničnom dijelu Italije gdje se nošenje maske branilo.
Kreću se osobitim korakom koji je u mnogim selima lagano teturajući. Pritom se u određenom ritmu sudaraju bokovima. Tijekom čitavog ophoda zadržavaju taj korak, povremeno se međusobno sudarajući.
Kada stignu u središte sela ili u neku okućnicu, zvončari se postupno zbijaju, formirajući krug. Potom se sasvim zbiju na kup, okrenu licima prema van dalje intenzivno zvoneći.
To je vrhunac njihovog dolaska, takozvano ‘kolo‘, nakon kojeg im prilaze domaćini, nude ih i daruju pićem i jelom, specifičnim za pokladno razdoblje.
Žejanski zvončari
Oprava žejanskog zvončara sastoji se od mornarske majice i bijelih hlača te crnih visokih cipela. Oko struka nose šubu, tj. pojas od ovčjeg runa, a na leđima još jedan komad janjeće kože vezan preko ramena, tzv. mala šuba.
Na lijevoj i desnoj strani prsiju, za majicu imaju pričvršćen po bijeli rubac (dva bela facolića). Klobuk (šešir) je najčešće napravljen od kartona, na koji Žejanci s vanjske strane pričvrste razglednice s ljubavnim motivima koje su zvončarima poslale djevojke, a ostali prostor je ispunjen šarenim mašnama (fijoki).
Na vrhu šešira žejanskih zvončara nalaze se dvije rože (lepeze) od raznobojnog krep papira. Gotovo do poda sa šešira na stražnju i bočnu stranu spuštaju se šarene trakice. Takav šešir s trakicama naziva se kumarak. U ruci nose boću.
Uključuje se sve više mladih
Na svojim ophodima zvončari odlaze pješice u različita okolna sela zajedno sa grupom ljudi koja ih slijedi. Na taj se način obnavljaju poznanstva i prijateljstva u regiji, među ljudima koji se možda nisu vidjeli od prošlogodišnjih poklada.
Dakle, na regionalnoj razini, ne jačaju tijekom poklada samo veze unutar sela, nego i između različitih naselja.
Možda je najvažnija činjenica kako je običaj živ zahvaljujući lokalnoj zajednici u kojoj on još uvijek uvelike ima funkciju i smisao te sve više mladih ljudi žele biti zvončari. S njima rade stariji, prenašajući im potrebne vještine.
Zahvaljujući oklijevanju nekih grupa da gostuju u turističkim središtima i na glasovitim karnevalima, održan je također autentičan kontekst u kojem se običaj odvija, koji međutim, nije zatvoren za vanjske posjetitelje.
Stoga zvončari iz općine Matulji pozivaju sve zaljubljenike u kulturu i tradiciju da im se pridruže na tradicionalnoj Zvončarskoj smotri koja se održava u Matuljima 10. veljače s početkom u 13 sati.
Naslovna fotografija: Marko Matešić Riža
