Ništa nije kako se na prvi pogled čini

Kroz Zadvarje sam prošla milion puta. Jednako kao i kroz Kaštela iz zadnje priče. Ipak, za razliku od Kaštela, uz Zadvarje me vežu drugačije uspomene i sjećanja. Malo mjesto uz cestu koja sa jadranske magistrale preko prijevoja Dubci vodi u unutrašnjost zanimljivije je nego što bi ste na prvu rekli. Idete li iz pravca unutrašnjosti i  sa autoputa izađete na izlazu Šestanovac, nakon petstotinjak metara proći ćete kroz nekolicinu kuća, kafića i konoba, uz jednu benzinsku stanicu, jednu poljoprivrednu apoteku i lokalni DVD. Teško da će te susresti nekoga na cesti, možda tek pokojeg lokalca na terasi jednog od par kafića. Vjerojatno će vam se učiniti kako ste trebali produžiti do izlaza Zagvozd i kroz tunel sv. Ilija skratiti put do obale. Barem ako idete na Makarsku rivijeru. Ali biti ćete u krivu, jer stvari često nisu onakve kakvima se na prvi pogled čine. Malo kasnije o tome zašto to mislim.

Međutim, prođete li Zadvarjem utorkom kroz jutro, vjerojatno će vam biti drago što niste produžili do izlaza Zagvozd i skratili put, jer utorak u ovom malom mjestu nije tek jedan običan dan. Utorak je dan kada mir ustupa mjesto šušuru, kada se inače prilično prazna cesta pretvara u tržnicu na otvorenom, a samo selo u veliko sajmište i centar cetinskog kraja.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Moja sjećanja na sajam ili pazar utorkom na Zadvarju jedna su od najživljih iz djetinjstva. Ljeta koja sam provodila kod bake i djeda na Slimenu, selu u omiškom zaleđu, obilježena su i čekanjem utoraka te iščekivanjem rečenice: „Možeš sa nama“! Znala sam da ako me baka i djed povedu na pazar užicati ću da i meni nešto kupe. Naravno, ako sam taj tjedan bila dobra i zaslužila, što se po njima nije često događalo. Ja sam tvrdila drugačije. Zato kada bi se prilika ukazala nije se smjela propustiti. Sam pazar je bio spoj svih mogućih boja, mirisa, glasova i zvukova koji su se mješali na jakom ljetnom suncu već od ranog jutra. Inače taj svijet odraslih koji dogovaraju neke poslove, kupuju i prodaju,  nije me pretjerano zanimao jer vlastitog novca tada nisam imala. Ali itekako su me zanimali štandovi sa krpenim lutkama, drvenim igračkama, ručno rađenim sviralima jer sam između njih mogla birati što zelim za sebe. Više od jedne igračke nije dolazilo u obzir, niti stvari okarakterizirane  kao „gluposti“, jer, kako je djed bezbroj puta ponovio na gluposti novce trošit neće. Ponekad bi uz dovoljno nagovaranja i moljakanja uspjela dobiti balon punjen helijem, iako su i oni po djedu spadali u kategoriju „gluposti“. Odluka nije bila nikako jednostavna. Trebalo je sve dobro odvagnuti i pregledati te na kraju odlučiti što se najviše isplati posjedovati. U prijevodu,  čime ću se moći najviše hvaliti pred prijateljicama kada se krajem ljeta vratim u Bašku Vodu.

Nakon obilaženja svih štandova i šetnje gore/dolje uz cestu, kupnje i sklapanja poslova sljedio je meni poprilično dosadan dio. Danas kad razmislim, za  odrasle koji su se na pazaru dogovoreno ili slučajno susretali, vjerojatno najdraži dio dana. Čašćenje janjetinom i vinom u jednoj od konoba koja je friško pečenu janjetinu imala na meniju. Ja bih se trudila što prije ručati i popiti sok kako bih sa ostalom djecom mogla ići na stočni dio gledati konje. Ostale životinje kojima se trgovalo poput koza, ovaca, svinja i krava su po selima bile prilično česta pojava, a samim time nama i ne baš zanimljive. Konje se nije viđelo toliko često.

Prošlo je otprilike 25 godina od tih mojih dogodovština i ne znam kakve danas djeca imaju dojmove ako ih roditelji, bake ili djedovi povedu sa sobom na sajam. Koliko su im zanimljive domaće životinje, krpene lutke i drvene igračke. Međutim jedno je sigurno, sve to i još mnoštvo proizvoda se i dan danas mogu pronaći svaki utorak na pazaru na Zadvarju.

Davno prije otvaranja centara i trgovina sa svim mogućim asortimanom, svako veće mjesto u Zagori koje je do sebe držalo, imalo je svoj sajmišni dan kada se dolazilo trgovati iz cijele okolice pa i daljih krajeva. Iz priobalja se donosilo sol i ribu, masline i ulje, vino, višnje, citruse i rogač. Iz unutrašnjosti, pa i Bosne, alat, posuđe, tkanine, nakit, životinje. Lokalni seljaci su prodavali domaće proizvode, sir, jaja, mlijeko, med, voće i povrće, ručno rađeno posuđe i alat, igračke i insrumente, stoku i stočnu hranu. Muzičari su dolazili svirati i zabavljati, momci gledati cure, a cure krijući se od roditelja i imajući dobar izgovor, nalaziti se sa momcima. Djeca su se igrala i nadala nekoj novoj igrački.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Ni na Zadvarju nije bilo niša drugačije, barem od 1708. godine kada se pazar prvi put spominje u dokumentima. Danas je to jedan od rijetkih kroz stoljeća preživjelih robno stočnih sajmova u Dalmaciji. Sve već nabrojano možete bez problema kupiti, zateknete li se utorkom kroz jutro u tom malom mjestu na vrhu kanjona rijeke Cetine. Možete kupiti i odjeću, obuću, cvijeće, sjemenje, knjige, antikvitete, djelove za automobile, ma sve što vam padne na pamet.  Ako mislite uhvatiti večer prije ispečen soparnik, kruh ispod peke ili kolače koje žene na licu mjesta rade, pobrinite se da ste tamo prije 10 sati. Do tada se uglavnom sve proda. 

Zadnjih godina dio gužve među posjetiteljima čine i turisti koji sa Makarske rivijere redovito dolaze vidjeti kako izgleda autohtono dalmatinsko selo i život izvan turističkih centara na obali. Kako i sama povremeno radim na tim izletima još nisam naletjela na gosta, kojemu nije bilo u najmanju ruku zanimljivo doživjeti taj šušur. Nakon sat-dva provedena na pazaru i razgledavanja kanjona rijeke Cetine te slapova Velika i Mala Gubavica, par ih se i raspitivalo o cijeni nekretnina u ovom kraju. Po njihovim riječima oduševila ih je priroda, mir, jednostavnost i izvornost koje u gradovima gdje oni žive od davno ne postoje. Oduševili su ih i prirodni proizvodi iz lokalnih vrtova i dvorišta, ljudi koji su došli na sajam trgovati. Super im je što su od mora udaljeni 10 minuta vožnje a opet izvan svake tipične turističke gužve. A oduševila ih je i Cetina, koja već stoljećima daje život ovom kraju. Još jedan dokaz kako se očuvanje tradicije i autohtonost itekako isplate. Tu se vraćam na priču zašto niste pogriješili ako i nekim običnim danom odlučite proći kroz Zadvarje. Kao i inače, najbolje stvari je potrebno malo potražiti. Tako ćete kako biste najbolje vidjeli, morati parkirati i malo prošetati izvan glavne ceste.

Područjem današnjega naselja, po liticama iznad kanjona Cetine, kroz prošlost je prolazio stari karavanski put. Spajajući obalu sa unutrašnjosti, njime se stoljećima odvijala trgovačka razmjena u oba smjera. Ostaci toga puta vidljivi su i danas,  dok su u zaseocima uz njega nađeni kameni reljefi, ploče i grobni humci iz prapovijesti. Oni svjedoče o najranijem naseljavanju ovoga kraja. Mjesto Zadvarje se u izvorima spominje već 1408. godine, kada je jedno od središta velike župe Radobilje. Tom župom sredinom petnaestog stoljeća gospodario je herceg Stjepan Vukčić Kosača, a na desnoj obali Cetine prvi susjed joj je bila slavna Poljička Republika.

Kao i za ostatak Zagore veliki problemi su došli sa osmanlijskim osvajanjem Bosne i pomicanjem granice prema obali. U drugoj polovici petnaestog stoljeća kada napadi iz pravca Bosne jačaju, mala tvrđava koju je Kosača, uz proteste mlečana,  nešto ranije izgradio na vrhu kanjona, poprimila je konačan oblik. Pokazalo se kao je bio u pravu i utvrda je dobro došla za pružanje otpora, sve dok i  sama nije, oko 1503. godine, pala u ruke Osmanlija.  Lokacija na kojoj je izgrađena, bila je od iznimne važnosti kao strateška točka prema mletačkoj obali, te se se kroz šesnaesto stoljeće u turskom posjedu ojačava, a grade se i dodatne promatračnice na stijenama zapadno od nje, s kojih se kontrolira  karavanski put kao i kanjon Cetine. 

Stoljeća ratova između Serenissime i Porte u kojima se dosta bitaka vodilo i po Dalmaciji, nagnali su stanovništvo moliti za manje zlo, a ono je u lokalnoj percepciji ipak dolazilo sa katoličkog zapada. Narod kraja koji je bio pod Osmanilijama često je i sam pokušavao organizirati otpor, uz obečanja kako će se staviti pod mletačku upravu ako im Venecija  pomogne oterasiti se Osmanlija. Tako je i makarski biskup Petar Kačić, shvaćajući kako je sa Zadvarja otvoren put u makarsko primorje, 1646. godine sastavio uvjete predaje mlečanima i organizirao borce koji su 24. kolovoza iste godine prvi put oslobodili to područje. U spomen na oslobađanje od Osmanlija, dan uoči svetog Bartula, kao i dan uoči blagdana svetog Ante zaštitnika, na Zadvarju se i danas organiziraju dva najveća sajmišna dana. Tada je najživlje i ponuda je najbogatija pa se jedva može proći cestom od svih trgovaca i posjetitelja. Povodom blagdana svetog Ante je i ovaj tekst.

Veselje zbog pobjede nije dugo potrajalo jer Mlećani nisu ispoštovali dogovoreno, a Zadvarje se uskoro vraća u ruke Porte. Još će se nekoliko puta mletački, skupa sa lokalnim brodovima okupljati se u Vrulji, i uz blagoslov biskupa pokušavati osloboditi ovaj kraj. Čekati će se strateški trenuci kada je veliki dio osmanske vojske na drugim bojišnicama, kako bi se lakše protjeralo one vojnike koji su ostali. Bježati će se kada ovi ponovno osvoje utvrdu. Brojne sudbine lokalnog stanovništva iz tog vremena, zapisane su u kronikama makarskih fratara, a legende, priče i uzrečice prepričavaju se i danas. Meni, kada bih plakala zbog neke sitnice, baka je znala reći kako su suvremenici tih ratova prepričavali, da Turčin nikada ne plače, čak ni kada mu se odsiječe glava, a eto ja cmizdrava plačem zbog svake sitnice. Tada mi nije bilo jasno o čemu ona to priča. Sama tvrđava je konačno oslobođena 1684. godine, a povlačenjem Osmanlija prema Hercegovini i nakon oslobođenja Imotskog u osamnaestom stoljeću, gubi na važnosti.

Zateknete li se na Zadvarju, pogotovo običnim danom kada je sve mirno, parkirajte se i odvojite malo vremena za prošetati. Krenite kroz Obor, tj. trg okružen kamenim kućama trgovačke i stambene namjene, ujedno i lokaciju najstarijeg trgovišta, i na desetak minuta od glavne ceste doći ćete na ostatke slavne tvrđave Duare. Njeno ime koje znači prolaz ili vrata, s vremenom se preoblikovalo u Zadvarje te je  postalo sinonim cijeloga naselja koje će se nakon prestanka opasnosti razviti u njenom podnožju. Sa utvrde na jednu stranu puca pogled prema Biokovu i cesti koja vodi na more, a sa druge na dramatični kanjon Cetine. Kuće koje ćete vidjeti na brdu u pravcu juga pripadaju selu Slimenu, a jedna od njih  je ona u kojoj sam ja kao djevojčica, provodila ljeta kod bake i djeda.

Kada se spustite sa tvrđave, put preko ceste uz zgradu vatrogasnog doma, odvesti će vas do vidikovca nad Cetinom. Ovaj vidikovac nije jedini, ali se s njega izvrsno vide simboli Zadvarja, 49 metara visok slap Velika Gubavica  i 7 metara visok slap Mala Gubavica. Kada već pomislite kako ste vidjeli sve i uputite se dalje prema moru, malo niže niz cestu, na samom izlazu iz mjesta, još je jedan vidikovac koji pruža fascinantan pogled na kanjon. Selfiji napravljeni tu garantiraju lajkove. Sa ovog položaja vidjeti ćete i izvrstan primjer rane industraijske arhitekture – hidroelektranu Kraljevac otvorenu 1912. godine, i jednu od prvih hidroelektrana izgrađenih u Hrvatskoj.

Zaustavljanje u Zadvarju ne oduzima previše vremena a nudi interesantne priče. Ako ste ciljano došli u posjetu, istraživati vam neće biti problem. Ali, ako ste se na svom putu slučajno zatekli u blizini, uzmite malo vremena, zastanite i prošetajte. Znam, jedva čekate stići na more, no more će Vas čekati, a Vi ćete biti bogatiji za još jedno iskustvo. Iskustvo u kojemu se mješaju povijest, priče, legende, moć  prirode, blagost i dobrodušnost baš kao što se svaki utorak mješaju boje, mirisi okusi i zvukovi na jednom od rijetkih sačuvanih izvornih sajmova Dalmacije.

- Oglas -

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.