Novi Vinodolski, ugodan primorski gradić u Velebitskom kanalu, diči se svojom bogatom poviješću i kulturnom baštinom. Većina nas zna za Vinodolski zakon, najstariji cjelovito sačuvan zapis običajnog prava devet vinodolskih općina pisan glagoljicom, od čijeg se potpisivanja ove godine slavi velikih 735 godina.
Tu je i slavna obitelj Mažuranić koja je iznjedrila ljude koji su svojim radom i postignućima obilježili 19. stoljeće, ostavili vrijedne tragove u hrvatskoj povijesti te dali izuzetan doprinos razvoju hrvatske politike, znanosti, kulture i umjetnosti.
„Ove godine naš grad slavi 145 godina organiziranog turizma. Početak turizma seže u daleku 1878. kada je obitelj Mrzljak izgradila prvo drveno kupalište čime je počeo novljanski turizam”, doznajemo od direktorice Turističke zajednice Grada Novi Vinodolski, Tene Peričić.
No, preduvjeti su ostvareni i puno ranije, 1746. godine kada je Novi prometno povezan s kontinentalnim dijelom naše zemlje. 1886. godine gradi se u luci prvo drveno javno kupalište koje se tri godine kasnije seli u uvalu Lišanj čime počinje formiranje kupališno-turističke zone grada.
Prvi hoteli
Nedugo zatim, 1894. obitelj Potočnjak otvara prvi novljanski hotel ‘Lišanj’ s osam soba i jednom društvenom prostorijom. Dvije godine kasnije građevinski poduzetnik Ivan Mažuranić otvara hotel ‘Slavuj’, a istodobno još jedan građevinski poduzetnik, Stjepan Piškulić, počinje graditi i treći novljanski hotel ‘San Marino’.
Početkom 20. stoljeća osniva se Društvo za poljepšanje Novog i okolice, a 1909. Novi je proglašen morskim kupalištem i klimatskim lječilištem.
Od 1960. do 1980. izgrađuje se TN Zagori i autokamp Zagori, depadansa hotela Lišanj – Horizont te bungalovi i autokamp Povile. Osim hotelskih kapaciteta u tom razdoblju snažno se razvija i smještaj u privatnim sobama i apartmanima što je vidljivo i danas.
„Turizam je tako oduvijek bio veoma bitan za Novi Vinodolski, a kroz vrijeme se mijenjala vizura grada, ponuda, infrastruktura i sve ono zbog čega je Novi danas ono što je, prekrasan turistički gradić u kojem je zaista jako lijepo živjeti”, kaže Tena Peričić.
Kulturna i povijesna baština
Međutim, smatra da povijesni kontekst te kulturno sakralno i građevno nasljeđe, koji su jako su bitni za Novi Vinodolski, nisu dovoljno iskorišteni. U protekloj su godini popisani svi sakralni objekti na području grada pa se danas zna za više od 20 kapelica i crkvica od kojih svaka ima svog sveca zaštitnika.
Najprepoznatljiviji motivi Novoga su kula Turnac u sklopu Frankopanskog kaštela te zvonik crkve sv. Filipa i Jakova, a tu su i Biskupska rezidencija smještena u starom gradu, na trgu nasuprot crkve sv. Filipa i Jakova, kuća braće Mažuranić iz 19. stoljeća te ostaci samostana reda sv. Pavla pustinjaka na poluotoku Glavica.
Na kraju šetnice u parku Ivana Mažuranića formiranom početkom 1904. godine, nalaze se ostaci antičke utvrde Lopar koja je građena u 3. ili 4. stoljeću poslije Krista, a služila je zaštiti prometa Rimskom cestom od Tarsatice do Senie.
Ledenice i ‘Kugina kuća’
Iznad sadašnjeg sela Ledenice, koje zovu i Polje, na oštru i kamenitu brijegu na 376 metara nadmorske visine stoje razvaline starih Ledenica. Iz imena Stari grad Ledenice izveden je naziv Gradina, nekada vrlo važna strateška točka u okršajima koji su se vodili u istočnom dijelu Vinodola.
Povijesni podaci govore da je to bio frankopanski grad koji priča posebnu priču povijesti ovoga kraja. Stanovnici novljanskoga kraja smatraju da je priča o Jeli koja je pokušala pregovarati sa staricom – Kugom i spasiti svoga sina, inspirirana pojavom kuge na širem području Vinodola u 15. stoljeću, odnosno starim Ledenicama kao mjestu radnje, te je tako povijestica ‘Kugina kuća’ Augusta Šenoe smještena upravo ovdje.
„Mislim da su kultura i povijest nešto što goste itekako zanima, a što i mi sami moramo prezentirati kao posebnost našeg kraja”, ističe direktorica TZ-a Novi Vinodolski.
Oživljavanje povijesti
Posjetitelji rado slušaju priče i legende ovoga kraja koji se diči bogatom poviješću. Svaka priča može biti zanimljiva ako se ispriča na pravi način pa tako i Narodni muzej priča posebnu priču o narodnim nošnjama, instrumentima, nekadašnjem životu ovoga kraja, obitelji Mažuranić, zbirci amfora, čitavih i krhotina, etnografskoj zbirci..
„Promocijom svega navedenoga mislim da možemo dobiti posjetitelje koji vole putovati, koji su zainteresirani za kulturu pojedinog mjesta i koji vole istraživati, a tim gostima nije bitno doći u ljetnim mjesecima”, kaže naša sugovornica.
Dodaje da je još jedan način na koji oživljavaju povijest održavanje manifestacija pa se tako kroz Ružicu Vinodola govori o priči iz doba Frankopana kada se birala najmarljivija ružica koja bi nakon berbe ovjenčana cvjetnim vjenčićem išla kroz grad.
Danas je ova priča djelomično modernizirana na način da se 12 djevojaka natječe za najbolju i nosi titulu Ružice Vinodola koja se bira kroz devet zanimljivih igara. „Mislim da je upravo to ono što nas diferencira i na čemu moramo nastaviti raditi”, zaključuje Tena Peričić.
Cijeli intervju s direktoricom TZ-a Grada Novi Vinodolski pročitajte na poveznici: HrTurizam.
Foto: Turistička zajednica Grada Novi Vinodolski
