Što mislite koja je najslavnija priča bakarske prošlosti? Frankopani, Marija Terezija, kapetani i brodovlasnici ili možda ipak ona o Ivanu Čopu, siromašnom i slijepom bakarskom vodonoši koji je zadužio svoj grad više od svih navedenih?
/// Dirljiva priča iz Bakra: Siromašnom i slijepom bakarskom vodonoši još se nisu odužili
U Bakru je oživjela priča o slijepom bakarskom vodonoši Ivanu Čopu kojem dug Bakrani nikad nisu vratili. Već nekoliko tjedana u Bakru se održavaju radionice u osnovnim školama koje će rezultirati stvaranjem slikovnice o životu Ivana Čopa, njegovom Bakru s kraja 19. stoljeća, ali i širenju svijesti o potrebama i mogućnostima slijepih. U subotu, 26. lipnja na otvorenju tradicionalne bakarske manifestacije Margaretino leto, “Šetnja kroz povijest” bit će posvećena slijepom vodonoši i velikom čovjeku koji je svojim teškim radom zadužio mnoge Bakrane.
Ove godine u Šetnji kroz povijest imate priliku uistinu iskusiti težak život bakarskog vodonoše kroz vodstvo s povezom preko očiju. Šetnja će vas povesti u Bakar daleke 1869. godine kada je rođen Ivan Čop, vodonoša koji je živio život punim plućima i opskrbljivao građane vodom. Njegova nadahnjujuća životna priča ispunjena cvrkutom ptica, šumom vode i žamorom prolaznika ipak ima tužan kraj koji svakog od nas tjera da se propitkujemo. Nakon smrti vodonoše, otkriveno je da su mu mnogi građani kojima je nosio vodu, ipak ostali dužni.
Možda je upravo ova šetnja prilika da Bakar svom vodonoši vrati onaj stoljetni dug ovjekovječivši sjećanje na njegov neobičan život i nepobjediv duh.
Dirljiva priča o siromašnom i slijepom vodonoši dirnula je mnoge
Ivan Čop već kao maleni dječak imao je problema s vidom i ubrzo ostao u potpunosti bez njega. Ali pritom nije izgubio duh, odvažnost i želju za samostalnošću. Sljepoća ga nije spriječila da uz pomoć mlađe sestre Josipe istražuje bakarske uličice i okolne šume, a žedan znanja sjedio je u zadnjoj školskoj klupi i upijao sve što je mogao čuti.
Nakon očeve smrti, nastupaju teška vremena. Želeći se pobrinuti za majku i sestru postaje, unatoč hendikepu, bakarski vodonoša, Ivan Slijepi kako su ga Bakrani zvali. Noseći na ramenu lodricu tešku oko 25 kilograma, u svim vremenskim uvjetima, savladava uspon do plemenitaških kuća kojima nosi vodu jer vodovoda tada nije bilo. Svaki novčić mukotrpno zarađuje i sanja kako će obnoviti svoju staru, derutnu kućicu.
Izvor: TZ Bakar
Nakon sestrine udaje i majčine smrti, ostaje sasvim sam. Kao veliki ljubitelj i poznavatelj ptica, lovi ih i prodaje, a one najljepšeg pjeva zadržava za sebe ili poklanja prijateljima. Kako bi dodatno zaradio, natezao je čak i mijeh orgulja u crkvi, uzgajao i prodavao svinje i kokoši, mukotrpno se boreći da preživi.
Težak život, derutna kućica i suha hrana na kojoj je živio, uzeli su danak. Slijepi vodonoša umro je od puknuća čira na želucu s 47 godina, a na polici u njegovoj kući, pronađene su hrpice kamenčića, komadića stakla i porculana. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu – kamenčići su predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići porculana forinte. Bakrani su svome slijepom vodonoši bili dužini toliko novca da je mogao obnoviti svoju kućicu, a još više od toga dugovali su mu pomoć kao hendikepiranom i silno vrijednom stanovniku grada.
