“Optužujem!”, jeziva mariborska priča o smrti kopača bunara

U serijalu priča iz drugog najvećeg grada Slovenije predstavljamo vam Maribor kroz drugačiju perspektivu, kroz prizmu osobnih životnih priča i sudbina njegovih stanovnika, a ovaj put slijedi srceparajuća mariborska priča o smrtnom vrisku mladog radnika Augusta Kelnariča, kopača bunara.

Autentične, jedinstvene, nezaboravne, „rajzefirbčne” priče grada Maribora za vas interpretira gradski pripovjedač Vid Kmetič. O nekima od tih priča se uči na satima lokalne povijesti, ali mnoge važne gradske priče su “male” priče običnih ljudi sa velikim značenjem i još većom simbolikom. Ne zaboravimo ih!

Predstavili smo vam Maribor kao metropolu, gradskog mangupa Jurčeka i gradskog hipnotizera Svengalija. Slijedi stravično šokantna i tragična mariborska priča o mladiću sa nadimkom Gusti koji je tri dana i tri noći…

Mariborska priča Vida Kmetiča: “Živ zakopan”

Prelistavajući stare novine, povremeno se naiđe na priču koju je u to vrijeme pratio gotovo cijeli grad Maribor, ali i dobar dio ostatka Slovenije. Danas je to samo jedan od zaboravljenih događaja iz prošlosti. Ali nije li baš tako i sa današnjim zgodama i nezgodama? Samo ranije potonu u zaborav.

Četrnaesti travnja 1935. za Augusta Kelnariča počeo je sasvim normalno. Iako je bila nedjelja, ovaj 27-godišnji pomoćni radnik i kopač bunara na posao je otišao u jutarnju zoru. On i majstor Kovačič iz okolice Gornje Radgone kopali su bunar u Cankarevoj ulici u četvrti Pobrežje. Posao je trebalo brzo obaviti. Uskrsni praznici bili su pred vratima i Kelnarič je htio provesti nekoliko slobodnih dana kod maćehe u Črešnjevcima kod Gornje Radgone. Brinula se o njemu jer August nije imao roditelja, braće i sestara.

Drveni sanduk preko glave

Kopanje bunara bio je rizičan posao, opasnost od zatrpavanja bila je stalno prisutna, a mladić je toga svakako bio svjestan. I on je dva puta bio zatrpan, ali je srećom oba puta spašen. Teren na kojem je kopao ovoga puta bio je posebno smrtonosan jer su se u neposrednoj blizini prilikom kopanja bunara dogodile već tri nesreće.

Oko šest sati ujutro, na dubini većoj od osam metara, zatrpan je i on. Iz dubine se začuo vrisak, iz zemlje mu se vidjela samo glava. Ljudi su pritrčali i htjeli mu pomoći, ali zbog opasnosti da se zemlja još više odlomi i zauvijek ga prekrije, nitko nije mogao sići do njega. Sve što su mogli učiniti bilo je vezati mu drveni sanduk preko glave kako bi ga zaštitili od zatrpavanja.

U pomoć su pozvani spasioci koji su u bušotinu uveli cijev kroz koju su ga opskrbljivali zrakom, ubrzo su stigli i vatrogasci iz četvrti Tezno i Pobrežje. Iz obližnje kaznionice dovezeno je čak dvadesetak osuđenika da pomognu kopati. Sa zapadne strane, desetak metara od bunara, počeli su kopati metar širok i osam metara dubok jarak, kojim su htjeli doći do nesretnog čovjeka i odozdo ga izbaviti iz zagrljaja zemlje.

Oko sedam sati navečer, kada su već bili blizu unesrećenog, zemlja je ušla u jarak i djelomično ga zatrpala. Međutim, spasioci nisu odustajali i nastavili su kopati do tri sata ujutro. Za to vrijeme mladić je podnosio neopisive bolove, teška ga je zemlja stezala sa svih strana, a njegove su stravične urlike prekidali samo periodi tišine kada je nesretnik gubio svijest.

Oronuli balvan ispod betonskog oboda

Kopači su nastavili s radom u pet ujutro. Već dan ranije, kada se gradom pročulo o nesreći, ljudi su se počeli okupljati na ulicama. Jedni iz znatiželje, drugi sa savjetima kako ga spasiti, a velika većina jednostavno kako bi izrazili podršku mladom Kelnariču. Naravno, gužvu su iskoristili i gradski prosjaci, pa su osim policije i zatvorskih čuvara za red morali brinuti i vatrogasci.

Ujutro su mjesto događaja obišli predstojnik okraja Milan Makar i magistratski ravnatelj Rodošek. Cijelo vrijeme je na mjestu nesreće bilo nekoliko liječnika, među njima gradski fizičar dr. Wankmüller i predstojnik mariborske bolnice dr. sc. Dernovšek. Za dodatnu pomoć kod iskopavanja ubrzo su angažirani nezaposleni radnici.

U poslijepodnevnim satima mladom bunarskom pomoćniku počela je prijetiti nova opasnost. Betonski rub koji je okruživao gornji dio bunara počeo je kliziti i prijetio je skliznuti u dubinu. Privezali su ga za privremeni drveni okvir lancima i užadima, no unatoč tome, truli balvani kojima je s donje strane dodatno podupiran obod, stalno su upozoravali spasitelje na nadolazeću opasnost.

Kelnariča su spasitelji do poslijepodneva uspjeli otkopati do struka kako bi lakše disao, uspio je pojesti nešto hrane i popiti nešto pića. Navečer je dovedena struja u bočni rov te su kopači mogli nastaviti spašavanje i noću. Kelnarič je tijekom noći bio iskopan do koljena, a kada se činilo da je njegov spas samo pitanje vremena, zemlja se ponovno nasula na mladića i zatrpala ga do vrata.

“Isuse, Marijo, spasite me!” povikao je.

“Ubijte me jer ne mogu više izdržati ovu patnju!”

Idućeg jutra, oko osam sati, uspjeli su ga iskopati gotovo do gležnjeva, a u 13. sati samo mu je desna noga ostala zaglavljena u zemlji. Svezali su mu pojas oko struka i počeli ga vući konopcima, no on je odmah počeo vrištati od bolova. Ispostavilo se da mu je noga zapela za drvenu šablonu za lijevanje betonskog luka i da se čak može otkinuti, pa su brzo prestali. Ubrzo zatim iz bunara se začuo još jači vrisak. Opet se nasula zemlja i zatrpala nesretnog čovjeka. Teškom su mu mukom iskopali glavu i ruke i ponovno mu počeli davati kisik. Mladić je bio na rubu snaga, lice mu je bilo klonulo i blijedo, a uz to se jako znojio i s vremena na vrijeme halucinirao.

Nastavili su kopati do večeri, a u osam sati počeli su kopati još jedan rov sa sjeverne strane. To se ubrzo pokazalo pogrešnim jer se zbog vibracija tijekom kopanja ponovno otkinuo komad zemlje i zatrpao Kelnariča. Opet mu je munjevito otkopana glava i dat kisik, a do dva sata ujutro otkopali su mu ruke i dio prsnog koša. Mladić je proživljavao strašne bolove i želio da liječnik dođe do njega i ubrizga mu nešto protiv bolova. Noću je uz njega bdio prijatelj Edi Kampič, hrabrio ga i polako mu davao hranu i piće.

“Izdrži Gusti, ako si već toliko patio, izdrži još malo, spasit ćemo te.”
“Molim vas, prijatelji, spasite me ili me ubijte, jer ne mogu više izdržati ovu patnju!”

Kelnarič je pred jutro opet bio gotovo do kraja iskopan, ali mariborska priča kaže da se očito sudbina urotila protiv njega. Mješavina šljunka i pijeska ponovno ga je zatrpala. Spasitelji su ga još jednom otkopali, dali su sve od sebe da ga spase. Znali su da mladić neće još dugo izdržati. Nažalost, njihov trud bio je uzaludan. Postajao je sve slabiji, oko 9 i 45 prestao se javljati, a u deset sati liječnik dr. Turin mogao je samo zaključiti da je August Kelnarič umro od iscrpljenosti.

Mariborska priča donosi epilog: “Optužujem!”

Nakon smrti nesretnika, optužbe o neuspješnom spašavanju odmah su počele letjeti sa svih strana. U pomoć je trebalo pozvati rudare iz grada Trbovlje koji su imali najviše iskustva u spašavanju. Mladom Kelnariču to tada, nažalost, nije pomoglo.

Idućih dana iscrpljeni radnici pokušavali su iskopati njegovo tijelo koje je još nekoliko puta bilo potpuno zatrpano, posao im je prekidala i kiša, no kopači su ustrajali unatoč opasnosti. Pokojnika su željeli barem dostojno sahraniti. Iz bunara su ga uspjeli izvući tek u petak, 19. travnja nešto prije ponoći.

Nesretni kopač bunara August Kelnarič sahranjen je na Uskršnju subotu 20. travnja 1935. na magdalenskom dijelu groblja Pobrežje. Troškove sprovoda pokrili su općina Pobrežje i gradsko pogrebno poduzeće, na sprovodu je svirao Hutterov radnički orkestar. Lijes okićen cvijećem na posljednje je putovanje ispratilo neizmjerno mnoštvo građana. Kod otvorenog groba od pokojnika se oprostio upravitelj škole Pobrežje sa riječima:

“Mnogim što počivaju na ovom groblju bile su izgovorene riječi oproštaja, nekima zasluženo, drugima manje. Zašto tebi, običnom siromahu radniku koji si tri dana i tri noći junački podnosio neljudske muke, kao tvoj poznanik iz Slovenskih gorica ne bih rekao nekoliko riječi rastanka? Slava radu, slava svim napaćenim radnicima koji počivaju na ovom groblju, slava tebi jadni Kelnariču koji si žrtvovao svoj mladi život za rad!“

U sjećanje potomcima, podsjetnik suvremenicima

Kamena skulptura na grobu Augusta Kelnariča je srceparajuća mariborska priča koja simbolizira mladića zatečenog u smrtnim bolovima. Lopata u desnoj ruci i rub bunara predstavljaju njegovo zanimanje. Natpis na nadgrobnoj ploči otkriva nam svu ogorčenost mještana koju su osjetili smrću mladog radnika:

OPTUŽUJEM …
AUGUST KELNARIČ
1908 – 1935
POMOĆNIK KOPAČA BUNARA
U SJEĆANJE POTOMCIMA
PODSJETNIK SUVREMENICIMA

Fotografije: Vid Kmetič, Tanja Cvitko, Jan Dolar