Ozalj – sačuvani biser u niski frankopanskih posjeda

spot_img

Kažu da je Ozalj jedini srednjovjekovni kaštel u cijelom svijetu ispod kojega svakodnevno prolaze vlakovi kroz željeznički tunel. Možda, u nekoj dalekoj budućnosti netko odluči od te činjenice napraviti i turističku atrakciju pa proširiti tunel u stanicu “podzemne željeznice” iz koje bi posjetitelji liftom ili još bolje kamenim stubama krenuli u obilazak.

No, šalu na stranu (mada to jednoga dana možda i neće biti šala), obilazak Ozlja počinje prijelazom preko drvenog mosta i to je jedino što je povijesno ispravno. Ulaz preko gradskih zidina ne bi bio primjeren, jer povijest ne pamti osvajača kojemu gradski obrambeni plašt nije ostao nepremostiva prepreka. Silazak sa zidina slobodnim padom možda bi bio primjereniji – no, kako čujem “iz provjerenih izvora”, raspravlja se o mogućnosti da se za brzi silazak iz kaštela na kupalište postavi zip-line. Zašto ne? Meni je ta ideja sasvim OK.

Sadašnji izgled Starog grada Ozlja nije iz doba kada ga je u svoje posjede uvrstio knez Nikola IV. Krčki, prvi od imena Frakopan. Tada, krajem 14. stoljeća još se samo titulirao kao knez Krčki, ponekad još i kao senjski i modruški, te još pokojom titulom, ovisno od prilike do prilike. Istini za volju, tada je Ozalj dobio kao jamstvo za posuđeni novac, nije isključeno iz škrinje svoje majke kneginje Ane Goričke, no nešto kasnije ga je u potpunosti otkupio.

Oko 150 godina kaštel je bio frankopanski i tek je u petoj generaciji prešao Zrinskima. Recimo to tako, jer bi Zrinske mogli u potpunosti smatrati napola Frankopanima. Naime, prvi od prezimena Zrinski bio je Juraj, sin kneza Pavla Šubića Bribirskog i kneginje Elizabete Krčke, kćeri kneza Fridrika III.Knez Nikola IV. dobio je godine 1430. od pape Martina V. povelju kojom mu je priznato srodstvo s rimskom patricijskom porodicom Frangepani, te mu je dodijeljen novi obiteljski grb s dva lava koji lome kruh. Od tog doba knezovi Krčki koriste se porodičnim imenom Frankopan, a da vas to ne buni u literaturi ćete ih još pronaći i kao Frankapane, Frangepane i još neke slične nazive. Nemojte tjerati mak na konac što je ispravno, a što ne. Samo u mom životnom vijeku pravopis se promijenio pet puta, a onda ga nije ni bilo, pa je pisanje, naročito imena, i te kako ovisilo o pisaru, njegovoj vještini, sluhu i sklonosti nekom kulturnom okruženju kojih je barem kod nas bilo na pretek (osim hrvatskog u više varijanti tu su još bili talijanski, ugarski, njemački…).

Nakon smrti kneza Nikole IV. Frankopana imovinom je neko vrijeme u ulozi starješine upravljao najstariji sin Ivan VI. Anž, no i on je brzo umro, a mlađa braća nisu baš imala smisla za zajedništvo pa su se sukobila, čak i oružano, što je u konačnici dovelo 1449. godine do podjele jedne velike frankopanske knežije na osam manjih i time je završio povijesni uspon kneževske porodice. Ozalj je kao najvažniji posjed u toj podjeli dopao sljedećem najstarijem bratu Nikoli V. koji je njime upravljao samo sedam godina do svoje smrti 1456., a nakon toga, jer nije imao djece, posjed je preuzeo knez Stjepan III. koji je uglavnom boravio u svom Modrušu. Tek je njegov sin, čuveni knez Bernardin, a i to tek pod starije dane, nakon što su Modruš poharali Turci počeo stolovati u Ozlju te se titulirao kao knez Ozaljski.

Nakon kneza Bernardina ozaljski posjed preuzima njegov sin Ferdinand koji je završio gradnju samostana i crkve na Sveticama te je, prema nekim izvorima bio prvi od Frankopana sahranjen u samostanskoj kripti. Njegova supruga, kneginja Marija, kći srpskog despota Jovana Brankovića, vjerojatno je također sahranjena na istom mjestu. Ono za što imamo materijalne dokaze je da je sljedeći gospodar Ozlja, Ferdinandov sin knez Stjepan IV. sahranjen u Sveticama, a uz njega vjerojatno i njegova supruga kneginja Katarina von Egkh und Hungersbach te njihova mlada kći također Katarina.

U to vrijeme Ozalj je kao miraz Stjepanove sestre kneginje Katarine postao posjedom kneza Nikole Šubića Zrinskog, čuvenog branitelja Sigeta, te iz toga doba, dakle 1556. godine, stoji uklesan napis na zgradi “Žitnice” NICO • COM • ZR (Nikola knez Zrinski), a koji ljubazni kustosi muzeja duhovito tumače kao najstariju .com domenu u povijesti – nastalu preko 400 godina prije Interneta.

Nešto manje od stotinu godina kasnije Ozalj je još jednom dobio gospodaricu iz roda Frankopana. Naime, mlada kneginja Ana Katarina, kći karlovačkog generala Vuka II. Krste Frankopana, udala se za kneza Petra Zrinskog, a svadbena svečanost je održana baš u Ozlju u listopadu 1641. godine. Tridesetak godina kasnije, obje slavne hrvatske kneževske porodice napustile su povijesnu pozornicu, a Ozalj je učestalo mijenjao vlasnike.

Sadašnji vlasnik Starog grada Ozlja je “Družba Braća Hrvatskog Zmaja” koja je zaustavila devastaciju i pokrenula obnovu. U prostoru kaštela još aktivno djeluje Gradski muzej, nekada je bilo i kino (projekcijska dvorana još ima stari izgled), a kuli južnog krila je prostor Zmajskog stola Karlovac predviđen za knjižnicu u kojemu mi je dobrodošlicu poželio pročelnik Mladen Kuka Zmaj Abesinski II. Naravno, za taj susret počastili smo se na prigodan način – Frankopanskim pivom.

—***—

Naručite knjigu FRANGERE PANE: Priče o Frankopanima autora Tomislava Beronića.
Knjiga je dostupna na POVEZNICI

Knjiga Frangere pane - Tomislav Beronić

Fotografije: Tomislav Beronić

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.