“Lupoglav Štalije, to je pruga naša”
Pjesma je to koja mi je ostala u sjećanju iz ranog djetinjstva. Prelazili smo autima tu prugu, na putu za Trst. Bilo je vrijeme bivše Juge, tamo smo kupovali špežu, originalne Barbie lutke, školski pribor s puno šljokica, Nutellu i traperice. I tako, nestane jedna država, dođe nova. Ne mogu konkurirati noni koja se rodila u Austro – Ugarskoj Monarhiji, pa Kraljevina Italija, pa Jugoslavija, pa Hrvatska.
Kako je Enes Kišević lijepo napisao:
“Zemlja je svugdje zemlja,
da se po zemlji sudi
možda bi i ljudi svugdje bili ljudi.”
Prolazimo tu prugu kad idemo u Pulu, ili u Potpićnu, vozeći se prema tunelu. Mi, Labinjoni.
Živim u gradu koji 2021. slavi 100 godina Labinske republike, o kojoj vam sad neću pisati, (ali obećajem jedan tekst na tu temu). Spomenut ću da je to bio ustanak rudara, koji se smatra prvim antifašističkim ustankom u svijetu, trajao je od 2. ožujka do 8. travnja, i taj se događaj naziva Labinska republika. Labin je grad obilježen rudarstvom i crnim ugljenom, nesrećama, teškim životom i bogatom industrijskom baštinom.
Dio te baštine je i pruga Lupoglav Štalije, podno Učke pa prema ušću rijeke Raše. Za mene je Lupoglav asocijacija i na Petra Kružića, jednog od najpoznatijih hrvatskih boraca protiv Osmanlija. Bitka za Klis, zavjetne Kružićeve stube u Rijeci i glava u crkvi samostana na Trsatu.
Štalije i Bršica su bile luke ugljenokopa Raša. Iz Beograda stiže naredba o gradnji pruge 1948., izgrađena je 1951. U sjećanjima starijeg stanovništva ili njihove djece, mrska je uspomena na gradnju te pruge, u teškim uvjetima ”dobrovoljnim” radom, nazivaju je čak i istarski Sibir. Posljednji vlak protutnjio je 2009.
O pruzi je pisao i neumorni labinski novinar Marijano Milevoj – PRUGA LUPOGLAV – ŠTALIJE.
Danas je popularna zbog dionice koju nazivaju pijana pruga i koju posjećuje sve veći broj ljudi. Zbog nagiba i urušavanja terena, nagnule su se i tračnice i lelujaju. Zato naziv pijana pruga. Nalazi se u blizini Kožljaka, prema Šušnjevici, dvojezičnom selu gdje se govori istrorumunjski.
Definitivno je i cool, instagramable spot. Panorama na Čepićko polje koje je do 1932. bilo jezero, je fantastična. pomalo spiritualna.
Kad se nađete na pijanoj pruzi, pokušajte umjesto oranica zamisliti jezero i brodove. U daljini brežuljci, na kojima zvonici malih gradića Gračišća, Pićna i Brda ponosno paraju nebo. I slavenski bogovi su tu: Perun, Veles i Mokoš.
Najbolje je ostaviti auto kod crkve Svetog Križa u Zagradu, u blizini Kožljaka. Prijeći ćete prugu te hodati 15-ak minuta u smjeru Šušnjevice, do dionice pijane pruge. Pratit će vas miris kadulje i natpis Zenica na šinama. (”u Zenicu kada pođem ja”) .
A kad se opet vratite do vašeg auta, odite do ruševina obližnjeg kaštela Kožljak iz 12. stoljeća koji ima svoju priču i bogatu povijest. Poput ostalih kaštela na ovom području, nalazio se na granici venecijanskog i austrijskog dijela Istre. O tome nam govori i toponim Kunfin (tal. il confine – granica).
Ima tu još puno lipih stvari za vidit, za pokazat, ispričat i naučit. Istra je terra magica, ali i terra incognita Branka Fučića: čarobna, neistražena zemlja. Nazdraviti biskom na pijanoj pruzi, ispod Učke gdje nas motri Perun, znači otvoriti vrata prosperitetu i plodnoj novoj godini. Stara je to tradicija koju sam upravo izmislila, jer sam turistički vodič. Ali od srca vam to svima želim, najiskrenije, da budete zdravi, sretni i prosperitetni u novoj 2021.
Preživjela sam 2020.
A ja, vaš vodič kroz mutne predele čekam vas u gradu crnog ugljena.
Sretno!
