Na sjeverozapadnom uzvišenju gore Plaška glava, imenom Gradina (635 m.n.v.), nalaze se ruševine srednjovjekovnog utvrđenog grada Plaški. Do ratova s Osmanlijama i doseljenja novog stanovništva u 17. stoljeću, utvrđeni grad i naselje u dolini nosili su ime Plasi. Starohrvatska riječ plase označavala je prostrano plodno polje. A upravo takva je Plaščanska dolina, koja se pruža sjeverno od Plaške glave.
Uzvišenje Gradina s ostacima utvrde Plaški omiljeno je odredište planinara i izletnika. Planinarsku stazu do vrha gore, koja dotiče i Gradinu, označilo je Planinarsko društvo “Plaške glave”. Staza počinje u selu Vera, kod slapića i jezerca. Isprva se penje blago, a po ulasku u šumu slijedi nešto strmiji uspon. Iz sela do ostataka srednjovjekovnog grada trebat će vam oko sat vremena hoda.
Plaščansko imanje bilo je od 1193. godine u posjedu knezova Krčkih, kasnije poznatih kao Frankopani. Utvrđeni grad Plasi stradao je u borbama s Osmanlijama tijekom 16. stoljeća. Napušten je 1592. godine. I nakon više od četiri stoljeća njegovi preostaci ukazuju na nekoć prostranu i čvrstu utvrdu. Kada se uspnete na Gradinu, zacijelo će vas se dojmiti središnja okrugla kula, zidova debelih oko 1,4 metra. Sačuvan je i dio okolnih kula i zidina, a naziru se i lepezasti zidovi podgrađa i temelji crkve.
Prostor srednjovjekovnog grada-utvrde Plaški obrastao je bjelogoričnom šumom, koja zaklanja vidik na okolicu. No, u pogledima možete uživati nastavite li šetnju ka najvišem vrhu gore, Plaškoj glavi (795 m.n.v.). Sa zapadnog vidikovca Strmac pogledi pucaju ka Plaščanskom polju i do “uspavanog diva” – planine Klek. A s jugoistočnog Vrška divno se vidi Blaćansko polje, s povremenim jezerom, naselja Lička Jesenica i Saborsko te planina Lička Plješivica.
///PLAŠKI – veličanstvena i zaboravljena frankopanska utvrda
Velebni duhovni hram u Plaškom
U središtu Plaškog uzdiže se Saborna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice. Odvojite vrijeme za razgled ove velebne i lijepe crkve okružene zelenilom i drugim građevinama značajnim za plašku povijest. Crkva je središte vjerničkog života pravoslavnih kršćana, čiji predci su u Plašćansku dolinu doselili u 17. stoljeću iz krajeva pod vlašću Turskoga carstva, iz Like i Bosne.
Plaški je od 1721. godine sjedište Eparhije gornjokarlovačke, koja obuhvaća područje Like, Gorskog kotara, Korduna i Banovine. U novom eparhijskom sjedištu, na mjestu ranijeg drvenog parohijskog hrama vladika Danilo Jakšić dao je od 1755. do 1763. godine sazidati crkvu, koja je prozvana plaščanskom katedralom, te vladikin dvor.
Dvora više nema, no crkva je usprkos raznim nedaćama opstala. Više puta je obnavljana, nadograđivana i stilski mijenjana. Za današnji izgled najzaslužnija je obnova u ruskom stilu s historicističkim primjesama, provedena od 1903. do 1907. godine. Unutrašnjost je većinom zadržala barokni izričaj, a obogaćena je raskošnim ikonostasom. Posljednje desetljeće crkva se, kao vrijedno kulturo dobro, ponovno popravlja i uređuje. Najzahtjevnija je bila obnova upečatljivog zvonika, visokog 37 metara.
Prošećite i do blagog uzvišenja, tek stotinjak metara istočnije od Saborne crkve. Tu je bilo središte srednjovjekovnog naselja, sa starokršćanskom župnom crkvom. Nakon vojnih pohoda Osmanlija, njezin zvonik je 1663. godine u obrambenu kulu dao preurediti Petar Zrinski, kasnije hrvatski ban. Ta zdanja više ne postoje, no ističu se gradnje iz sredine 20. stoljeća, posebice arhitektonski zanimljiva “Ostrogovićeva kuća” i Dom kulture. Spustite se i do mosta na rječici Dretulji, uživajući u pogledu na njene brzake i okolne trstike.
Na vrelu ponornice s cretovima i tršćacima
Dretulja je krška ponornica sa svega sedam kilometara toka koji krije razne zanimljivosti. Glavninu vode dobiva također od ponornica, Jaruge i Stajnice, koje teku na jugozapadnoj strani Male Kapele. Njihove vode istječu uz zapadni rub Plaščanske doline. Najizdašniji izvor je Vrelo Dretulje, pod brijegom Markanov vrh obraslim crnogoricom. Voda mu je bistra, svježa, brza i hladna.
Vrelo Dretulje daleko je od Plaškog tek dva kilometra. Do njega se možete dovesti motornim vozilom ili biciklom, ali i došetati “bijelom cestom”. Da ste mu nadomak, znat ćete kada ugledate vodocrpilište. Voda izbija na površinu pod pritiskom, odmah tvoreći rječicu. Korito joj je pregrađeno malom branom, čime je stvoreno izvorišno jezerce. Uz branu su ruševine mlina, a nekoć je snaga vode pokretala i strojeve pilane.
Zahvaljujući članovima Udruge rekreativaca, planinara i izletnika “Mala Kapela”, uz izvor je uređeno odmorište. Tu možete prizalogajiti i napiti se čiste studene vode. Već od izvora Dretulja teče uz prostrane livade, tvoreći vlažna staništa – tršćake i lužnate cretove. Rječica je osobita i po koritu koje vijuga i po tek jednoj većoj pritoci, Vrnjiki koju prima u Plaškom. Očuvano stanište gornjega toka obiluje biljnim i životinjskim vrstama.
Ako imate iskustva u vožnji kajakom, spustite se ljeti Dretuljom od izvora do mosta i ribogojilišta u Plaškom. Uživat ćete promatrajući obale obrasle trskom i bjelkasto pješčano dno, mjestimice prekrito “tepisima” od vodenog bilja. Nizvodno od Plaškog tok rječice prepriječen je gustim vrbama. Dretulja ponire na jugoistoku Plaščanske doline u nekoliko zasebnih ponora. Po izlasku iz podzemlja javlja se dijelom kao rijeka Mrežnica (Istočna ili Primišljanska), a dijelom kao potok Rudnica.
Duboke “gorske oči” jezera Sinjac
Jedan od dragulja Plaščanske doline je jezero Sinjac u zaseoku Jezero, blizu ceste koja iz Plaškog vodi ka Plitvičkim jezerima. Za visokoga vodostaja tu je jedno jezero, a za suša ukazuju se četiri zasebna jezerca. Iz dubokih krških jama istječu snažni tokovi. Objedinjeni tvore rječicu Tuk, svega 2,5 kilometra dugu ponornicu. Na početku njezinoga toka ostaci su drevne minice.
Četiri “gorska oka” nazvana su po staroslavenskoj riječi koja se odnosi na siv(kast)o, jer će površina vode obasjana sunčevim zrakama – prosinuti. Okolni žitelji nisu plivali u jezercima, zbog studene vode i bujnog slatkovodnog raslinja. Prenosili su i predaju da je tu nekoć potonula čitava volovska zaprega. Pričali su da je žedan vol povukao prema vodi i sjurio se u jezero s kolima punim drva. Jedan vol je izronio, a drugi, zajedno s kolima, nestao u dubini.
Da se radilo o stvarnom događaju iz 1936., dokazali su ronioci 66 godina kasnije, pronašavši zapregu na dubini od 42 metra. Istraživački zaroni u Sinjac počeli su još 1984. godine. Pod vodstvom Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena iz Zagreba (DISKF, kasnije Dinaridi – DISKF), u njima su osim hrvatskih sudjelovali i vrhunski strani speleoronioci. U jezercu Sinjac 1 postepeno su se spustili do čak 203 metra, no to mu nije konačna dubina.
Sinjac je treći najdublje istraženi krški izvor u Hrvatskoj i jedan od dubljih u svijetu. Poseban je i po jedinoj svjetskoj podzemnoj slatkovodnoj spužvici, koja živi samo u podzemlju Ogulinsko-Plaščanske zaravni i sjeverozapadne Like. Zanimljive podatke, crteže i fotografije o istraživanju Sinjca pronaći ćete i na obavijesnoj ploči, koju su 2023. godine izradili i u blizini jezera postavili članovi udruge Dinaridi – DISKF i Planinarskog društva “Plaške glave”.
>>>Pročitajte još priča Tomislava Beronića<<<
Koautor: Goran Majetić
Izvor fotografija: Tomislav Beronić
STELLA AUREA – Priče o Frankopanima
Naručite knjigu STELLA AUREA – Priče o Frankopanima autora Tomislava Beronića.
Knjiga je dostupna na POVEZNICI
