Stiže nam vrijeme snježnih radosti! Već ste krenuli sa grudanjem i snjegovićima, zar ne? Odlučite li se za zimski izlet na mariborsko Pohorje, neka vam putovanje skrati autentična mariborska priča sa daškom nostalgije. U gradskoj priči lokalnog interpretatora Vida Kmetiča saznajte kako je Pohorska uspinjača postala prva žičara u Jugoslaviji.
Vid Kmetič predstavlja: Pohorska uspinjača … koja to baš i nije
Danas više ne možemo zamisliti Pohorje bez uspinjače na naše brdo, ali zapravo je naziv “uspinjača” za našu žičaru potpuno pogrešan. Razlog tome možemo pronaći u ranim tridesetim godinama dvadesetog stoljeća.
U današnje vrijeme teško je zamisliti da su prije nešto više od šezdeset godina ljudi, ako su željeli skijati, morali beskrajno dugo hodati po uzbrdici. Sa skijama na leđima gazili su po dubokom snijegu, u to vrijeme dakako nije bilo uređenih i sa ratracima uređenih staza. Za trud su bili nagrađeni spustom u dolinu od nekoliko minuta. Zatim su (naravno) stvar ponovili još nekoliko puta. Zato su mariborski skijaški entuzijasti već krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća počeli razmišljati o izgradnji uspinjače na Pohorje.
Zadruga Pohorska uspinjača
Plan je bio da se na kraju naselja Pekre napravi pruga koja bi skijaše na svojevrsnim kolicima s klupama prevozila po stazama do Bolfenka. Dakle, prava uspinjača, kakva je već bila poznata na nekim europskim skijalištima. U tu svrhu je 16. prosinca 1929. godine u Mariboru osnovana tvrtka Pohorska vzpenjača r.z.z.o.z. [registrirana zadruga sa ograničenom odgovornošću, op.prev.]. Među Mariborčanima su počeli prikupljati doprinose za izgradnju. Zadruga ih je pjesmicom pozivala da sudjeluju u ovoj velikom graditeljskom pothvatu:
Danes nova bo “vspenjača” / vozila vse v planinski raj. / Voznina samo tja se plača. / Zastonj se gre potem nazaj. [Danas će nova “uspinjača” / u planinski raj ostaviti trag. / Vožnja se u jednom smjeru plaća. / Besplatno se vozi natrag.]
Sredstva su prikupljena na posebnom računu Gradske štedionice, a uprava banke se javnom izjavom obvezala da će prikupljeni novac biti namjenski potrošen. “Dolje potpisani upravni odbor izjavljuje da su uplaćeni udjeli Pohorske vspenjače, reg. zadr. z omejeno zavezo v Mariboru na posebni zatvoreni račun kod našega zavoda, te se s toga računa neće ništa isplaćivati, dok glavna skupština dotične zadruge ne odluči izgradnju uspinjače na Pohorje, odnosno vrati članovima uplaćeni novac.”
Sljedećih godina vode se razgovori s nekom švicarskom tvrtkom za početak izgradnje, potpisani su i prvi ugovori, no projekt se pokazao preskup i zamro je do Drugog svjetskog rata. Što se dogodilo s već uplaćenim udjelima zadruge, nije poznato. Vjerojatno ih je “progutao” Drugi svjetski rat.
Habakuk i žičara
Ideja o masovnom skijanju i sportskom turizmu na Pohorju ostala je živa i nakon rata. Njezin protagonist bio je Franci Čop, skijaški reprezentativac, sudionik Zimskih olimpijskih igara u Garmisch-Partenkirchenu 1938. godine i St. Moritzu 1948. godine. Čop je iz rodne Gorenjske došao u Maribor 1932. godine i uključio se u zadrugu Pohorska vzpenjača. Nakon rata je s Marjanom Kožuhom i drugim entuzijastima nastavio s planovima za razvoj zimsko – sportskog turizma na Pohorju.
Godine 1947. osnovana je sindikalna udruga Polet. Bila je svojevrsni nasljednik Prvog slovenskog sportskog kluba Maribor, aktivnog još prije rata. Isprva su “poletarci” bili u dilemi hoće li se odlučiti za teren na zapadnom dijelu Pohorja oko Ribniške koče ili za Mariborsko Pohorje. Razmišljali su o boljoj povezanosti cestama, zato su odlučili krenuti malo iznad grada, s mariborske strane. Prva ideja bila je postavljanje vučnice, ali su se zbog neravnog terena odlučili za sjedežnicu. Nacrte su izradili Leon Pipan i Dušan Raič. Počeli su s udarnim radovima i do kraja 1950. godine izgrađena je Pohorska žičara.
Ime Habakuk dobila je po farmi pored koje su išli na skijanje i po patuljku koji navodno živi na Pohorju. Prvi se žičarom provozao Tinček Mulej iz Lesca, skijaški reprezentativac koji je Novu Godinu dočekao na Pohorju. Želio je svakako biti prvi koji će se provozati prvom žičarom u Jugoslaviji i na Balkanu. S time se složio i Franci Čop, koji je tada vodio i skijašku reprezentaciju. Kako na žičari još nije bilo sjedala, napravili su jedno od užeta. Prvog siječnja 1951. godine Tinček Mulej prvi se provozao sjedežnicom Habakuk. Službeno otvorenje žičare sa 54 sjedala bilo je 11. veljače 1951. godine. Do žičare nije bilo električnih vodova, zato ju je do svibnja 1952. godine pokretao “bučni i smrdljivi” motor marke Praga, kojeg je posudila tvrtka Metalna iz Maribora.
Pohorska uspinjača i njezin osmi stup
Habakuk je bio samo prvi korak. Dana 19. kolovoza 1953. godine osnovana je zadruga Pohorska vzpenjača, koja je ubrzo prerasla u gospodarsko podjetje v izgradnji Pohorska vzpenjača [gospodarska tvrtka Pohorska vzpenjača u izgradnji, op.prev.]. Supotpisnici akta o osnivanju bila su radnička vijeća 13 mariborskih poduzeća, tako da je to praktički bio projekt cijelog Maribora. Iste godine udarnički se krenulo sa sječom, a istodobno je bilo potrebno pažljivo pripremiti planove i investicijski program. Bilo je potrebno uvjeriti Komisiju za reviziju glavnih projekata Državnog tajništva za gospodarstvo Republike Slovenije (takozvanu Kidričevu komisiju).
Trebalo je dokazati da su “skijanje i sport razvojna šansa za razvoj turizma u Mariboru i Mariborskom Pohorju”. U isto vrijeme je uvoz opreme smio predstavljati samo 30 posto vrijednosti investicije. Tada nije bilo “deviza za takve stvari”. No, projekt je bio odlično isplaniran, u travnju 1956. godine komisija ga je “blagoslovila” i Savezni investicijski fond odobrio je prvu ratu novca. Poduzeće Metalna iz Maribora preuzelo je proizvodnju metalnih dijelova i montažu, dok je 55 kabina izrađeno u Impolu u Slovenskoj Bistrici.
Izgradnja nije prošla bez komplikacija zbog neravnomjernog terena. Uz predviđenih devet potpornih stupova, trebalo je postaviti i dodatna međupostolja. Tijekom probnog rada 9. kolovoza 1957. pokazalo se da je osmi stup potrebno pomaknuti 30 metara naviše. Zbog premještanja potpornog stupa izlili su novi betonski temelj koji se morao osušiti. Žičara je probno ponovno pokrenuta već 9. rujna, isprva s devet, a 15. listopada sa trideset kabina. Od 17. do 19. listopada opremu i uređenje okoliša žičare pregledala je i Republička revizijska komisija. Njezinim zahtjevima je udovoljeno do službenog otvaranja.
Uspinjača je zapravo – žičara
Iako je Pohorska uspinjača zapravo kružna žičara, “žičara” se već tada zvala Habakuk sjedežnica. Tako je ostao naziv s početka tridesetih godina kada su zapravo planirali graditi “pravu” uspinjaču. Svečano otvorenje Pohorske uspinjače, prve kabinske žičare u Jugoslaviji, održano je 24. studenog 1957. godine.
“Pogled koji se putniku otvara doista je prekrasan. Donja stanica polako nestaje, horizont se širi i već na drugom stupu možemo se diviti velikom dijelu Maribora. Vrhovi smreka prolaze kraj prozora. Što više idemo, šume su dublje pod nama. Koliko je visoka žičara, shvatimo tek između sedmog i osmog stupa. Tada se uže slobodno zanjiše skoro 500 metara u zraku, a ispod gondole se otvara provalija duboka više od 80 metara. Pogled s ovog dijela rute je najljepši. Kroz desni prozor vide se Ruše, Selnica, Viltuš, Bresternica, dravsko jezero. Na sjevernu stranu pogled leti preko Maribora sve do austrijske granice i čak preko nje (za jasnog vremena može se vidjeti i Graz). Na lijevoj strani se divimo Ptujskom polju, Slovenskim goricama, vidi se također i mađarska ravnica.” Tako je časopis Večer opisao prvu vožnju Pohorskom uspinjačom.
Jesmo li vas zagrijali za još (zimskih) mariborskih priča?
Ako vas u skorije vrijeme privuče Mariborsko Pohorje, ne zaboravite se spustiti do stare gradske jezgre na lokalni predblagdanski festival Vilinsko mesto, prepun bajkovitih zimskih luckastih pustolovina! Uživate li više u mirnijem okruženju, zadekani uz topli čaj, provjerite naš čitav niz neodoljivih mariborskih priča. Do čitanja!
Naslovna fotografija: motiv sa fotografije Začetek obratovanja Pohorske vzpenjače, 1957 / foto: arhiv getarchive.net
