Priča o fotografiji Zjenica močvare i dva brata koja su je ovjekovječila

Autor

Kategorije

- Oglas -
- Oglas -

Iza fotografije koja je privukla veliko zanimanje na društvenim mrežama i o kojoj su trajale rasprave je li uljepšana ono “fotošopirana” ili nije, stoji autor Ivan Kapović uz malu pomoć brata Jadrana. Fotografija „Zjenica močvare“ osvojila je drugu nagradu na natječaju Volim svoju Županiju 2019. godine. Ivan je pasionirani fotograf već godinama (Ikapovic_adventure i ikapovic_b_side), a brat Jadran poslužio je kao model na sredini jezera. I upravo smo tražeći više informacija o ovoj fotografiji došli do Jadrana Kapovića, koji nam je ispričao kako je i na koji način nastala sada već dobropoznata fotografija.

Ideja za fotografiju gotovo koncentričnog jezera braći je pala na pamet u trenucima dokolice ćakulajući na terasi majke Ljube i ćaće Nike u Opuzenu. Kako im je obojici dolina Neretve bila fascinantan prostor za različite outdoor aktivnosti i za fotografiju začudilo ih je kako do sada nitko nije slikao to kružno jezero iz ptičje perspektive. Par minuta kasnije već su počeli pripremati opremu i htjeli što prije otići i fotografirati. No kako je samo jedna mama, već na sam spomen kako negdje idu upalila joj se lampica upozorenja:

– Di ste naumili vas dva, šta šurujete, šta ste smislili, priznajte bolje vam je nego da vas gonjam po kući?

Ma majko samo idemo nešto slikat, ono okruglo jezero.

Ajme di ćete tamo, šta znate šta ima unutra?

Pa majko šta može bit, digdi koja riba, pa nije to Loch Ness da ima čudovišta.

Ništa ja ne znam ali ja ne bi nogom kročila u tu baru.

Dobro ti nemoj, ma nećemo ni mi, samo ćemo slikat i možeš bit mirna.

Ukratko krenuli su i nakon desetak minuta stigli do jezera. Jezero koje se u narodu neretvanskog kraja zove Obli vir promjera 30-ak metara nalazi se odmah na izlazu iz Opuzena u smjeru Dubrovnika i jedno je od zapaženijih detalja gledano s magistralne ceste gdje turisti stanu kupiti svježe neretvansko voće, marmelade, rakije…

Prema legendama jezero je povezano s obližnjom Vištičinom jamom dubokom oko 140 metara, u kojoj su se preko dana skrivale vještice, a dolaskom noći bi plesale kolo na livadi u podnožju. Svojevremeno dok je zaseok Dukati u blizini jame bio naseljen ljudi su vodili blago na ispašu do jezera. Postoji i predaja o mladiću koji je ukrao kolut sira i sakrio se u jami od vlasnika koji su ga  gađali kamenjima dok mu stisak nije popustio i nesretni mladić pao na dno jame. Nakon nekog vremena pronađena je odjeća u jezeru odakle se i vuče korijen naravno neprovjerenih priča koje ipak služe i kao narodna mudrost – ne kradi.

Nakon malo istraživanja, rekao nam je Jadran, počeli su se pojavljivati oprečni podaci o dubini jezera: 22 metra, 60-70, pa čak i 288 metara dubine. Ukratko zaključili su kako jezeru, barem prema podacima do kojih su došli nikad nije izmjerena apsolutna dubina tj. da nitko ne može potvrditi stvarnu dubinu. Taj detalj daje još jednu dozu mističnosti samom jezeru.

“Dolaskom do jezera podigli smo “dron” a brat je zaključio kako bi bilo efektno zaplivati do sredine jezera i bućkati nogama da stvorimo valove čime bi fotografija, kako su poslije i zaključili mnogi na društvenim mrežama, podsjećala na vinyl ploču. Jezero je obraslo trskom kroz koju se nije lako prošetati pogotovo samo u kupaćim hlačicama. No za fotografiju je bilo neminovno kako ćemo to napraviti. Par dovikivanja: ajde još, plivaj, plivaj, rukicama, nogicama, bravoooo. Stani tu. Bućkaj bućkaj, stani… Tad smo počeli sa photo sessionom. Ajd raširi ruke. Okreni se malo lijevo…Učinilo mi se na tren da je sve ovo dobro režirana revija. U povratku već gotovo na obali  začujem: Ajd se vrati malo. Nisam slikao nego snimao sorry”, prisjetio se Jadran toga dana.

“Ponovo ulazim u vodu u nadi da je to zadnji put. No, ipak smo mi Neretvani ljudi odrasli na vodi i potpuno nam je prirodno gaziti, plivati i šuljati se među nepreglednim jarcima (neretv. Jendek), vodi slabe vidljivosti loveći žabe, jegulje, plotice…. Kad smo završili pregledali smo brzinski fotke i zaključili kako su savršene, točno takve kave smo slikali. Nismo ih htjeli obrađivati niti poboljšavati već smo ih direkt s memorijske kartice poslali na natječaj.”

U prvi mah je i žiri bio zbunjen koncentričnim valovima i posumnjao u autentičnost fotografije tražeći još pokoju sliku da dokažu kako nije bilo dodatne manipulacije fotografijom. Srećom pa su, prisjeća se Jadran, u prvom pokušaju greškom  snimali video, a ne fotografiju pa su odmah poslali dokazni materijal i razbili sve sumnje u originalnost fotografije. Zbog položaja plivača u sredini valovi su se zaista koncentrično širili i razbijali o trsku koja je na rubovima jezera upijala valove.

Vijest da su osvojili nagradu bila im je poprilično iznenađujuća jer je zaista bilo pregršt odličnih fotografija na natječaju, ali očito je “Zjenica močvare” imala nešto drugačije i posebno i na kraju je osvojila drugo mjesto.

Ovu zanimljivu priču za Turističke priče ispričao je Jadran Kapović.

- Oglas -

Autor

Kategorije