Putovanja nas uče mnogim stvarima. Uče nas strpljenju, prilagodbi i otvorenosti prema drugačijem. No često zaboravljamo jednu važnu dimenziju svakog putovanja – jezik. Ne samo onaj službeni, nego i lokalni, dijalektalni, onaj koji se ne uči iz priručnika, nego se čuje u konobi, na tržnici ili u razgovoru s domaćinima.
Upravo zato je Međunarodni dan materinskog jezika, koji se obilježava 21. veljače, dobar povod da se zapitamo koliko zapravo slušamo dok putujemo. I koliko nam je jezik važan u doživljaju destinacije.
Jezik kao prvi susret s destinacijom
Prije nego što vidimo pejzaž, probamo lokalnu kuhinju ili posjetimo znamenitosti, destinaciju često upoznajemo kroz riječi. Način na koji nas netko pozdravi, kako naziva jelo koje naručujemo ili kako opisuje svoje mjesto govori nam više od bilo koje brošure.
U malim, autentičnim sredinama jezik je često najčvršća veza s identitetom prostora. Lokalni izrazi, stare riječi i dijalekti čuvaju slojeve povijesti, migracija i svakodnevnog života. Turist koji to prepozna ne ostaje samo promatrač, nego postaje sudionik.
Dijalekti, govori i male razlike koje čine veliku priču
U Hrvatskoj je ta raznolikost posebno izražena. Od sjevera do juga, od kontinenta do otoka, isti pojmovi često se nazivaju potpuno različitim imenima. I upravo su te razlike ono što destinaciju čini živom i stvarnom.
Kada putnik nauči jednu lokalnu riječ ili izraz, događa se mala, ali važna promjena. Komunikacija postaje toplija, osmijeh iskreniji, a doživljaj dublji. Takvi trenuci često ostaju u sjećanju dulje od fotografija.
Naučimo da “marenda” nije isto što i ručak, da “fjaka” nije lijenost, nego stanje duha i Da “bevanda” ima više pravila nego što se čini.
Turizam koji poštuje jezik, poštuje i zajednicu
Održivi turizam ne odnosi se samo na prirodu i okoliš. On uključuje i poštovanje nematerijalne baštine, među kojom je jezik jedan od najvažnijih elemenata. Kada destinacije njeguju lokalni govor, nazive jela, običaja i mjesta, one čuvaju svoju autentičnost. S druge strane, uniformiranjem jezika i prilagođavanjem isključivo turistima, destinacije riskiraju gubitak osobnosti. Sve više putnika danas traži upravo suprotno – stvarne priče, stvarne ljude i stvarni jezik.
Putovanja kao škola slušanja
Putovanja nas ne uče samo novim riječima, nego i slušanju. Uče nas da ne razumijemo uvijek sve odmah, ali da pokušamo. Da pitamo. Da se zainteresiramo. Da prihvatimo da su razlike vrijednost, a ne prepreka. U tom kontekstu, materinski jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego temelj identiteta zajednice. Kada ga poštujemo, pokazujemo poštovanje prema prostoru u kojem boravimo.
Zašto je ovo važno baš danas
U vremenu brzih putovanja, društvenih mreža i instant doživljaja, lako je previdjeti male detalje. No upravo su ti detalji ono što razlikuje putovanje od prolaska. Jezik je jedan od njih. Međunarodni dan materinskog jezika podsjeća nas da svaka destinacija ima svoj glas. Pitanje je samo hoćemo li ga čuti.
Možda je upravo sljedeće putovanje prilika da usporimo, poslušamo kako ljudi govore o svom mjestu i naučimo barem jednu novu riječ. Jer ponekad upravo ona ostane najtrajnija uspomena s puta.
Riječi koje putuju s nama kući
Najljepše riječi s putovanja rijetko prevodimo. One ostaju u izvornom obliku. Koristimo ih u šali. U prisjećanju. U pričama koje prepričavamo prijateljima. I svaki put kad ih izgovorimo, na trenutak se vratimo tamo gdje smo ih prvi put čuli.
Možda je to i najveća vrijednost putovanja. Ne samo da upoznamo nova mjesta, nego da obogatimo vlastiti jezik. Jer destinacije ne žive samo na karti. One žive u riječima koje ponesemo sa sobom.
