– Daš ruku u subotu?, pitao me Marko, misleći pritom na pomoć oko grupe djece koja dolaze na rođendansku avanturu u prirodi.
– Naravno, odgovorila sam. Što spremaš i gdje?, uslijedilo je moje pitanje.
– Proslava rođendana u zaleđu Rijeke. Bit će dvije mame i dobro bi mi došla još jedna osoba, rekao je. Tu subotu je, međutim, bilo poprilično nevrijeme, kiša i vjetar su nam poremetili planove. No, sljedeći vikend je zato bio savršen za avanturu u prirodi!
Prohladan dan, pravi zimski. Priroda je bila poprilično bezbojna, ali su zato djeca unijela mnogo boje, kako po pitanju šarenila, tako i po energiji. Činilo se da su svi dosta uzbuđeni, najviše ipak slavljenica čija želja je bila presudna za takvu vrstu proslave rođendana.
Problemi su rješivi
Krenuli smo iz mjesta Pašac, prešli preko mosta, i nastavili se penjati po brdu. Na mostu smo se kratko zaustavili jer je on svjedok jednog iznimno tužnog događaja, obilježenog bijelim cvijećem i svijećom te 16 naslikanih bijelih golubica.
– S ovog mjesta se u kanjon bacio dječak i smrtno stradao. Imao je problema u školi i vjerojatno još nekih. Nije o tome razgovarao s drugima, a sam ih nije znao riješiti. Morate biti svjesni da su svi problemi rješivi, sve što vas muči recite roditeljima ili drugim osobama kojima vjerujete, poručio je Marko.
Bio je to popriličan šok na samom početku naše avanture. Čini mi se kako nisam bila jedina zbunjena ovakvom pričom na proslavi rođendana. Ali to je stvarnost, to je život koliko god težak i okrutan bio, i djeca bi trebala s realnošću biti upoznata.
Nije to jedini put da smo se toga dana dotakli problema s kojima se susreću mladi, uvijek uz poruku kako su sve poteškoće rješive i da nismo sami na ovome svijetu – te kako treba zatražiti pomoć.
Smeće
Nastavili smo hodati. Na putu smo naišli na odbačenu plastiku i drugu vrstu smeća. Svaki puta bismo se zaustavili kako bi se prisjetili koliko je važno čuvati prirodu.
– Vidite ovo? Što je to? Plastika, da. Netko ju je ovdje bacio, a ona se dugo razgrađuje, jako dugo. Recite mi, kada bih ja to pojeo, što bi mi se dogodilo? Bolio bi me trbuh i bio bih bolestan. Tako je i sa prirodom, slikovit je bio naš vodič, vrlo osjetljiv na ljudsku bol, ali i bol koju mi ljudi nanosimo prirodi.
Nastavili smo šetnju učeći i dalje na konkretnim primjerima kako se otpad ne smije bacati uokolo kako se tko sjeti. Mogli smo primijetiti i da ljudi to uporno nastavljaju raditi.
Šuma
Marko nas je učio i o drugim stvarima, primjerice kako se obraniti od drugih ljudi, jer “nikad se ne zna, ima nas svakakvih na ovome svijetu”.
Čuli smo i kako se ponašati prilikom susreta sa životinjama, ali i na koji način ih ‘obavijestiti’ o našoj prisutnosti u šumi. Naučili smo kako se glasati da nas čuju izdaleka i na vrijeme, kako do susreta ne bi došlo.
Uputio nas je, nadalje, neka ne beremo gljive, ali i da ih ne gazimo nogama jer su one hrana životinjama, a nekim malima znaju poslužiti kao zaklon od vremenskih nepogoda.
Došli smo u jednom trenutku do pojilišta gdje se okupljaju šumske životinje. Tu smo učili kako koristiti kapicu žira kao ‘fućku‘ te se tako javiti u slučaju da nam se u prirodi nešto dogodi i zatrebamo pomoć. Tim prodornim zvukovima također držimo divlje životinje podalje od nas.
Djeca su uživala – tražili su kapice žira, razbijali poledicu koja se stvorila na površini vode, zaprljali se u blatu..
Podsjetilo me sve to na moje sretno djetinjstvo, velikim dijelom provedeno u prirodi, i obuzeo me osjećaj sreće gledajući kako i današnja djeca u svemu tome uživaju. Ipak nije sva njihova sreća u ekranima.
Istraživanje
Brdo koje smo istraživali obiluje stražarnicama, bunkerima i sličnim ostavštinama iz Drugog svjetskog rata. I meni i ostalima to je bila novost jer nismo prije na ovaj način istraživali okolicu.
Marko nam je pričao o događajima iz davne prošlosti, ali i one ne tako davne. Kroz još jednu tužnu pripovijest naučili smo da se ovim područjem treba kretati samo označenim i utabanim stazama kako se ne bi naišlo na neki iz rata zaostali eksplozivni predmet.
Istraživali smo bunkere uvlačeći se u njih, vidjeli pritom stvari čovjeka koji je u jednom od njih boravio. Svašta skrivaju ove šume i mnogo je toga nad čim se treba zamisliti.
Svakako smo svi kući otišli s brojnim dojmovima i temama o kojima ćemo još danima, tjednima, možda čak i mjesecima razmišljati.
Naša avantura je trajala oko 6 sati. Odlučila sam ne otkrivati detalje istraživanja koje je na sve nas ostavilo najdublji dojam – to čitateljima ostavljamo da otkriju uz Marka Sladića.
Strašne priče
Kada smo nakon brojnih dogodovština stigli na kulu s koje se pruža prekrasan pogled na Trsat, vijadukt i dio Rijeke, bio je već mrkli mrak. Ovdje smo ugasili lampe i uživali u pogledu, a zatim u Markovim pričama – koje opet nisu bile ‘ružičaste’, već stvarne. Uglavnom.
Neke su bile i izmišljene, ali strašne, jer – takav je bio ambijent. Prava mala strašna avantura!
Kroz šumu smo se do početne točke vraćali po mraku, djeca su vikala i pjevala – što s namjerom tjeranja divljih životinja, što iz straha! Da, adrenalin je bio na visokim razinama jer smo prolazili kroz uzbudljivo iskustvo.
Budućnost pripada mladima
Na livadi gdje smo prije stali radi pojilišta i svladavanja fućkanja uz pomoć kapice žira, na povratku smo zastali kako bismo promatrali zvjezdano nebo. Ugasili smo lampe i uživali gledajući u umirujuću ljepotu iznad naših glava.
Marko je i ovoga puta iskoristio priliku za priču s jedne od svojih avantura iz goranskih šuma što je svima bilo uzbudljivo slušati. No, govorio je također o svjetlosnom zagađenju i divoti koju pruža priroda kada te vrste zagađenja nema, što se može doživjeti u dubokoj šumi.
Čuli smo toga dana doista mnogo zanimljivih i korisnih stvari. Uvjerena sam da će se djeci barem neke urezati u pamćenje što znači da će svijet postati ipak malo bolji. Jer – na mladima svijet ostaje, i što im pružimo, to će nam se vratiti.
Za kraj bih dodala kako je ovakva (avan)tura zapravo istinska ‘škola za život‘. Sve je realno i autentično, nema niti najmanjeg dodira s ‘igrokazom’, što se danas sve češće susreće.
Čini mi se da su odrasli koji su prisustvovali na trenutke bili čak i zgranuti nekim detaljima jer, istina je kako više volimo svijet gledati kroz ‘ružičaste naočale’.
Ovih šest sati provedenih u istraživanju šume, ostavilo je na sve doista snažan dojam i potaknulo nas na promišljanje o svijetu koji nas okružuje. Prvenstveno o ljudima.
Naslovna fotografija: Blanka Kufner
