Sam svoj vodič: što propustimo kada ne obraćamo pažnju

Kroz Kaštela sam prošla mali milion puta. Najčešće do Emmezete, Metroa, Trogira ili aerodroma. Sa magistrale sam promatrala dimnjake i postrojenja bivših  tvornica Jugovinila, Dalmacija cementa i valjda negdje do srednje škole to je sve što sam o Kaštelima i znala. Da su tamo tvornice, Emmezeta i aerodrom. U srednjoj školi, kao i većina razrednih kolega, muku sam mučila sa pamćenjem imena hrvatskih narodnih  vladara,  kao i sa svim godinama i lokalitetima na kojima su ostaci toga vremena pronađeni (ni dan danas ne znam u kojem sam točno trenutku odlučila studirati povijest). Ali od štrebanja je nešto i ostalo u glavi. Naučila sam kako su naši kneževi i kraljevi između ostalog,  posjedovali i zemlju u Kaštelima. Naučila sam kako se slavni Bijaći gdje je Trpimir 852. složio darovnicu u kojoj je prvi put spomenuto Hrvatsko ime, kao i posjed Putalj na kojemu se nalazi starohrvatska crkvica sv. Jurja- iz iste darovnice, nalaze upravo na padinama planine Kozjak, u  Kaštelima iznad magistrale. Gotovo deset godina kasnije, pohađanje tečaja za turističkoga vodiča zahtijevalo je detaljnije učenje i iskustvo naučenog,  pa sam u tom periodu nekoliko puta i prošetala kroz sama mjesta, ovaj put ispod magistrale. Fotografirala sam tada crkvice, tvrđave i ostale spomenike, ploče sa opisima na njima. Prepisivala sam podatke, radila skripte. Jer, što je teorija bez iskustva?

Ovih dana nakon što su ukinute međugradske propusnice, i razmišljajući kako me Kaštela ispod poteza Emmezeta – Resnik nisu već dugo vidjela, odučila sam se ponovno zaputiti u taj kraj i proći detaljno svih sedam mjesta. Nakon ručka, sjela sam u auto, usput na benzinskoj kupila pivo i nekoliko čokoladica za „kad mi dođe“ i lagano krenula. Obilaženje kulturno povijesnih spomenika, čitanje priča i slaganje kockica mozaika u jednu cjelinu, trajalo je cijelo poslijepodne, a i to mi je bilo malo. Istina je da ja kad se nečega uhvatim ne znam stati, ali je i još više istina kako u Kaštelima ima toliko toga za obići, vidjeti i naučiti, da kad se krene u obilazak znatiželja gura naprijed i teško je stati.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Onome kome se pri prolasku kaštelanskim dijelom magistrale prema Splitu ili Trogiru  u vidokrugu izmjenjuju tvornice, autosaloni, vile sa apartmanima i kafići, teško može izgledati kako se samo nekoliko stotina metara od te iste magistrale, kriju brojni spomenici nekih prošlih vremena. Spomenici koji su i danas u srži života djela stanovnika, i koji su cijelom svojim prošlošću  povezani sa mnogo poznatijim Splitom i Trogirom; dva UNESCOVA bisera na rubovima zaljeva.  Nemoguće je pričati priču o jednome gradu bez da su i druga dva u njoj. A priče, čak i kada su neke poznate, u strci svakodnevnog života lako se zaboravljaju. Zato je potrebno malo zastati, malo se uputiti u prošlost i malo povezati. Tada postaje jednostavno razumjeti kakvo bogatstvo leži u tih dvadesetak kilometara na kojima se Grad Kaštela pruža.

Grad Kaštela se dakle pruža na dvadesetak kilometara, na obali zaljeva između Splita i Trogira. Sa sjeverne strane omeđuju ga vrhovi planine Kozjak, a sa južne more i otok Čiovo. Tradicionalno poljoprivredni kraj, nakon drugog svjetskog rata postaje industrijski, dok u zadnje vrijeme kada industrija posustaje i njen utjecaj na okoliš se smanjuje, zaokret prema turizmu je itekako vidljiv. Kada se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća stanovništvo tražeći poslove u industrijskim pogonima sve više naseljava,  granice sedam  naselja okupljenih  oko sedam povijesnih jezgri se gube. Područje dobiva status općine kasnih osamdesetih, a  1991. godine i status Grada Kaštela. Lijepo to piše i na magistrali, na grafitu posvećenom, a kome drugome nego Hajduku.

 „Jedan grad sedan mista, sve nas spaja ljubav ista!“

Kako je nastalo sedam povijesnih jezgri i kako se iz njih razvilo  sedan mista , priča je koja može zainteresirati baš svakoga. Za one koje zanima prvenstveno povijest, nema joj kraja. Onima kojima povijest i nije baš bliska, umjesto detaljnog istraživanja uvijek ostaju prirodne ljepote, plaže i more, planinarenje kroz maslinike i vinograde, biciklizam, jedrenje i ostale aktivnosti zbog kojih godišnji odmori postoje.

Dakle, kako priča ide?

Ono što priroda nije dala čovjek je stvorio, a u ovome se kraju nije morao pretjerano truditi.  Prirodna bogatstva omogućila su još prije 5000 godina dobar život svojim prvim stanovnicima. Blaga klima, obilje izvora pitke vode, plodna zemlja na kojoj uspijevaju maslina, loza, smokva, trešnja, raznoliko voće, povrće i bilje poticali su daljnje naseljavanje u doba Ilira. Danas vjerojatno nema uzvisine na kojoj se nekada nije nalazila ilirska gradina, a antički ostaci nalaze se gotovo sa svakim kopanjem.  Pitanje je hoće li se prije otkriti grčki ili rimski, jer se najčešće nalaze u slojevima i jedni i drugi.  Dovoljno je pogledati nalazište naselja Sicum u neposrednoj blizini zračne luke Resnik.

Nešto kasnije, kada su se Hrvati već smatrali domaćima u ovom kraju, naselja nastaju uz vladarske posjede ili crkvice. Osim spomenutih Bijača i Putlja,  po padinama Kozjaka raštrkala su se i  starohrvatska sela Lažani, Ostrog, Radun, Stomorja, Kozica.  U njima  su se generacije rađale i umirale, živjele od zemlje i onoga što je ta zemlja u kršu dala, radovale i brinule brige, ovisno trenutnim prilikama i neprilikama. I tako sve do 1463. godine, kada Bosna pada pod Osmanlije a brige koje su nakon toga došle nisu se mogle usporediti s nijednima prije. Godine 1537., i Klis pada pod Osmanlije pa se zabrinutost pretvara u konkretan problem. Kako se obraniti od upada, pljački, paljenja i ubijanja? Jedini fortifikacijski objekt u kraju, čiji su zidovi mogli pružiti stanovništvu zaštitu, bio je samostan svetoga Petra. Nakon što je i on srušen kako ne bi poslužio Osmanlijama za uporište, nije bilo izbora već  bježati prema obali  i tako izbjeći eventualne napade preko Kozjaka.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Kašteli – Kaštela

Problemi koji su nastali, bili su stvarni i za seljake ali i vlasnike zemlje koju su ti seljaci obrađivali. U to doba zaljev je već podijeljen između splitske i trogirske komune a granica se protezala  pravocrtno sa vrhova planine do mora.  Dio antičkog stupa koji je korišten kao granični i danas stoji na istom mjestu uz more, i može se vidjeti  na šetnici između Kaštel Lukšića i Kaštel Kambelovca. Vlasnici parcela pak, su bile splitske i trogirske plemićke obitelji, samostani i splitska nadbiskupija.  Suočavajući se sa situacijom,  trebalo je naći načine za obraniti i sačuvati zemlju koja ih hrani, i  još  važnije, zaštititi ljude koji za njih na toj zemlji rade. Tako se pribjeglo izgradnji raznih fortifikacijskih objekata. Moralo se ishoditi dozvole od mletačkih vlastiti i baciti se na gradnju. To je i učinjeno, pa uskoro uz more na hridima i rtovima, niču obrambene kule i utvrde. Kroz 15. I 16. stoljeće, mletačke vlasti su izdale dozvole za gradnju 17 utvrda – kaštela i 12 utvrđenih naselja. Da, upravo onih po kojima je cijelo područje dobilo naziv  Kaštela.

Povijesno gledano tri južne jezgre: Kaštela Sućurac, Gomilica i Kambelovac pripadale su splitskoj, a sjeverne četiri: Kaštela Lukšić, Stari, Novi i Štafilić trogirskoj komuni. Podjela na Donja sjeverna i Gornja južna Kaštela i nema baš smisla s obzirom na strane svijeta, ali ima s obzirom na kretanje morskih struja uz obalu od juga ka sjeveru.

Osmanlije su donijeli probleme, no da ih nije bilo ne bi bilo niti Kaštela. Utvrde i utvrđena naselja ubrzo postaju centri života i privlače sve više stanovnika. Zaštita i sigurnost bili su imperativi koji su za posljedicu imali rast i širenje. U narodu je svaka se utvrda nazvana prema obitelji koja ju je vlastitim sredstvima gradila, a imena nekih od njih su postali sinonimi za cijelo mjesto:  Stafileo- Štafilić, Cambi – Kambelovac, na primjer.

Što i kako?

Ja sam svoj obilazak započela od trogirskih, sjevernih, Donjih Kaštela. Od kule Nehaj u Kaštel Štafiliću prema kaštelu splitskih nadbiskupa u Kaštel Sućurcu i sve sam ih prošla. Kako sam šetala od mjesta do mjesta, utvrde do utvrde,  moje je oduševljenje raslo  razmišljajući o potencijalu  koji ovaj kraj ima. Do danas  je sačuvano 12 utvrda i 10 utvrđenih naselja u raznim stanjima. Neću pisati o svakome posebno, jer onda tekstu ne bi bilo kraja. To ostavljam znatiželjnicima koji će nakon čitanja ovoga teksta krenuti u surfanje internetom ili u šetnju. Međutim, zanimljivo je što se danas, petstotinjak godina nakon gradnje, od tih utvrda može pronaći i vidjeti. Na primjer, zidovi nekih su uključeni u stambene objekte kao 7 metara visoki zidovi naselja Kaštel Novoga. U neka se još može ući kroz originalna seoska vrata, kao u Kaštel Štafiliću. Tu i danas ulaz u staro utvrđeno naselje narod zove „Vrata sela“. Neki kašteli su obnovljeni te su dobili drugu namjenu. Slučaj je to sa Vitturijem u Kaštel Lukšiću, u kojemu su smješteni Muzej grada i turistička zajednica. U Vitturiju se održavaju i brojne manifestacije. 

Sve utvrde su građene iz sličnih razloga  stoga  se i odlikuju sličnim elementima. Sa sjeverne strane odakle se očekivao eventualni napad, građene su kao obrambene utvrde sa mašikulima, puškarnicama i sličnim fortifikacijskim elementima, a južna /morska strane odiše  dahom renesansnih ljetnikovaca.  Tu se sa balkona i prozora moglo uživati u pogledu prema Čiovu, Trogiru i romantičnim zalascima sunca. More ili umjetni jarci su ih odvajali od kopna, drveni pokretni mostovi su ih a s njim spajali.  Nastavkom doselavanja se na kopnu ispred mostova pletu mreže kamenih kućica i kaleta, dok sa odlaskom Osmanlija i prestankom direktne  opasnosti, nasuti plićaci postaju seoski trgovi. Oni i danas nose naziv Brce, prema pučkom nazivu za drvene mostove „brvce“.

Na žalost, nije  sve savršeno. Uz sve dosadašnje obnove još  ima dosta prostora za napredak. Neke kule su u lošem stanju i vape za obnovom, kao kula Cambi u Kaštel Kambelovcu. Kula Pavla Antuna Cippica u Kaštel Novom je predmet  sudskih sporova, pa su radovi na njoj već duže vremena obustavljeni. Ipak ja na sve gledam optimistično pa vjerujem kako neće dugo proći dok i one vide svjetlije dane. Prema riječima nekoliko lokalnih ljudi s kojima sam usput popričala, infrastruktura, uređenje i ponuda su se zadnjih godina poprilično poboljšali i s obzirom na pravac razvoja, moj optimizam je opravdan.

Na klupici

Nakon gotovo šest sati šetanja šetnicama uz more (sva mjesta su šetnicama povezana) i minimalnog korištenja automobila, oko 21h na rivi u Kaštel Sućurcu, sjetila sam se onog Heinikena sa benzinske. Sjela sam na klupicu, otvorila toplo pivo i pokušavala iskristalizirati neku sliku od svega što sam taj dan prošla. Slažući tako sve pročitano i viđeno, razmišljajući „što bih ja sve tu još …“, misli su mi  prekidale slike zadnja dva posjećena kaštela.

Kroz kaštel splitskih nadbiskupa u kojem se i danas živi, sam netom prije prošetala. Valjda su mi pitoreskne slike kuća, kula, kala, portuna i volata upletene u stoljeća povijesti ovog zdanja, bile najsvježije u pamćenju.  

Ipak,  kad sam sve zbrojila i oduzela, ponovno ispred nijedne kule nisam ostala toliko oduševljena kao ispred utvrde Kaštilac u Kaštel Gomilici. Za ovu su utvrdu poduzetne benediktinke samostana svete Eufemije iz Splita, ishodile dozvole i na hridi 40 metara udaljenoj od obale prije otprilike petsto godina krenule u gradnju. Danas petsto godina nakon, Kaštilac stoji na istom mjestu a kameni  most ga još uvijek spaja sa kopnom. Kako su nekada obitelji sa samostanskih posjeda bježale unutar čvrstih zidova i obrambene kule, tako i danas tu ljudi žive. Neki čak i smještaj iznajmljuju. Zamišljala sam samo izraz  lica nekog turista kada čuje cijelu priču o  smještaju koji je rezervirao i o zidovima  unutar kojih spava, kada ja,  kao rođena Dalmatinka i već treći ili četvrti put tu, ne mogu ostati ravnodušna.  Možda jer je padao sumrak i nekoliko oblaka se reflektiralo na površini mora, možda zbog zvonjenja  brodica  pri sudaranju dok je zrak mirisao na ribu i sol, a možda zbog svega skupa,  prizor u kojem sam se zatekla u Gomilici, bio je  prizor one pitoreskne Dalmacije. Kamene, težačke, ribarske, oznojene suncem i radom, nagrižene solju i vjetrovima, kao što su od mora nagriženi prozori kuća u Kaštilcu. Dalmacije iz klapskih pjesama, izvorne i istinske. Dalmacije iz mog djetinjstva kada mi je se sve bilo jednostavnije i iskrenije, iako je sami život rijetko bio takav. Stoga nije nije za čuditi se, kako su producenti popularne serije Igre Prijestolja, odabrali upravo ovu utvrdu u Kaštel Gomilici za snimanje nekih scena.

Na povratku razmišljala sam kako sam te nedjelje poslijepodne dug put prešla. U koracima na mobilnoj aplikaciji, ali još više u mislima vračajući se u prošlost, zamišljajući i pomalo maštajući. Uz sva oduševljenja koja su mi se redala, bilo mi je malo i krivo što je Grad  Kaštela među dijelom turista nepoznat ili percipiran kao „dio puta do aerodroma“. No, možda je tako i bolje. Ići malim koracima naprijed, kako masovnost ne bi uništila autentičnost. Hoteli, apartmani, marine, lučice, restorani i kafići kao i razni sadržaji na kaštelanskoj rivijeri su itekako dobrodošli, ali atmosferu izvornih pitoresknih dalmatinskih mjesta treba sačuvati. Ona, začinjena domaćom spizom i zalivena crljenkom, uz prirodne ljepote i  kulturno povijesne spomenike, crkvice i utvrde, legende o prošlosti  i priče o nesretnim ljubavima, može i treba biti mamac za privlačenje turista. Barem onih kojima je na odmoru stalo prvenstveno do guštanja i uživancije.

Ja sam svoj dio odradila, Vi ste na redu.

- Oglas -

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.