Sam svoj vodič: što propustimo kada ne obraćamo pažnju

Kroz Kaštela sam prošla mali milion puta. Najčešće do Emmezete, Metroa, Trogira ili aerodroma. Sa magistrale sam promatrala dimnjake i postrojenja bivših  tvornica Jugovinila, Dalmacija cementa i valjda negdje do srednje škole to je sve što sam o Kaštelima i znala. Da su tamo tvornice, Emmezeta i aerodrom. U srednjoj školi, kao i većina razrednih kolega, muku sam mučila sa pamćenjem imena hrvatskih narodnih  vladara,  kao i sa svim godinama i lokalitetima na kojima su ostaci toga vremena pronađeni (ni dan danas ne znam u kojem sam točno trenutku odlučila studirati povijest). Ali od štrebanja je nešto i ostalo u glavi. Naučila sam kako su naši kneževi i kraljevi između ostalog,  posjedovali i zemlju u Kaštelima. Naučila sam kako se slavni Bijaći gdje je Trpimir 852. složio darovnicu u kojoj je prvi put spomenuto Hrvatsko ime, kao i posjed Putalj na kojemu se nalazi starohrvatska crkvica sv. Jurja- iz iste darovnice, nalaze upravo na padinama planine Kozjak, u  Kaštelima iznad magistrale. Gotovo deset godina kasnije, pohađanje tečaja za turističkoga vodiča zahtijevalo je detaljnije učenje i iskustvo naučenog,  pa sam u tom periodu nekoliko puta i prošetala kroz sama mjesta, ovaj put ispod magistrale. Fotografirala sam tada crkvice, tvrđave i ostale spomenike, ploče sa opisima na njima. Prepisivala sam podatke, radila skripte. Jer, što je teorija bez iskustva?

Ovih dana nakon što su ukinute međugradske propusnice, i razmišljajući kako me Kaštela ispod poteza Emmezeta – Resnik nisu već dugo vidjela, odučila sam se ponovno zaputiti u taj kraj i proći detaljno svih sedam mjesta. Nakon ručka, sjela sam u auto, usput na benzinskoj kupila pivo i nekoliko čokoladica za „kad mi dođe“ i lagano krenula. Obilaženje kulturno povijesnih spomenika, čitanje priča i slaganje kockica mozaika u jednu cjelinu, trajalo je cijelo poslijepodne, a i to mi je bilo malo. Istina je da ja kad se nečega uhvatim ne znam stati, ali je i još više istina kako u Kaštelima ima toliko toga za obići, vidjeti i naučiti, da kad se krene u obilazak znatiželja gura naprijed i teško je stati.

Onome kome se pri prolasku kaštelanskim dijelom magistrale prema Splitu ili Trogiru  u vidokrugu izmjenjuju tvornice, autosaloni, vile sa apartmanima i kafići, teško može izgledati kako se samo nekoliko stotina metara od te iste magistrale, kriju brojni spomenici nekih prošlih vremena. Spomenici koji su i danas u srži života djela stanovnika, i koji su cijelom svojim prošlošću  povezani sa mnogo poznatijim Splitom i Trogirom; dva UNESCOVA bisera na rubovima zaljeva.  Nemoguće je pričati priču o jednome gradu bez da su i druga dva u njoj. A priče, čak i kada su neke poznate, u strci svakodnevnog života lako se zaboravljaju. Zato je potrebno malo zastati, malo se uputiti u prošlost i malo povezati. Tada postaje jednostavno razumjeti kakvo bogatstvo leži u tih dvadesetak kilometara na kojima se Grad Kaštela pruža.

Grad Kaštela se dakle pruža na dvadesetak kilometara, na obali zaljeva između Splita i Trogira. Sa sjeverne strane omeđuju ga vrhovi planine Kozjak, a sa južne more i otok Čiovo. Tradicionalno poljoprivredni kraj, nakon drugog svjetskog rata postaje industrijski, dok u zadnje vrijeme kada industrija posustaje i njen utjecaj na okoliš se smanjuje, zaokret prema turizmu je itekako vidljiv. Kada se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća stanovništvo tražeći poslove u industrijskim pogonima sve više naseljava,  granice sedam  naselja okupljenih  oko sedam povijesnih jezgri se gube. Područje dobiva status općine kasnih osamdesetih, a  1991. godine i status Grada Kaštela. Lijepo to piše i na magistrali, na grafitu posvećenom, a kome drugome nego Hajduku.

 „Jedan grad sedan mista, sve nas spaja ljubav ista!“

Kako je nastalo sedam povijesnih jezgri i kako se iz njih razvilo  sedan mista , priča je koja može zainteresirati baš svakoga. Za one koje zanima prvenstveno povijest, nema joj kraja. Onima kojima povijest i nije baš bliska, umjesto detaljnog istraživanja uvijek ostaju prirodne ljepote, plaže i more, planinarenje kroz maslinike i vinograde, biciklizam, jedrenje i ostale aktivnosti zbog kojih godišnji odmori postoje.

Dakle, kako priča ide?

Nešto kasnije, kada su se Hrvati već smatrali domaćima u ovom kraju, naselja nastaju uz vladarske posjede ili crkvice. Osim spomenutih Bijača i Putlja,  po padinama Kozjaka raštrkala su se i  starohrvatska sela Lažani, Ostrog, Radun, Stomorja, Kozica.  U njima  su se generacije rađale i umirale, živjele od zemlje i onoga što je ta zemlja u kršu dala, radovale i brinule brige, ovisno trenutnim prilikama i neprilikama. I tako sve do 1463. godine, kada Bosna pada pod Osmanlije a brige koje su nakon toga došle nisu se mogle usporediti s nijednima prije. Godine 1537., i Klis pada pod Osmanlije pa se zabrinutost pretvara u konkretan problem. Kako se obraniti od upada, pljački, paljenja i ubijanja? Jedini fortifikacijski objekt u kraju, čiji su zidovi mogli pružiti stanovništvu zaštitu, bio je samostan svetoga Petra. Nakon što je i on srušen kako ne bi poslužio Osmanlijama za uporište, nije bilo izbora već  bježati prema obali  i tako izbjeći eventualne napade preko Kozjaka.

Kašteli – Kaštela

Problemi koji su nastali, bili su stvarni i za seljake ali i vlasnike zemlje koju su ti seljaci obrađivali. U to doba zaljev je već podijeljen između splitske i trogirske komune a granica se protezala  pravocrtno sa vrhova planine do mora.  Dio antičkog stupa koji je korišten kao granični i danas stoji na istom mjestu uz more, i može se vidjeti  na šetnici između Kaštel Lukšića i Kaštel Kambelovca. Vlasnici parcela pak, su bile splitske i trogirske plemićke obitelji, samostani i splitska nadbiskupija.  Suočavajući se sa situacijom,  trebalo je naći načine za obraniti i sačuvati zemlju koja ih hrani, i  još  važnije, zaštititi ljude koji za njih na toj zemlji rade. Tako se pribjeglo izgradnji raznih fortifikacijskih objekata. Moralo se ishoditi dozvole od mletačkih vlastiti i baciti se na gradnju. To je i učinjeno, pa uskoro uz more na hridima i rtovima, niču obrambene kule i utvrde. Kroz 15. I 16. stoljeće, mletačke vlasti su izdale dozvole za gradnju 17 utvrda – kaštela i 12 utvrđenih naselja. Da, upravo onih po kojima je cijelo područje dobilo naziv  Kaštela.

Povijesno gledano tri južne jezgre: Kaštela Sućurac, Gomilica i Kambelovac pripadale su splitskoj, a sjeverne četiri: Kaštela Lukšić, Stari, Novi i Štafilić trogirskoj komuni. Podjela na Donja sjeverna i Gornja južna Kaštela i nema baš smisla s obzirom na strane svijeta, ali ima s obzirom na kretanje morskih struja uz obalu od juga ka sjeveru.

Osmanlije su donijeli probleme, no da ih nije bilo ne bi bilo niti Kaštela. Utvrde i utvrđena naselja ubrzo postaju centri života i privlače sve više stanovnika. Zaštita i sigurnost bili su imperativi koji su za posljedicu imali rast i širenje. U narodu je svaka se utvrda nazvana prema obitelji koja ju je vlastitim sredstvima gradila, a imena nekih od njih su postali sinonimi za cijelo mjesto:  Stafileo- Štafilić, Cambi – Kambelovac, na primjer.

Što i kako?

Ja sam svoj obilazak započela od trogirskih, sjevernih, Donjih Kaštela. Od kule Nehaj u Kaštel Štafiliću prema kaštelu splitskih nadbiskupa u Kaštel Sućurcu i sve sam ih prošla. Kako sam šetala od mjesta do mjesta, utvrde do utvrde,  moje je oduševljenje raslo  razmišljajući o potencijalu  koji ovaj kraj ima. Do danas  je sačuvano 12 utvrda i 10 utvrđenih naselja u raznim stanjima. Neću pisati o svakome posebno, jer onda tekstu ne bi bilo kraja. To ostavljam znatiželjnicima koji će nakon čitanja ovoga teksta krenuti u surfanje internetom ili u šetnju. Međutim, zanimljivo je što se danas, petstotinjak godina nakon gradnje, od tih utvrda može pronaći i vidjeti. Na primjer, zidovi nekih su uključeni u stambene objekte kao 7 metara visoki zidovi naselja Kaštel Novoga. U neka se još može ući kroz originalna seoska vrata, kao u Kaštel Štafiliću. Tu i danas ulaz u staro utvrđeno naselje narod zove „Vrata sela“. Neki kašteli su obnovljeni te su dobili drugu namjenu. Slučaj je to sa Vitturijem u Kaštel Lukšiću, u kojemu su smješteni Muzej grada i turistička zajednica. U Vitturiju se održavaju i brojne manifestacije. 

Sve utvrde su građene iz sličnih razloga  stoga  se i odlikuju sličnim elementima. Sa sjeverne strane odakle se očekivao eventualni napad, građene su kao obrambene utvrde sa mašikulima, puškarnicama i sličnim fortifikacijskim elementima, a južna /morska strane odiše  dahom renesansnih ljetnikovaca.  Tu se sa balkona i prozora moglo uživati u pogledu prema Čiovu, Trogiru i romantičnim zalascima sunca. More ili umjetni jarci su ih odvajali od kopna, drveni pokretni mostovi su ih a s njim spajali.  Nastavkom doselavanja se na kopnu ispred mostova pletu mreže kamenih kućica i kaleta, dok sa odlaskom Osmanlija i prestankom direktne  opasnosti, nasuti plićaci postaju seoski trgovi. Oni i danas nose naziv Brce, prema pučkom nazivu za drvene mostove „brvce“.

Na žalost, nije  sve savršeno. Uz sve dosadašnje obnove još  ima dosta prostora za napredak. Neke kule su u lošem stanju i vape za obnovom, kao kula Cambi u Kaštel Kambelovcu. Kula Pavla Antuna Cippica u Kaštel Novom je predmet  sudskih sporova, pa su radovi na njoj već duže vremena obustavljeni. Ipak ja na sve gledam optimistično pa vjerujem kako neće dugo proći dok i one vide svjetlije dane. Prema riječima nekoliko lokalnih ljudi s kojima sam usput popričala, infrastruktura, uređenje i ponuda su se zadnjih godina poprilično poboljšali i s obzirom na pravac razvoja, moj optimizam je opravdan.

Na klupici

Nakon gotovo šest sati šetanja šetnicama uz more (sva mjesta su šetnicama povezana) i minimalnog korištenja automobila, oko 21h na rivi u Kaštel Sućurcu, sjetila sam se onog Heinikena sa benzinske. Sjela sam na klupicu, otvorila toplo pivo i pokušavala iskristalizirati neku sliku od svega što sam taj dan prošla. Slažući tako sve pročitano i viđeno, razmišljajući „što bih ja sve tu još …“, misli su mi  prekidale slike zadnja dva posjećena kaštela.

Kroz kaštel splitskih nadbiskupa u kojem se i danas živi, sam netom prije prošetala. Valjda su mi pitoreskne slike kuća, kula, kala, portuna i volata upletene u stoljeća povijesti ovog zdanja, bile najsvježije u pamćenju.  

Ipak,  kad sam sve zbrojila i oduzela, ponovno ispred nijedne kule nisam ostala toliko oduševljena kao ispred utvrde Kaštilac u Kaštel Gomilici. Za ovu su utvrdu poduzetne benediktinke samostana svete Eufemije iz Splita, ishodile dozvole i na hridi 40 metara udaljenoj od obale prije otprilike petsto godina krenule u gradnju. Danas petsto godina nakon, Kaštilac stoji na istom mjestu a kameni  most ga još uvijek spaja sa kopnom. Kako su nekada obitelji sa samostanskih posjeda bježale unutar čvrstih zidova i obrambene kule, tako i danas tu ljudi žive. Neki čak i smještaj iznajmljuju. Zamišljala sam samo izraz  lica nekog turista kada čuje cijelu priču o  smještaju koji je rezervirao i o zidovima  unutar kojih spava, kada ja,  kao rođena Dalmatinka i već treći ili četvrti put tu, ne mogu ostati ravnodušna.  Možda jer je padao sumrak i nekoliko oblaka se reflektiralo na površini mora, možda zbog zvonjenja  brodica  pri sudaranju dok je zrak mirisao na ribu i sol, a možda zbog svega skupa,  prizor u kojem sam se zatekla u Gomilici, bio je  prizor one pitoreskne Dalmacije. Kamene, težačke, ribarske, oznojene suncem i radom, nagrižene solju i vjetrovima, kao što su od mora nagriženi prozori kuća u Kaštilcu. Dalmacije iz klapskih pjesama, izvorne i istinske. Dalmacije iz mog djetinjstva kada mi je se sve bilo jednostavnije i iskrenije, iako je sami život rijetko bio takav. Stoga nije nije za čuditi se, kako su producenti popularne serije Igre Prijestolja, odabrali upravo ovu utvrdu u Kaštel Gomilici za snimanje nekih scena.

Na povratku razmišljala sam kako sam te nedjelje poslijepodne dug put prešla. U koracima na mobilnoj aplikaciji, ali još više u mislima vračajući se u prošlost, zamišljajući i pomalo maštajući. Uz sva oduševljenja koja su mi se redala, bilo mi je malo i krivo što je Grad  Kaštela među dijelom turista nepoznat ili percipiran kao „dio puta do aerodroma“. No, možda je tako i bolje. Ići malim koracima naprijed, kako masovnost ne bi uništila autentičnost. Hoteli, apartmani, marine, lučice, restorani i kafići kao i razni sadržaji na kaštelanskoj rivijeri su itekako dobrodošli, ali atmosferu izvornih pitoresknih dalmatinskih mjesta treba sačuvati. Ona, začinjena domaćom spizom i zalivena crljenkom, uz prirodne ljepote i  kulturno povijesne spomenike, crkvice i utvrde, legende o prošlosti  i priče o nesretnim ljubavima, može i treba biti mamac za privlačenje turista. Barem onih kojima je na odmoru stalo prvenstveno do guštanja i uživancije.

Ja sam svoj dio odradila, Vi ste na redu.