Siječanj je vrijeme zimskih snježnih sportova, one rekreacije na koju vas rado poziva mariborsko Pohorje. Nekoć dragocjeni dom snježne Zlatne lisice, zbog kombinacije razloga preseljene u Kranjsku Goru, naročito zbog premalo snijega. Međutim, grad Maribor, od milja zvan “metropola” u povijesti je sa svojim pravim snježnim zimama pisao snažne priče zimskih sportskih natjecanja. U serijalu priča mariborskog pripovjedača Vida Kmetiča ovaj put vam predstavljamo kako je skakaonica Pekrska gorca nekoć privlačila svjetske natjecatelje u zimskim sportovima.
Vid Kmetič predstavlja: Skakaonica Pekrska gorca i 20 tisuća posjetitelja
– Skokovi su sport koji od natjecatelja zahtijeva najviše hrabrosti, vještine i uvježbanosti, a gledateljima pruža veliki užitak. Unatoč svim opasnostima, ova grana zimskih sportova dosta je razvijena jer si je mladež napravila skakaonice na svakoj maloj ili većoj strmini. Mladi vole opasnosti, žele “zaplivati u zraku”, osloboditi se osjećaja da imaju tlo pod nogama, napisao je 1. prosinca 1945. mariborski časopis Vestnik.
Podno Pohorja, na Betnavi, početkom tridesetih godina prošlog stoljeća izgrađena je prva skakaonica. Bila je to skakaonica od 40 metara na kojoj su svoje vještine stjecali i brusili skakači SK Železničar i prvog SSK Maribor. 1934. godine rekord od 38 metara postavio je Franc Pribošek. Natjecanja na Betnavi nekoliko puta su puta doduše odgađana ili otkazivana zbog nedostatka snijega. Nakon Drugog svjetskog rata oštećena skakaonica Betnava je obnovljena. Nekoliko se godina na njoj povremeno skakalo, ali je ubrzo napuštena.
Druga skakaonica izgrađena je 1949. godine kod Uranove koče (Železničarskog doma) na Pohorju. Izgrađena je prvenstveno s ciljem da mladi skakači na njoj mogu nesmetano trenirati tijekom cijele zime i da ih ne muči povremeni nedostatak snijega kao što je to bio slučaj sa skakaonicom na Betnavi. Nacrte za nju izradio je inženjer Stanko Bloudek. Skakaonica od 25 metara izgrađena je dobrovoljnim radom, a za članove skijaške sekcije Železničara sudjelovanje u radovima bilo je obavezno.
Prvo natjecanje na novoj spravi održano je 18. prosinca 1949. godine, a prvi pobjednik bio je član Poleta Jože Sevčnikar. Njegovi skokovi bili su dugi 13 i pol, 14 i pol i 15 i pol metara. Najduži skok ostvario je Ivan Fišer iz Železničara u seriji izvan natjecanja, kada su se natjecatelji spuštali s vrha zaletišta. Sletio je na 18 metara. 1971. godine skakaonica je obnovljena i proširena, ali nije bilo pravog interesa za skakanje na Pohorju, održavanje skakaonice bilo je preskupo, pa je i ova skakaonica s vremenom napuštena.
Skakaonica Pekrska gorca usporedila se sa Planicom
Početkom 1950. godina počela se graditi nova skakaonica na periferiji grada. Odlučili su je smjestiti na Pekrsku gorcu, brdo podno Pohorja. Projektirao ju je također slavni Stanko Bloudek, a skakaonicu je “krstio” Rudi Finžgar. 22. siječnja 1953. godine prvi je preletio pistu i besprijekorno sletio na 33 metra.
Tri dana kasnije, 25. siječnja, nova skakaonica od 60 metara pod Pekrskom gorcom bila je domaćin prvog natjecanja. Događaj je bio veličanstven, a velika posjećenost iznenadila je sve, pa tako i organizatore. Ispod nove skakaonice okupilo se čak 20 tisuća zaljubljenika u skijaške skokove.
– Dešavale su se scene kao na velikim takmičenjima na ogromnoj skakaonici u Planici. Kako bi vidjeli što više, stotine gledatelja penjalo se na brdo uz doskočište, a oni najznatiželjniji penjali su se i na drveće, odakle su imali doista idealan pogled na događanja u velikoj areni, javljao je časopis Večer.
Upute za brojne posjetitelje
Objavljene su i posebne upute za posjetitelje manifestacije: “Organizatori pozivaju gledatelje da se strogo pridržavaju već danih uputa i ne kompliciraju izvedbu natjecanja svojim nediscipliniranim ponašanjem. Povrh svega, pozivaju sve da sa sobom ne vode pse koji su više puta uzrokovali nesreće prilikom skokova. Ako je moguće, neka ulaznice kupe unaprijed, jer u suprotnom zbog čekanja mogu propustiti početak utakmice. Kako je ranije najavljeno, prije utakmice od 13.30 sati u Pekre će voziti izvanredni autobusi sa Glavnog trga i sa Teznog.”
Na natjecanju je nastupilo 36 skakača iz 14 slovenskih klubova i 11 natjecatelja iz susjedne Austrije, a briljirala je i željeznica. Svi sudionici natjecanja u skijaškim skokovima dobili su poseban popust od 50% koji je vrijedio od 22. do 27. siječnja. Od domaćih skakača nastupili su, među ostalima, spomenuti Rudi Finžgar, Janez Polda, tada još junior Janez Gorišek i pomalo iznenađujući pobjednik prvih skokova na Pekrskoj gorci – Albin (Bine) Rogelj. Pobijedio je ponajprije zbog boljih sudačkih ocjena, a najduže skokove (58,5 metara i 59 metara) imao je Finžgar. Jože Zidar čak je “razdužio” do 60 metara, ali se nije uspio održati na nogama.
Rekordi na prvenstvu 1964. godine
Mariborska skakaonica redovito je bila domaćin domaćih natjecanja, uključujući prvenstvo Slovenije 1964. godine. Član Jesenica Ludvik Zajc postao je prvak Slovenije na mariborskoj skakaonici izuzetnim drugim skokom i novim rekordom skakaonice od 62 metra. Bio je ispred dvojice skakača Enotnosti Mira Omana i Petera Eržena. Veliku pozornost na državnom prvenstvu izazvao je najmlađi natjecatelj, petnaestogodišnji Mariborčanin Dolinšek koji je doskočio na 42,5 metara, dok je još jedan domaćin Pesek s skokom od 51 metra postavio tadašnji rekord Maribora.
Iste godine skakaonica je prvi put obnovljena i povećana na 70 metara, a 1974. je djelomičnom rekonstrukcijom produžena za još 10 metara. Na natjecanjima su se sve češće uz domaćine, počeli pojavljivati svjetski skakački asovi.
Turneja skokova u tri zemlje
Svoje zlatne godine skokovi u Pekrskoj gorci doživjeli su između 1968. i 1982. godine. U tom razdoblju skakaonica je bila domaćin natjecanja skakačke turneje triju zemalja. Uz Maribor, skakači su se natjecali i u Villachu u austrijskoj Koruškoj i Trbižu u talijanskoj Furlaniji – Julijskoj krajini. Od 1979. godine natjecanja su se smatrala i Europskim kupom. Turneja se prvih godina zvala Slovensko-koruška skakaonica. Osim u Mariboru i Villachu, skakalo se i u Feldkirchenu u Koruškoj. Njega je nakon tri godine zamijenio talijanski Trbiž.
Turneja triju država bila je svojevrsna mini verzija tada već etablirane Intersportove (današnje novogodišnje) turneje i obično je bila odmah nakon nje u kalendaru natjecanja, u drugoj polovici siječnja. Skakači su nastupili u konkurenciji članova i mladeži, a u obje kategorije računao se i ekipni rezultat. Prvi zajednički pobjednik turneje 1968. bio je Peter Eržen, u ekipi su bili najbolji reprezentativci Jugoslavije, a među juniorima Austrijanac Heinz Jölly i skakačke nade iz susjedne Austrije.
Uz domaće, natjecali se i majstori iz inozemstva
Organizacija mariborskih natjecanja uvijek je bila na visokoj razini, iz središta grada ispod Pekrske gorce vozili su posebni autobusi, a svake se godine tijekom utrke okupljalo na tisuće željnih gledatelja. Vjerojatno je stoga naša skakaonica, osim domaćih, u više navrata ugostila i strane (i buduće) majstore skijaških skokova. Tako su se, osim već spomenutih Finžgara, Polde, Zajca i Roglja, zaletištem spustili i Bogdan Norčič, Danilo Pudgar i Vasja Bajc, ali i kasniji osvajači olimpijskog srebra u Calgaryju Primož Ulaga, Matjaž Zupan i Miran Tepeš, još kao juniori.
Od inozemnih skakača koji su se tih godina predstavili mariborskoj publici svakako valja spomenuti Austrijance Karla Schnabla, Aloisa Lippburgera, Rainholda Bachlera, Tonija Innauera, Huberta Neupera, Armina Koglera, Andreasa Feldera i Ernsta Vettorija, kao i izvrsni Norvežani Ole Bremeseth, Dag Holmen Jensen i Ole Erik Tvedt.
Poznavatelj skokova i piva, Jiři Raška
Godine 1977. Maribor je posjetio i legendarni Jiři Raška kao trener čehoslovačkih skakača, ali nisu ga zanimali samo skijaški skokovi u gradu. U salonu hotela Orel za čitatelje Večera stručno je ocijenio naše pivo: – Nije loše, nekako odgovara kvaliteti piva u Slovačkoj, ali je daleko od pravog plzenskog piva. U nj, na dnu prazne krigle ima još oko tri prsta pjene.
Prilikom pripreme skakaonice organizatori iz Maribora su se nekoliko puta suočili s nepovoljnim vremenskim uvjetima. Zbog nedostatka snijega, (tada još nije bilo poznato umjetno zasnježivanje), natjecanje je nekoliko puta bilo prisiljeno seliti u Planicu. Postupno je počeo opadati interes, a posebno financijska potpora mariborske općine za natjecanja u skijaškim skokovima. Našim gradom je “zavladala” Zlatna lisica. Skijaška skakaonica na Pekrskoj gorci počela je tužno propadati, a 1993. godine konačno su uklonjeni njezini trošni ostaci.
Skakaonica Pekrska gorca ostavila je rekorde
Unatoč činjenici da danas skakaonica Pekrska gorca više nema svojih tragova, njeni najduži skokovi zabilježeni su u sportskim analima. Sa 78 metara rekord zauvijek drži Norvežanin Ole Erik Tvedt. Od Slovenaca najdalje su skočili Bogdan Norčič i Primož Ulaga, obojica 77 metara.
Da, i žene su skakale na Pekrskoj gorci. Godine 1980. kao prednatjecateljica na zaletište je izašla i trinaestogodišnja Mariborčanka Ksenija Novak. Sletjela je na četrdesetak metara, postavljajući tada neslužbeni rekord Jugoslavije za žene.
Zimske mariborske priče
Skoknete li barem na sanjkanje do Pohorja, ne zaboravite u dolini posjetiti malenu trgovinu Rajzefiber, prepunu neodoljivih mariborskih gradskih priča! Do tada vas podsjećamo da je upravo Pohorska uspinjača bila prva žičara u Jugoslaviji.
Naslovna fotografija: Natjecanje za prvenstvo Slovenije u skijaškim skokovima na Pekrskoj Gorci 1964. (wikimedia)
