Perna je povijesno zanimljiva i zbog toga jer je prva u Hrvatskoj, godine 1225. dobila od kralja Bele IV. povlastice slobodnog kraljevskog grada, dakle 17 godina prije Gradeca, Gornjeg grada današnjeg Zagreba.
Kroz povijest njom su uglavnom vladali Šubići, točnije porodična grana Peranski, a od godine 1461. do 1479. bila je u posjedu knezova Frankopana, prvo Dujma Slunjskog, a zatim Martina II.
Samo putovanje u Pernu je doživljaj za sebe. Bolja je varijanta preko Toupuskog, pa kod ostataka opatije skrenuti desno prema Ponikvarima i onda oko deset kilometara po glavnoj cesti. Nakon table „Perna“ vozite ravno kroz selo i dolazite do križanja gdje asfalt vodi lijevo, a ravno je makadam. Taj makadam je smjer prema Vrginmostu, no samo 2-3 kilometra, a onda je i tamo asfalt. To je lošija varijanta prilaza baš zbog tog makadama.
U oba slučaja na tom križanju nastavite asfaltnom cestom prema jugozapadu. Nakon 200-300 metara preći ćete preko potoka mostićem koji je ucrtan u sve karte koje sam pronašao, uključivo i onu iz 1774. godine. To vam je najbolji pokazatelj da ste na dobrom putu. Držite se ceste i nakon sljedećih dvjesto metara imate makadam u desno koji vodi na neko imanje, no držite se asfalta još nekih stotinjak metara. Asfaltna cesta vodi desno u brdo, no vi nastavite još malo ravno i tu negdje parkirajte. Baš kao i mi.
Nemojte ponoviti našu grešku i uputiti se niz livadu do potoka. Idite pješice još malo niz cestu, možda sljedećih stotinjak metara, prođite pored drvene kuće s desna i ispred sebe ćete vidjeti još jednu drvenu kuću s lijeve strane. Tu skrenite u polje ili livadu i prođite skroz ispod i iza kuće prema potoku. Kad smo mi posjetili Pernu tu su bile košnice – možda neće biti kada vi budete išli.
Otprilike u ravnini kuće na brijegu s lijeve strane nalaze se ostaci grada Pernika ili Perne, kako hoćete. Nećete ga vidjeti jednako kao ni Zimić ili Skrad jer je jednako dobro skriven u raslinju. Da ste na dobrom putu znat ćete po tome što ćete naići na brvno s rukohvatom (mostić bi bio superlativ). Pređite preko njega i poludesno uz brdo, ako nije vegetacija te s malo sreće i vjerom u Boga ugledat ćete ostatke plašta vanjskog zida. To je to! GPS 45.28295537429758, 15.854805912481432
Slično kao utvrde Zimić i Skrad, Perna je izgrađena na tri razine.
Vanjski plašt pruža se prema zapadu polukružno u dužini od kojih pedesetak metara. To je ujedno i najimpresivniji dio. Teško vidljiva, ali ipak još uvijek vidljiva, je prilazna cesta koja obilazi zidine sa zapadne strane i tu su nekada davno bila gradska vrata koja su vodila u podgrađe, prostor između vanjskog i srednjeg plašta. Tu ćete na nekoliko mjesta pronaći ostatke zidova. Koristeći se kartom Gjure Szabe, koju je malo bolje uredio Krešo Regan, uspijevamo se nekako snaći i prepoznati gdje je što bilo ili barem moglo biti. Ipak je prošlo preko 700 godina od kako je napravljeno.
Uspon na srednju i višu razinu vrlo je naporan. Nakon rušenja gradine zemlja i humus su načinili dosta nepristupačne strmine i popeti se na najvišu razinu na kojoj su bile dvije kule je uistinu prava pustolovina. No kada se uspijete domoći vrha onda imate što vidjeti, ali samo dođete u doba godine kad još nema vegetacije. Pogled puca da je milina. Zaslužili smo sendviče, banane, vodu i naravno travaricu iz kućne radinosti rođaka Zorana sa Šolte, onu koja pali grlo, dezinficira želudac, liječi tjelesne i duhovne rane i otpušta sve grijehe.
U povratku prolazimo južnom stranom utvrde, kroz jarak koji je imao očitu fortifikacijsku ulogu i dolazimo do ulaza u pećine. Prema Lopašićevoj knjizi, tuneli su dugi preko stotinu metara. Goran nam objašnjava kako su ih speleolozi istražili, a pretpostavljam da su ispred ostavili ono veliko kamenje da bi u najboljoj namjeri odvratili sve ostale namjernike u njihovim namjerama.
U povratku idemo preko mostića, bolje rečeno brvna kojega sam već spomenuo, a moj pokušaj pronalaska ostataka dvije mlinice nije baš sretno završio. Ono kamenja i slapa što sam našao možda jesu bili vezani uz mlinove, a možda i nisu. Naplavine su prevelike, a ja preumoran za više istraživanja. U povratku pokušavamo pronaći lokacije stare crkve (pravoslavne) i još starije Sv. Marije (katoličke), no ni to nam nije pošlo za rukom. Ipak, više nego zadovoljni izletom, naročito cucak Dante koji je iskoristio priliku za kupanje u potoku, odlazimo svi skupa u Topusko na kavu, pivu i sve to duplo. Sređujući dojmove prekopavamo pomalo i po prošlosti, naročito Frankopanskoj, i potvrđujemo dogovor za sljedeće izlete: Klokoč, Otmić, Krstinja… pa koliko od toga stignemo.
***
Naručite svoj primjerak knjige “Frangere Pane – Priče o Frankopanima”
Knjigu možete naručiti klikom na POVEZNICU, po cijeni od 199,00 kuna
