Poreč je poznata turistička destinacija, bogata kulturnom baštinom ,poznati grad po Eufrazijevoj bazilici, katedrali na popisu Unescovih zaštićenih spomenika, prelijepim plažama, no manje je poznat po himni “La mula de Parenzo”, u prijevodu Mlada Porečanka.
Eufrazijeva bazilika 
Pjesma je nastala prije dvije stotine godina, a pjevali su je istrovenetski barkarjoli, ribari, a u početku se zvala “La goba de Parenzo”. Pjesma je lako pamtljiva i melodična. Opjevana je na svim manifestacijama, proširena od Istre, Dalmacije do Veneta.
Ova neslužbena himna grada Poreča će uskoro dobiti svoj spomenik posvećen mladoj Porečanki.
Tajna nit koja spaja pjesmu i poznatog spisatelja Ernesta Heningwaya jest podatak o tome kako je sam pisac često pjevao tu pjesmu, a upečatljivo je da je večer prije samoubojstva otpjevao par stihova “La mula de Parenzo” zajedno sa suprugom.
Koja je tajna da je baš tu pjesmu Hemingway toliko volio? Gdje je tu pjesmu naučio?
Je li kao vojnik u talijanskim dijelovima ili ga je tu pjesmu naučila prema nekim internetskim izvorima Adriana Ivancich. Internetski izvori govore kako su se upoznali 1940-ih godina, da su se puno družili u Veneciji i na Kubi, da se u nju jako zaljubio, da joj je posvetio svoj roman “Preko rijeke i u šumu”, te da su i neki drugi njegovi romani nadahnuti ovom Talijankom, koju često nazivaju i venecijanskom plemkinjom.
Ivancich ili Ivančić je jako često prezime svugdje u Istri, a posebno u Poreču i okolici.
Je li šinjorina Adriana bila ta koja je Ernesta naučila pjevati “La mula de Parenzo”, ili ga barem podsjetila na pjesmu koju je čuo kao vojnik? Je li ta pjesma bila dio duhovnog nasljeđa njene obitelji koja je, ima takvih tvrdnji, u 18. stoljeću mogla doći u Veneciju iz Istre ili Dalmacije.
Stihovi:”Tutti mi chiamo bionda,ma bionda io non sono,porto i capelli neri, sinceri per l’amor…
Svi me zovu bjonda,a ja bjonda nisam,imam crnu kosu, za iskrenu ljubav”…
Ernest Hemingway s prijateljima u Havani oko 1950. godine
Prva s desne strane (pokraj Hemingwaya) je Adriana Ivancich, a u sredini fotografije njegova supruga Mary Hemingway
Izvor: John F. Kennedy Presidential Library and Museum
Po pričama nekih lokalnih građana mlada Porečanka je bila siromašna grbavica- “gobba” , pa bi izvorni naziv bio “La gobba de Parenzo” za koju se pričalo da se prodavala kako bi kćeri omogućila školovanje. Ta se žena zvala Lucia Silo.
U cijeloj Istrovenetskoj pokrajini se pučka pjesma proširila.Tako da je sam grad i Istra sa jednom pjesmom postao poznat čak do Južnog Tirola u Italiji.Sama sam imala priliku upoznati se sa mještanima koji bi na spomen Istre krenuli pjevati stihove pjesme.
Mlada je “butegarica”-prodavačica otvorila dućan u njoj je svega bilo samo ne bakalar”…“Se mare fossi un toccio e i monti de polenta o mamma che tocciade ,o mamma che tocciade polenta e baccala perche non m’ami piu”.
Kada bi more bilo toć, šugo, gulaš i brda od palente, majko moja kako bismo toćali, guštirali palentu i bakalar, zašto me više ne voliš…
Bakalar je pojam blagostanja kao i šugo od mesa dok je sama palenta bila hrana siromašnih. Naši susjedi Furlanci utvrđuju u šali da je “bolje palenta bez ništa nego ništa bez palente”.
Kao djeca slušali smo tu pjesmu po svim pučkim festama,konobama i slavljima. Ova pjesma pripada narodnoj nematerijalnoj baštini, pomalo svima u Istri ali najviše Poreču. U sebi nosi neku melankoničnu i romantičnu notu, zvuči vrlo zabavno i veselo.
U čast jednoj nekad mladoj Porečanki, posvećujem ovu priču 💛 uz melodiju i pjesmu istarske pjevačice Lidije Percan.
