ZELENA I MISTIČNA BILOGORA: UZ MITOLOŠKA BIĆA DO PRVOG PLANINARSKOG ISKUSTVA

Fora vam je naslovna fotografija? E pa upravo tako uživaju moji gosti na niskoj, ali srcu bliskoj, neotkrivenoj zelenoj oazi u središnjoj Hrvatskoj. Moje upoznavanje Bilogore, gore odnosno humlja visinski najnižeg u Hrvatskoj, koje svojim prostranstvom zauzima površinu od oko 1700 kilometara kvadratnih, dogodilo se tijekom jedne od edukacija o kontinentalnom turizmu u Bjelovaru. Tamo sam upoznala mladi bračni par koji je, svoje staro obiteljsko imanje na 15 hektara šumskog i livadskog zemljišta, odlučio iskoristiti u svrhu odlične turističke priče.

„Vila Bilogore“ nalazi se na bilogorskim obroncima u selu Mala Dapčevica, između Grubišnog Polja i Virovitice, a dali su joj i dodatni sadržaj pod nazivom „Vilinski put“ koji se proteže bilogorskom šumom u dužini oko 2000 metara.

Naša suradnja započela je 2018. godine kada im je bio potreban turistički vodič koji će goste voditi u šetnju spomenutom stazom, stoga su me pitali jesam li zainteresirana preuzeti tu ulogu što sam naravno s veseljem prihvatila.  Tako sam počela raditi kao lokalni vodič na Bilogori koji svojim gostima, tijekom lagane šetnje nezahtjevnom stazom, priča o osnovama planinarenja i ponašanja u prirodi te bilogorskim mitološkim bićima. O njima je,  50 ih godina prošlog stoljeća, vozeći se biciklom po bilogorskim selima, sve informacije od starijeg lokalnog stanovništva prikupljao Zvonko Lovrenčević, a kasnije, 1962. godine, sažeo ih je u svom djelu „Mitološke predaje Bilo-gore“.  Poznati bjelovarski etnolog i muzikolog razgovarao je sa starim Bilogorcima o usmenim predajama i njihovim viđenjima mitoloških bića poput „Veda“, „Vila“, „Šumskih dekli“, „Malog s crvenom kapicom“, „Senom“ te drugih.  Uz njih, šetači na „Vilinskom putu“ mogu upoznati životinjski i biljni svijet, kao i gljive poput recimo „Bukove gube“ koja je poznata kao prirodno kresivo te može pomoći pri zaustavljanju krvarenja.

Na putu uživamo i u pogledu na najveću slavonsku planinu Papuk, koja je na istočnoj strani sa Bilogorom povezana Đulovečkim prijevojem, dok je pak s druge, zapadne strane, Lepavinskim prijevojem povezana sa Kalnikom.  Kako bi dobili jasniju sliku gdje se Bilogora točno nalazi, radi se o međurječju između Drave i Save, na području od Bjelovara do Virovitice prema Pitomači te Koprivnici pa sve do Križevaca. Upravo se zato, nekada u 17. stoljeću, nazivala Međurečka gora, da bi kasnije dobila ime Bilo-gora po bijelom i sivom humlju nastalom od pijesaka i lapora.

Inače, najviši vrh Bilogore je Stankov vrh na 309 metara nadmorske visine, nedaleko Koprivnice, koji je ime dobio po poznatom koprivničkom planinaru, Stanku Šafaru. Na njemu se nalazi kameni stup sa planinarskim žigom te nekoliko klupa i stolova na kojima svi oni željni pauze mogu odmoriti.

Inače ova bajkovita gora idealna je za sve planinare početnike koji, za svoje prvo planinarsko iskustvo, traže niske i jednostavne brežuljke. Zato bih im svakako preporučila „Planinarenje za laike“ koje u suradnji sa kolegicom, organizatoricom putovanja, provodimo i na Bilogori. Ono uz gore već spomenuti „Vilinski put“, uključuje laganu šetnju stazom kroz niske bilogorske obronke i živopisne livade u dužini osam kilometara.

Izlet započinjemo finom okrijepom uz kiflice, kavu i čaj te nezaobilaznu domaću rakijicu, a nakon toga krećemo u našu planinarsku avanturu za laike. Na samom ulasku na „Vilinski put“ čeka nas mistično drvo koje vas svakako potiče da se zamislite je li ono možda potencijalno skrovište „Šumske dekle“, bića koje je prema starim Bilogorcima izgledalo poput ljudi, samo nižeg rasta, po svojim tjelesnim osobinama nalik na ženu. 

Tijelo im je bilo pokriveno dugom gustom dlakom. Ljude su izbjegavale jer su bile dosta plašljive, no ipak se zna i za slučajeve kada su dolazile i u ljudske domove. Tako se, prema Lovrenčevićevima predajama, priča da su ulazile u dvorišta kad bi ih ljuta glad istjerala iz šuma te bi im bilogorske domaćice u nekom kutku svoga imanja ostavile nešto hrane. „Šumske dekle“ bile su jako zahvalne te bi zauzvrat počistile staju, donijele drva ili pospremile dvorište. 

Našu šetnju „Vilinskim putem“, nakon dva kilometra završavamo prijelazom potoka Gubaljevica, no prije nego se provučemo mostićem koji su prirodno izgradili dabrovi od šiblja i srušenog stabla, ispričat ću vam priču o još jednom biću koje je obitavalo na Bilogori. Njega je domaće stanovništvo viđalo u blizini živica odnosno vrba i grmlja uz potoke te rubne dijelove polja, a nazivalo ga je „Mali“.

Prema usmenim predajama bio je vrlo poznat demon u bilogorskom kraju. Još su ga zvali i „Mali s crvenom kapicom“ jer je visinom bio nalik dječaku od otprilike pet do sedam godina starosti, odjeven u hlačice i kaputić zemljane boje sa šiljastom crvenom kapicom na glavi. Zaštitnik je dobrih starih običaja te ne dozvoljava rad nedjeljom i blagdanom što me navodi da pomislim „da nam je bar jedan takav danas“. Tako jedna od priča kaže da je ujedno bio i gospodar mljekarica. Sve su bile upisane u njegovu knjigu te niti jedna nije smjela „coprati“ da bi dobila više mlijeka. Usudi li se koja to učiniti bez njegove dozvole, začarao bi stoku tako da daje malo mlijeka koje bi bilo vrlo loše kvalitete zbog čega bi ostale bez kupaca.

Prijelazom potoka Gubaljevica lagano planinarenje nastavljamo kroz predio Vinogradine gdje su nekada bili vinogradi brojnog lokalnog stanovništva koje se raselilo, a zatim dolazimo do prostranih livada na kojima, ukoliko se okrenete oko svoje osi, uživate u pogledu na predivnu bilogorsku prirodu. Također možete odmoriti i na nekoj od bala sijena pripremljenih za ishranu stoke rijetkih stanovnika Male Dapčevice koji se bave poljoprivednom proizvodnjom. Našu šetnju završavamo finim domaćim ručkom na imanju bračnog para sa početka priče.

Osim staze u Maloj Dapčevici, planinarima laicima preporučamo i planinarsku obilaznicu „Bilogorskim stazama“ u dužini 11,5 kilometara koju su 1993. godine vrijedno uredili članovi hrvatskog planinarskog društva „Bilogora“ iz Bjelovara. Staza počinje kod planinarskog doma „Kamenitovac“ na 242 metra nadmorske visine na kojem se, uz laganu jutarnju okrijepu u hladovini terase sa pogledom na Bjelovar, međusobno upoznajemo. Prije samog polaska svakako preporučamo šetnju novouređenom poučnom stazom „Bilogora“ na kojoj, uz konkretne primjere i poučne table, možete upoznati raznoliku bilogorsku floru i faunu.

Zatim se, uz planinarskog vodiča HPD-a „Bilogora“, upućujemo na lagano planinarenje i uživanje u bilogorskoj prirodi koja često ostavlja bez daha. Za početak, kao planinar laik dobijete dnevnik u koji ćete na kontrolnim točkama utisnuti žig kao dokaz da ste ih prošli, tako da će ovo biti svojevrsna avantura na kraju koje ćete, pri povratku na „Kamenitovac“, dobiti značku kao priznanje za uspješno savladano „Planinarenje za laike“ na Bilogori.

Naravno da ćemo usput vidjeti i zanimljive turističke priče poput imanja „Romska kuća“ koja, osim što njeguje povijest i običaje autohtonih hrvatskih Roma Lovara, na bilogorskim poljima uzgaja i lavandu. Putem ujedno uživamo i u lijepim vidicima pitomih bilogorskih sela, mirisu plantažnog voćnjaka te šumu potoka i šuškanju bilogorskih šuma, u kojima ćete čuti i usmene predaje o mitološkim bićima i njihovom suživotu sa Bilogorcima.

Uživanje u šumovitoj i bajkovitoj Bilogori završavamo povratkom na „Kamenitovac“ te ručkom uz još pokoju rakijicu. Svoje prvo planinarsko iskustvo, pri povratku doma, svakako preporučamo obogatiti posjetom Bjelovaru, gradu carice Marije Terezije ili pak vožnjom kroz galeriju skulptura na otvorenom „Svijetle pruge“. O ovim i drugim turističkim pričama na Bilogori upoznat ću vas u nekom od sljedećih nastavaka mog bloga, a do tada ostanite mi dobro u ova „zarazna“ vremena te svakako planirajte bijeg u prirodu i na selo meni dragih, Moslavine, Bilogore i Papuka.

Naslovna fotografija: Mons Claudius Guide