Žetva zobi i okusi iz bakine kuhinje vraćaju u neka prošla vremena

Autor

Kategorije

- Oglas -
- Oglas -

U malom mjestu na sjeveru Gorskog kotara, Prezidu, prošlo ljeto se održala zanimljiva manifestacija, Žetva zobi. Do tog prekrasnog područja koje obiluje šumama vodi prilično zavojita cesta s nekoliko serpentina. Zrak je toliko svjež da doslovno prodišete punim plućima. Beskrajno zelenilo i zvukovi iz prirode potpuno opuštaju dok vas ugodna klima održava punima energije.

Prije sedam godina ideju o održavanju Žetve zobi prepoznali su TZ grada Čabra i vlasnica kuće za odmor Gorski Lazi, a jedna od inicijatorica je Anita Pintar, nositeljica istoimenog OPG-a iz Čabra. Naziv manifestacije “Kan grište? Grimo uaves žet!” (u prijevodu – Kuda idete? Idemo zob žeti!) osmislila je Katarina Leš. U organizaciji su pomogli prijatelji, sumještani i mnogi drugi koji smatraju da tradiciju ovoga kraja mogu uspjeti održati na životu jedino zajedništvom. Zahvaljujući svima njima, želo se i kosilo, sviralo, pjevalo plesalo i zaista dobro jelo.

Starim strojevima udahnule novi život

Organizatorima je bio cilj da se Žetva zobi odvija svake godine u drugom mjestu kao i da se ljudi čvršće povežu i više druže. Anita i njena sestra Adrijana prije mnogo godina počele su razmišljati kako bi bilo lijepo vidjeti žene u nošnjama dok žanju, muškarce s kosama dok kose ostatke slame nakon žetve, starije kako bruse (klepaju) kose, i djecu kako vrte velike kotače stroja. “Kod kuće smo imale stare strojeve za mlaćenje koje je tata redovno održavao i čuvao. Željele smo im ponovno udahnuti život”, kažu ove energične sestre.

Za manifestaciju sam čula od obitelji Pintar koja proizvodi uglavnom sir, ali i druge proizvode. Aniti je izuzetno važno čuvanje tradicije, starih sorti voćaka, te posebno što viša kvaliteta proizvoda koje nudi. Za kvalitetan sir OPG-a Pintar već se nadaleko zna, a mogu se pohvaliti i brojnim priznanjima. Najbolji dokaz kvalitete je taj što njihovi proizvodi brzo nestanu. Ističe se sir škripavac koji ne može dugo stajati tako da ga treba vrlo brzo prodati. Recept za škripavac Anita je naslijedila od bake koja je sve radila ručno. Bakin sir joj je u djetinjstvu bio najdraži i nikada ga nije bilo dovoljno bez obzira koliko bi ga proizvela. Vjerojatno je to razlog što ga ona danas radi s velikim zadovoljstvom uz poštivanje tradicionalnog načina izrade.

Teže vrhunskoj kvaliteti

Još donedavno se smatralo kako je na području Gorskog kotara neisplativo ostati kod kuće i baviti se poljoprivredom. Upornim radom obitelj Pintar uspjela je dokazati da je ovakva pretpostavka netočna. Trenutno su jedini registrirani sirari na području Grada Čabra i među rijetkima na goranskom području. Svi njihovi proizvodi su ekološki bilo da su od onoga što su sami uzgojili ili su sastojke ubrali u čistoj prirodi. Novost je da su počeli uzgajati šparoge. Njihovo je stajalište da ne moraju imati puno, ali kvaliteta mora biti vrhunska.

Pintarovi imaju i pogon za preradu voća u kojemu rade prirodne sokove i sušeno voće. Tu je veliki dehidrator kapaciteta 100 kg, a za voćni čips već su osvojili nekoliko medalja. Proizvode i sok od jabuka, kuhaju kompote i pekmeze, a od bazge, stolisnika, koprive, mente i matičnjaka pripremaju sirupe za razrjeđivanje po starom obiteljskom receptu. Proizvodnja je trebala biti zaokružena šljivovicom, vilijamovkom, likerom od borovnice i dragara – domaćeg jegera s travama, korijenjem i voćem iz ovoga kraja, ali ledolom je 2014. godine uništio voćke i od toga su morali odustati.

Surova goranska klima nije ih pokolebala

Teško im je u neka proljeća kada voćke propupaju pa ih onda uništi mraz. Nažalost, u Gorskom kotaru se to prečesto događa. Pored toga, kišovito ljeto često im ne dopušta raniju košnju, pa kose kada se vrijeme smiri. No, trava ne čeka, sve je starija i kvaliteta opada, a oni teže što kvalitetnijem mlijeku pa sijeno ne baliraju nego suše. “Bez sunca ništa”, kaže Anitin suprug Branko i dodaje da je ipak najgore kada zimi smrzne voda. Nije poljoprivreda lagan posao jer se radi od ranog jutra pa sve do mraka, nema vikenda niti bolovanja. Teškoće u poljoprivrednoj djelatnosti su uobičajena pojava, a ako se bavite poljoprivredom u Gorskom kotaru gdje su uvjeti života i rada zaista surovi, tada morate biti doista čvrsti i uporni kako ne bi odustali.

Danas dnevno proizvedu više od 10 kg sira. Prodaju na kućnom pragu gdje su uredili malenu prodavaonicu, na sajmovima i na tržnici u Delnicama te na ekotržnici u Rijeci. Na natjecanjima iz godine u godinu osvajaju priznanja za kvalitetu – sirevi koje pripremaju više su puta nagrađivani zlatnim, srebrnim i brončanim priznanjima. Brojne nagrade dobili su u Sloveniji, pomoć su imali i od tamošnje Savjetodavne službe, a na posjedu ih je posjetio i slovenski ministar poljoprivrede. U radu im pomaže i Savjetodavna služba u Čabru pa se posebno zahvaljuju Predragu Janešu. Trude se zadržati stare kupce i pridobiti nove. Postigli su kvalitetu i nemaju u planu širenje, jedino bi još voljeli spojiti poljoprivredu s turizmom.

Krave, koze, jarići, svinje, koke – sve se to može naći na OPG-u Pintar

Inače, Anita se u poljoprivredi našla igrom slučaja, tako što je ostala bez posla i trebalo je smisliti način kako doći do novaca. “S obzirom da imamo troje djece, jedna plaća nam nije bila dovoljna za život”, prisjetila se tih teških dana. Spominje da je ionako često odlazila u Tršće kod roditelja i pomagala oko blaga. Pomislila je da bi se mogla okušati u izradi sira, a poticaj je bio i slab otkup mlijeka. Završila je tečaj za sirara i posegnula za bakinom recepturom. “Moja obitelj oduvijek ima krave pa sam cijelo djetinjstvo provela s bakom u mužnji”, govori. U podrumskim prostorijama stare obiteljske kuće njenog supruga danas imaju suvremenu siranu. Kako kaže, dok su drugi kupovali aute da iskoriste oslobođenje od poreza, oni su rješavali kredit za siranu. Ali isplatilo se.

Sirana je još uvijek smještena u staroj Brankovoj obiteljskoj kući, a štala s muznim kravama je u Tršću kod Anitine obitelji. Imaju desetak muznih krava, koze, jariće pa čak i svinje, a po dvorištu trčkaraju koke. Mužnja je strojna, dva puta dnevno, mlijeko se čuva u laktofrizu iz kojeg se prelijeva u plastične kante, poklapa i odvozi u Čabar. Krave idu na ispašu na okolne livade i pašnjake. Potpuno slobodne i bez stresa pasu na brdu blizu kuće okružene šumom, u kojoj se za ljetnih dana odmaraju i hlade.

Isplati se doći, vjerujte!

Svi pomažu i rade sve što je potrebno. “Smatram da je sreća gledati biljku koja raste, plod kako se razvija, i presretna sam što su moja djeca na taj način odrasla, što su imala svoj mali vrt i naučila živjeti s prirodom. I ono što je najvažnije, svaki dan njihovog odrastanja smo proveli zajedno”, ističe. U poslu za sada najviše pomaže Anitina sestra Adrijana, ali se duboko u sebi svi nadaju da će OPG jednoga dana preuzeti netko od mlađe generacije. Želite li kušati izvrsnu štrudlu od domaćeg sira i druge goranske delicije, doživjeti pravu seosku atmosferu, okušati se u žetvi ili prosijavanju zobi, svakako pohodite Žetvu zobi u Gorskom kotaru. Istina, do čabarskog kraja vodi zavojita cesta, ali nedajte da vas to pokoleba jer se radi o posebnom doživljaju. Uzmite sat više za odlazak do čabarskog kraja, zaustavite se se s vremena na vrijeme, uživajte u pjevu ptica i nepreglednom zelenilu koje vas okružuje. Ovo je siguran recept za regeneraciju!

Foto: Blanka Kufner

- Oglas -

Autor

Kategorije