Akademski promišljati održivi turizam (sustainable tourism) nije samo pitanje planiranja nego se nameće i u realizaciji takvih rješenja kao conditio sine qua non, uvjet bez kojeg se ne mogu započeti bilo kakve aktivnosti. Uz to mora biti i cjelovit, multifunkcionalan i odgovoran u svim aspektima njegove dimenzije, eko-kulturnoj, društveno-ekonomskoj i duhovno-emocionalnoj.
Iako se u javnom prostoru sintagma “održivi turizam” često rabi, prosječno informiranim osobama, pa i turističko-ugostiteljskim djelatnicima, taj naziv je i dosta maglovit. Kao povod ovom promišljanju kojeg dijelim s javnošću navest ću dva primjera.
Na međunarodnoj konferenciji u Travniku koja se pod nazivom “TURIZAM I ODRŽIVA TRANSFORMACIJA”, a u organizaciji Univerziteta/sveučilišta VITEZ, mogla su se čuti različita mišljenja i iskustva iz različitih sredina, uglavnom šire regije koju prepoznajemo kao Dinaridi. ali sa zajedničkim nazivnikom a to je svrhovito i kvalitetno upravljanje receptivnom destinacijom.
S druge strane, one južnije, ispod planine Dinare, u Kninu su se okupili “mali iznajmljivači” i oni koji to namjeravaju postati da progovore o svojim planovima,interesima i željama koja su uglavnom iz sfere društveno-ekonomske dimenzije održivog turizma. Na oba skupa smo predstavili i promovirali knjigu/ priručnik DESTINACIJSKI MARKETING MENADŽMENT kao komunikacijski alat između ova dva dosta različita pristupa, ali koja bi morala težiti komplementarnosti i uvažavanju jer su neophodni jedni drugima.
Zapravo se radi o tome kako akademski pristup teži da usmjerava planove i aktivnosti realnog sektora jer koristi ili bi trebao koristiti sve alate da pokaže svrhovitost svoje uloge u svekolikoj održivosti realnog, uglavnom privatnog sektora.
Iako bi i uloga državne administracije trebala slijediti pa i pomagati ovakav pristup na svim razinama vlasti, dojam je kako to ipak nije tako. Dosta je primjedbi i na krutost i neprilagodljivost kako pristupa tako i zakonskih rješenja, pa umjesto kohezije često su na djelu nedostatak transparentnosti, pa i potpunog nerazumijevanja.
Navedeni su i mnogi primjeri, od neadekvatnog prostornog planiranja, korištenja prirodne i kulturne baštine do educiranosti i drugih problema iz sfere ljudskih resursa.
Kako bi svi akteri i dionici ovog procesa koji se prepoznaju i u zakonskim okvirima, i u RH i u BiH, trebali težiti svrhovitoj suradnji često su oprečni, a zapravo bi svi trebali težiti svrhovitosti jer su međusobno vrlo ovisni.
Uz pohvalu da se ipak nešto kreće, ne možemo se oteti dojmu da i ovakvi skupovi detektiraju mnoge probleme koji u javnom prostoru nemaju odgovarajuću težinu.
Kako je ovo i vrijeme kad 25. listopada spominjemo i kao spomendan naše srednjovjekovne primadone KRALJICE KATARINE koja je u oporuci, svoje simbole državnosti pohranila u Vatikanu, s porukom da u slučaju potrebe Papa “može upravljati njenim kraljevstvom”, nadamo se mudrosti i razumu svih dionika u svekolikom održivom razvoju.
A vezirski grad Travnik, kao rodno mjesto nobelovca Ive Andrića i legendarnog trenera “vatrenih” Ćire Blaževića te kraljevski Zvonimirov grad Knin poznat i po “ratnoj oluji”, mogli bi biti dobri putokazi svim našim stremljenjima da impresivan identitet uz dobro kreirani imidž, turistički valoriziramo kroz brendiranu vrijednost.
Slijedi i grad Ljubuški, koji s prirodnim potencijalom sedrene rijeke Trebižat, koja veže i dvije države, može biti kvalitetan potencijal u svekolikom održivom razvoju pa i turističkom. Tu su i mnogi povijesno-kulturni i umjetnički artefakti kao izvrstan dodatak turističkim itinererima koji preko CAMINO RUTA povezuju Dubrovnik, Međugorje, Imotu, Cetinsku krajinu pa do crkvi sv. Jakova u Marini i Šibeniku.
Sve to je i u skladu s prirodnim zakonima i obiteljskim vrijednostima u poduzetničkim pothvatima, te akademskim pristupom i etičkim i svrhovitim načelima DESTINACIJSKOG MARKETING MENADŽMENTA bez kojeg nema ni ODRŽIVOG TURIZMA.
