Ako se zateknete u Splitu i tražite zanimaciju nakon jutarnje kave okupane suncem na Rivi, možete prošetati do Arheološkog muzeja. Arheološki muzej Split je najstarija muzejska institucija u ovom dijelu Europe koja redovito organizira izložbe koje privlače pažnju turista i javnosti. Muzej je udaljen 15-ak minuta laganog hoda od centra grada i Dioklecijanove palače, okružen je bogatim mediteranskim vrtom sa stalnim postavom iz antike, te pruža mirno utočište od gradske vreve i ljetne žege.
Izložba “Delmati – između mita i stvarnosti”
U sklopu muzeja je do 31. listopada 2026. otvorena multimedijalna izložba “Delmati – između mita i stvarnosti.” Nalazi povezani s Delmatima su fragmentirani i nalaze se u nizu javnih institucija Hrvatske i BiH. Izloženo je više od 400 artefakata koji su po prvi puta prikazani u ovakvom obimu. Kustosica i autorica izložbe je Marta Kalebota, dok je u postav uključeno čak 14 institucija iz Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.
Izloženi predmeti su u fundusu: Arheološkog muzeja Split, Arheološke zbirke Marka Matijevića u Solinu, Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu, Franjevačkih provincija u Imotskome i Sinju, Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu, Hrvatske franjevačke arheološke zbirke sv. Stjepana Prvomučenika, Muzeja Cetinske krajine Sinj, Muzeja grada Šibenika, Muzeja grada Trogira, Muzeja triljskog kraja, Splitsko-makarske nadbiskupije – Trogirski katedralni kompleks, Zavičajnog muzeja Imotski i Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Tiskan je i bogati prateći katalog koji opisuje: geografske karakteristike srednjedalmatinskog prostora, gospodarstvo Delmata, keramičke posude, nošnju i nakit, izradu tekstila, delmatskog ratnika, svetišta i religiju, štovanje kulta Silvana i Dijane, pogrebne običaje Delmata, rijeku Cetinu kao arheološko i sakralno nalazište, vojnu opremu, povijest rimsko-delmatskih ratova, te delmatski limes nakon prevlasti Rima.
Područje srednje Dalmacije u željeznom dobu je predstavljalo jedan od najdinamičnijih prostora na istočnom Jadranu. Brojni arheološki nalazi gradina, tumula i nekropola upućuju na složenu strukturu naseljavanja i formiranje lokalnih društvenih zajednica koje su se geografski širile. Kultura željeznog doba Dalmacije se dugo poistovjećivala sa Delmatima koji se po prvi puta spominju u antičkim izvorima.
Tko su Delmati?
Geografski prostor Dalmacije je oduvijek bio prostor kontakta između priobalja i dinarskog zaleđa. Arheološki nalazi srednje Dalmacije i centralne Hercegovine svjedoče o jedinstvenoj materijalnoj kulturi koja se razvijala od kraja 12. st. pr. K. do rimskih osvajanja u 1. st. pr. K.
Ova kultura je poznata u literaturi pod nazivom “srednjedalmatinska grupa”. Obuhvaćala je obalni pojas od rijeke Krke do Neretve, otoke Brač, Hvar i Vis, krška polja iza planine Dinare i protezala se na istočnim granicama do planina Ljubuše i Vrane. Važan dio ove kulture čini ilirsko pleme Delmata. Smatra se da naziv Delmat potječe od albanske riječi “ovca” što znači da su pripadnici ovih zajednica bili ovčari i stočari.
Delmati se formiraju u drugoj polovini 1. tisućljeća pr. Kr. kao politička cjelina nastala okupljanjem manjih skupina oko središta u Delminiumu (brdo Lib u današnjoj okolici Tomislavgrada,). U željezno doba njihova je jezgra obuhvaćala tri velika krška polja: Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje.
U 2 st. pr. Kr. delmatski savez prekida vezu sa ilirskim kraljevstvom i širi se na područja koja osvaja u sukobima sa susjednim ilirskim zajednicama (Daorsi, Liburni), te sa obalnim središtima (Salona i grčke kolonije Epetij -Stobreč i Tragurij-Trogir). Kako su te zajednice bile rimski saveznici, ti su sukobi ubrzo doveli do ratova s Rimom koji su trajali oko 160 godina, završli su nasilnom pacifikacijom Delmata i doveli su do prevlasti Rima u ovim krajevima.
Delmati kao povijesni i politički entitet ulaze u antičke izvore tek u 2 st. pr. Kr. No utjecaj koji su imali na Rimljane je bio toliki da je čitava provincija dobila naziv Dalmacija. U povijesnim izvorima iz 1. st. pr. Kr. navodi se da postoji čak osamdeset naselja na delmatskom teritoriju.
Kao i u mnogim slučajevima u povjesti, Delmati i susjedne ilirske zajednice nisu ostavili pisane tragove na vlastitome jeziku. Dolaskom Rimljana njihova se imena i etnik Delmat/Dalmat pojavljuju na kamenim natpisima. Tako se u natpisu iz Salone spominju prva i druga delmatska kohorta. Etnik Delmat se spominje i na nekim ukrasnim predmetima (fibule od plemenitih metala). Osobna imena delmatskog porijekla su zabilježena na nadgrobnim spomenicima. Kroz pisane tragove se prate društvene promjene ovih prostora koje ukazuju da su pojedinci iz porobljenih lokalnih zajednica vremenom postali punopravni rimski građani, pa čak i carevi. Prema legendi, i slavni car Dioklecijan bio je porijeklom Ilir iz okolice Salone.
Delmatska naselja
Delmati su živjeli u gradinama koje su podizali na zaštićenim dijelovima brda, okolo plodnih krških polja. Oko gradina su podizani bedemi čiji se ostaci danas nalaze na nizu lokaliteta u obliku kamenih nasipa. U razdobljima mira živjelo se oko gradina, baveći se stočarstvom i poljodjelstvom. Malo je tragova delmatskih kuća koje svjedoče o životu u željeznom dobu. U nekima su otkriveni tragovi ognjišta i peći.
Delmatsko gospodarstvo
Stočarstvom na krškim poljima osiguravala se hrana i sirovine za izradu tkanina. Uglavnom su se uzgajale ovce i koze. U prehrani se koristilo meso divljači, te morska i riječna riba. Dio delmatskog stanovništva se bavio uzgojem žita i drugih poljoprivrednih kultura. Pronađeni su delmatski krampovi, srpovi i kose izrađeni u lokalnim radionicama. Žitarice su se mljele u kamenim žrvanjima te su se poslije čuvale u velikim posudama ukopanim u zemlju.
Od materijala se koristila se vuna i lan. Pronađeni su dijelovi vretena i drugi elementi tkalačkog stana što svjedoči da su Delmati poznavali tehnike predenja i tkanja. Predmeti povezani s tehnikom tkanja se uglavnom pronalaze u ženskim grobovima što upućuje da su žene bile nositeljice ove vještine.
U naseljima su se razvijali i različiti obrti kao npr. obrada metala. Obrađivani su metalni predmeti, nakit, oruđe i oružje. Sol je uz med bila glavna namirnica za trgovanje sa susjednim zajednicama. Sol je u prošlosti bila dragocjena budući se koristila za konzerviranje hrane, preradu kože i izradu metala. Oskudni dalmatinski krš je potaknuo razvoj trgovine sa susjednim kulturnim grupama. Smatra se da su Delmati trgovali sa žitom, stokom, vunom i soli.
Delmatski ratnik
Delmatski ratnik je bio dominantna društvena figura koji se pokapao sa svojom opremom. Osnovno oružje Delmata je bilo koplje, dok se mač pojavljuje sporedno. Izložen je niz kaciga grčko-ilirskog tipa i različiti oklopi koji ukazuju na prijenos tehnologije među kulturama, te na važnost statusa ratnika. Način ratovanja delmatskih zajednica se razvio iz krškog terena koji je tražio brzinu i snalažljivost u borbi. U popularnoj kulturi je poznat otpor Gala prema Rimu, no možda bi bilo vrijeme da svijet sazna da su snažan otpor pružali i Delmati.
Delmatska nošnja i nakit
Iako nije sačuvan delmatski tekstil i koža, iz izložbe je vidljivo da su Delmati odjeću ukrašavali nakitom. Prikazane su razne fibule, igle i pojasne kopče koji su bili sastavni dio nošnje koja je imala i dekorativnu funkciju. Uz ukrasne predmete na odjeći, Delmati su se ukrašavali narukvicama, velikim privjescima i perlama. Ovim predmetima koji su većinom pronađeni u grobovima naglašavao se status unutar lokalne zajednice. Žene Delmata su nosile više nakita od muškaraca. Nakit se uglavnom izrađivao od bronce u lokalnim radionicama. Od 5. st. pr.Kr. izrađuju se perle od stakla i jantara, te se javlja upotreba srebra. Od 4. st. pr. Kr. na ovim prostorima jača grčki, a zatim i rimski utjecaj što je vidljivo i u izradi nakita.
Uporabni predmeti
Delmati su kermičko posuđe izrađivali ručno, bez upotrebe lončarskog kola i pekli su ga u u otvorenim pećima. Ovakvo jednostavno i nepravilno posuđe je služilo u domaćinstvima za pripremu, posluživanje i skladištenje hrane i pića. Uz lokalnu proizvodnju nađeno je i uvozno posuđe iz grčkih i italskih radionica što ukazuje na trgovinske veze ovih prostora su susjedima već u 9.-8. st. pr. Kr. Veća količina pronađenih artefakata potječe iz razdoblja nakon 4 st. pr. Kr. kada su uspostavljene lokalne radionice na Visu, Hvaru i Kaštelima (Resnik).
Pogrebni običaji Delmata
Grobovi Delmata su bili korišteni u više generacija. U početku su pokojnici polagani u ravne grobove ukopane u zemlju koji su pokrivani sa ravnim pločama. Uz pokojnika su polagani nakit, oružje i uporabni predmeti (keramičko posuđe ili probor za tkanje kod žena). Iz željeznog doba je poznato desetak nekropola koje tek treba temeljito istražiti.
Izniman primjer svetog mjesta je Milaševa gomila u blizini izvora rijeke Cetine. Radi se o groblju s dugim kontinuitetom koji se koristio od brončanog doba i bio je delmatska nekropola. Ovdje su pronađene urne s pepelom koje su ugrađene unutar gomile. Ova promjena pogrebnog običaja odražava društvene promjene povezane s dolaskom Rimljana i postupnom romanizacijom lokalnog stanovništva.
Religijski običaji i zavjetne figurice
Iako nema pisanih tragova o vjerovanju Delmata, nađene figurice ukazuju da su Delmati bili pobožni. Pretpostavlja se da su figurice bile dar zahvalnosti lokalnim božanstvima i postavljale su se u svetištima u prirodi. Jedinstveni lokalitet u susjednoj Bosni i Hercegovini (u Gorici) koji je korišten od 7. do 1. st. pr. Kr. predstavlja svetiše s bogatom riznicom. Nađeni su darovi od jantara, delmatske kacige i nakit, pa čak i neki dijelovi nošnje.
Kult Silvana, Dijane i nimfa
Na tlu Dalmacije pronađene su brončane figure i kameni spomenici koje prikazuju Silvana, božanstvo neobičnog izgleda koje se štovalo na srednjedalmatinskom području. Silvan je bio bog šuma, divljine, pašnjaka i stada. Baštini ime od italskog božanstva poljoprivrede (lat. Silvanus od silva, šuma), dok izgledom podsijeća na grčkog boga Pana. Vjeruje se da je Silvan nastao na temelju nekog predrimskog božanstva, nepoznatog imena. Romanizirani Delmati su putem tzv. Religijskog prevođenja (interpretatio) poistovijetili svoje šumsko božanstvo s rimskim Silvanom.
Silvan je prikazivan kao biće s kozjim nogama, rogovima i ušima, dok u ruci drži različite predmete (npr. pastirski štap, frulu, sviralo). Pronađeni natpisi ukazuju na njegovu božansku narav budući se naziva Silvanus Augustus (uzvišeni), Silvester (šumski) i Messor (žetelac).
Svetišta posvećena Silvanu su se nalazila na otvorenom, u šumama, na proplancima, uz stijene i uz izvore. Zatvorena svetišta su bila u spiljama ili su podignuti mali hramovi. Reljefi Silvana su klesani direktno u stijenu. Pronađen je i kameni zabat što upućuje da je postojalo svetište Silvana u obliku hrama. U periodu od 1. – 3. st. Silvan je bio široko štovan među običnim ljudima, pastirima i robovima. Posvećeno mu je oko 160 spomenika. Najviše tragova kulta je nađeno u okolici Salone, sinjskom i vrgoračkom kraju te u jugozapadnoj Bosni oko krških polja na kojima su obitavalli Delmati.
Silvan i Dijana se tumače kao božanski par ili motiv vrhovnog muškog i ženskog božanstva, potvrđen i kod drugih prapovijesnih zajednica na istočnoj obali Jadrana. Šumske nimfe (tzv. silvane) drže stabalca, grane ili cvijeće, dok nimfe koje plešu kolo simboliziraju Silvanovu moć: izmjenu ritma prirodnih ciklusa i vječnu harmoniju prirode.
S pojavom kršćanstva ovaj kult se postupno gasi budući je izgled Silvana povezivan s kršćanskim poimanjem vraga. Brisani su tragovi štovanja Silvana, spomenici su oštećeni ili su ugrađivani u kasnije građevine.
Rimsko-delmatski ratovi
Dalmacija je oduvijek bila sjecište civilizacija i put u unutrašnjost. O događanjima u ovim krajevima od prahistorije do antike, te o rimsko-delmatskim ratovima je pisao Grga Novak u svom kapitalnom djelu “Prošlost Dalmacije” (knjiga prva, od najstarijih vremena do Kandijskog rata).
Rimu je trebalo gotovo stoljeće i po da umiri ovo područje. I sami rimski carevi su pohodili istočni dio Jadrana. Julije Cezar je bio upravitelj velike pokrajne Ilirik koja je poslije podijeljena na Panoniju i Dalmaciju. Oktavijan je ranjen u nogu u neposrednoj borbi s ratobornim Delmatima koji su branili svoje područje od osvajačkog Rima. Rim je želio proširiti svoj utjecaj i pomoći svojim saveznicima, pri čemu je naišao na snažan otpor lokalnog stanovništva. Stoga je u povijesti poznato nekoliko rimsko-delmatskih ratova: prvi rat 156. – 155. pr. Kr., drugi 119.-117. pr. Kr. i treći od 78. – 77. g. prije Kr.
Cezarov sukobi su trajali od 59. – 48. g. pr. Kr. Nakon uspostave provincije Ilirik, Delmati zauzimaju liburnski grad Promonu i staju na stranu Pompeja (protiv Cezara). Nakon pobjede Cezara na ovo područje dolaze rimske legije, no Delmati i dalje pružaju snažan otpor rimskoj vlasti. Oktavijanovi vojni pohodi su trajali od 40.- 12. god pr. Kr. Osvojena je Salona (nekoliko je teorija gdje je bila locirana delmatska Salona). Plijenom od osvajanja Salone se gradi prva javna knjižnica u Rimu. Salona se kasnije razvila kao najvažnije rimsko središte na istočnoj obali Jadrana i postala je glavni grad provincije Dalmacije.
Posljednji ustanak Delmata je ustanak dva Batona 6. – 9. god. Povod su bili visoki nameti i novačenje lokalnog stanovništva protiv germanskh plemena. Rim je odgovorio žestoko, dovođenjem većine svojih legija na ovaj prostor i nakon desetljeća borbe zauvijek je utišao ratoborne Delmate.
Kako bi učvrstili svoju vlast, Rimljani podižu logore sa glavnim legijama smještenim u Tiluriju i Burnumu. Donose nove graditeljske tehnike, osnivaju veteranska naselja i polako mijenjaju društvo na srednjedalmatinskom području.
Delmati u epigrafiji
Dolaskom Grka u 4. st. pr.Kr. na ove prostore završava razdoblje prapovijesti. Grci osnivaju svoje kolonije na Jadranu i donose svoje pismo (alfabet) što potvrđuju njihovi nadgrobni spomenici (stele) i ostaci javnih spomenika. Kako smo već naveli, Delmati i ostali autohtoni narodi Dalmacije nisu ostavili nikakvih pisanih tragova na svome jeziku. Dolaskom Rimljana u ove krajeve zabilježene su neke delmatske autohtone riječi i etnik Delmat/Dalmat.
Nakon gušenja panonsko-delmatskog ustanka u 1. st., velika provincija Ilirik je podijeljena na Panoniju i Dalmaciju koja je dobila ime po Delmatima. Etnik Delmat i Dalmat se javlja u obje varijante. Najčešće se pojavljuje na tlu provincije Dalmacije, no i diljem Rimskog Carstva nailazimo na osobe porijeklom s ovih područja.
U zidinama Salone se spominju dvije delmatske kohorte koje su pomogle u izgradnji obrambenih zidina i kula za vrijeme cara Marka Aurelija (2. st.). Kohorte su bile pomoćne vojne postrojbe koje je činilo lokalno stanovništvo i brojale su oko 1000 ljudi. Zanimljivo je da se delmatske kohorte spominju čak na Hadrijanovom zidu u Velikoj Britaniji.
Na nadgrobnim spomenicima se spominju delmatska imena Mesor, Mesorian i Dazije. Ime Baton je jedno od najpoznatijih delmatskih imena. Nosila su ga Baton Desitijanski i Baton Breučki kao vođe zadnjeg velikog panonsko-delmatskog ustanka (6.- 9. st. ). Ime Messor je nađeno na više lokaliteta, a najviše u Saloni.
Postepena romanizacija je uključivala i prihvaćanje rimskih religijskih obrazaca kada se podižu žrtvenici rimskim božanstvima. Na žrtvenicima Jupiteru i Fortuni su zabilježena delmatska imena Slator i Dazije.
Osim na kamenim spomenicima, etnik Delmat/Dalmat i delmatska imena su zabilježena na predmetima svakodnevne upotrebe (na ukrasnim fibulama od srebra i zlata). Iako nam je jezik Delmata nepoznat, kroz nekoliko stoljeća i do propasti Rimskog carstva se uočava promjena statuta Delmata: od robova bez građanskih prava do pojedinaca sa rimskim građanstvom.
Nasljeđe Delmata
Povijest Delmata su pisali strani izvori, no pronađeni artefakti svjedoče o bogatoj srednjedalmatinskoj kulturi željeznog doba koja je živjela u skladu sa vremenom i prostorom. Geografski položaj koji su zauzimali Delmati bio je na udaru ekspanzionističkog Rima koji je želio povezati dvije obale Jadrana i osigurati zaleđe velike provincije Ilirik. Kako su Delmati i sami željeli proširiti svoj utjecaj sa krških polja i širiti se u priobalju i otocima, slijedila su stoljeća borbe za prevlast sa okolnim plemenima i Rimskim Carstvom. Pobjedom Rima dolazi do postepene romanizacije ovog područja, no borbenost i vještine delmatskih ratnika nisu zaboravljene i zauvijek su zabilježene u antičkim spisima.
Od bogatstva ovog prostora sagrađena je prva javna bibiloteka u Rimu. Smatra se da su Rimljani preuzeli pomorske vještine i usavršili brodogradnju pod utjecajem lokalnih ilirskih plemena (posebno susjednih Liburna). Iako se njihov glas izgubio u povijesti, Delmati nastavljaju živjeti kroz današnje generacije budući rezultati DNA analiza koje su objavljene prije nekoliko godina u časopisu Nature sugeriraju da smo dijelom njihovi nasljednici.
Kad se u proljeće na obroncima dalmatinskim planina rascvjetaju ljubičasta polja perunike opojnog mirisa, sjetimo se prastanovnika Dalmacije i jugoistočne Europe. Ova višegodišnja biljka iz porodice perunika naziva se Iris illyrica. Rod perunika je 2000. god proglašen nacionalnim cvijetom Hrvatske.
Ako želite upoznati fascinantu kulturu Delmata koji su snažno oblikovali prostor dalmatinskog priobalja i krških prostora u željeznom dobu, pozivamo vas da iskoristite sunčani listopad u Splitu koji je savršena city break destinacija i posjetite Arheološki muzej koji otkriva tajne stare preko 2000 godina.
