Narodne nošnje predstavljaju dragocjeno nasljeđe koje svakim svojim detaljem ocrtava kako je nekad izgledao život. U današnje vrijeme tek nam se u nekim posebnim prigodama pruži prilika da u nekom mjestu vidimo svu ljepotu tog nasljeđa predaka.
Poželite li otkriti dio te raskoši, dopustite da vas pričom provedemo kroz Galižanu i Peroj u Vodnjanštini i predstavimo dragocjenosti koje ova mjesta kriju u svojim baštinskim škrinjama.
Galižanska nošnja – blago iz miraznih ugovora
Galižana je jedno od najstarijih mjesta na području Istre, karakteristične ruralne arhitekture u istarskom kamenu, a naseljena je još od prapovijesnog razdoblja. Krase je brojne crkve, a za Galižance je puno značila činjenica da su nesmetano živjeli i radili kao poljoprivrednici i stočari zahvaljujući tome što su ih zaobišle zarazne bolesti koje su harale tijekom 16. i 17. stoljeća. Galižana danas ima oko 1500 stanovnika koji su većinom udruženi u Zajednicu Talijana gdje njeguju govor, pjesme, plesove, glazbu i posebnu nošnju, obilježja dubokih korijena.
Galižanci su posebno ponosni na svoju bogatu vokalno-instrumentalnu tradiciju – diskante u uskim intervalima odnosno napjeve koji se dijele u tri grupe (a la pera, a la longa i sota le pive). Za ovo su mjesto karakteristični instrumenti pive (slično abruceškim gajdama) i el simbolo (slično udaraljkama) čija sprega na području Sjevernog Jadrana postoji samo u Galižani.
Galižanska svečana nošnja predstavlja pravo blago koje se prenosilo generacijama što je dokumentirano i miraznim ugovorima. Najčešće se prenosila svečana svadbena nošnja koja bi kasnije služila kao blagdanska odjeća.
Galižanska ženska nošnja
Galižanska mladenka (la novisa) oblačila je košulju od tankog bijelog platna (camisa) naboranu i ukrašenu čipkom oko vrata s rukavima koji su se nabirali na zapešćima i također bili ukrašeni čipkom od struka na dolje. Nosila je podsuknju od bijelog platna izvezenu na rubovima (cotolo bianco de cotolina), potom crnu suknju od valjane vune (sochena ili cotolo negro de gorgan) koja je padala široko do gležnjeva. Iznad košulje odijevao se prsluk bez rukava od crne svile ili brokata (camisolin). Odvojeni rukavi od crnog damasta ili brokata (manighe) navlačili su se preko košulje te su na donjem kraju imali svileno zarukavlje koje je bilo ukrašeno reljefnim cvjetnim motivima. Galižanske žene su običavale na prsluk pričvrstiti steznik od svile ili damasta (brasarola) radi elegancije. Iznad suknje nosila se dugačka pregača traversa ispred vezana s mašnom. Tu su još bijeli rupčić fasoleto de nas ili mus pričvršćen jednim krajem na remen pregače, a oko vrata se stavljao izvezeni rubac (fasoleto de spale) na prednjoj strani prekrižen na prsima uz pomoć zlatnog broša. Tu su i bijele pamučne čarape, ručno rađene, koje su sezale do koljena te crne cipele sa ili bez vezica.
Galižanke su nosile dugačke zlatne ogrlice omotane više puta oko vrata koje su činili filigranski izrađeni mali okrugli elementi (cordon a pirusini) ili pak jedan ili više jednostavnih lančića (cordon liso) s kojih je visio križ, srce ili zvijezda. Na ušima su im visjele velike zlatne naušnice s tri privjeska u obliku kruške (piroli).
Za blagdane svojim su vrlo elegantnim frizurama plijenile pažnju. Napravljene pletenice skupljale bi se na potiljku u punđu (cogon), a pramenovi na prednjoj strani češljali su se na prednjoj strani valovito (cape). Valoviti dijelovi frizure učvršćivali su se zašećerenom vodom ili sapunom za rublje. Punđa se ukrašavala iglenim ukosnicama. La spada (srebrna igla u obliku drške mača) imala je središnji položaj, a na nesimetričan način s obje strane su se umetale le cioche (igle s filigranskim ukrasom), i trèmoli (igle sa spiralnim tijelom i glavom u obliku cvijeta koje su se njihale u pokretu) te i ciodi (srebrne igle s plosnatom glavom).
Galižanska muška nošnja
Muška nošnja bila je bitno manje razrađena od ženske. Za blagdane muškarci su nosili košulju s visokim ovratnikom od bijelog lana ili platna, s naborima na prsima (camisa). Iznad nje su odijevali prsluk od crnog platna ili štofa s prekriženim naborima koji su se preklapali na prsima i dvostrukim kopčanjem (camisolin). Crne hlače (braghe de gorgan) izrađivale su se od valjane vune i sezale su do gležnjeva. Ujedno, nosili su kratku crnu jaknu bez gumbi. Bijele čarape (calse) sezale su do ispod koljena, a cipele od teleće kože sigrin bile su prirodne boje i vezane vezicama. Na glavi su nosili kape od crnog štofa. Mnogi mladi nosili su na desnom uhu malu zlatnu naušnicu u obliku alke.
Perojska nošnja – dragocjeni vez pravoslavnog nasljeđa
Na jugozapadnoj obali južne Istre, okružen mediteranskim raslinjem, smjestio se Peroj koji njegovi autohtoni stanovnici nazivaju Peroja. Peroj je prethistorijsko naselje koje je već u doba Rimljana bilo poznato ljetovalište, no njegov daljnji povijesni put je uistinu jedinstven u Istri. Na područje Peroja u 17. stoljeća doselilo se 13 obitelji grčko-pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore od kojih potječu sadašnji stanovnici, a koji su tada bili pod zaštitom Venecije jer su se zajednički borili protiv Turaka. U znak zahvalnosti ustupljeno im je istarsko mjestašce smješteno samo kilometar od obale otkud se pruža prelijepi pogled na Brijune. Nakon 130 godina čekanja i obavljanja liturgije u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole u Puli, dočekali su 1788. godine izgradnju vlastite i vrlo impozantne crkve posvećene čudotvorcu sv. Spiridonu, a potom i zvonik s kupolom i pravoslavno groblje. Očuvanje tradicionalne vjere pratilo je u svakom pogledu život Perojaca koji su u prvom redu bili pastiri i stočari da bi se kasnije počeli baviti uzgajanjem vinove loze i maslina.
Živeći na svom malom pravoslavnom otoku u moru katoličkih sakralnih zdanja i okruženi sa svih strana istroromanskim stanovništvom sačuvali su u velikoj mjeri jezične i ostale etničke osobine starog zavičaja. Posebno su sačuvali svoju živopisnu žensku nošnju koja je svojim bogatim i skladnim raznobojnim vezom jedna od najzanimljivijih pojava naše etnografske građe.
Perojska ženska nošnja
Perojsku svečanu nošnju sačinjavala je košulja na prsima i rukavima bogato izvezena svilom i opremljena brojnim i živopisnim svilenim kitama. Košulju prekriva zelena vunena odjeća zvana raša ispod koje su vidljivi samo rukavi i raskošno vezena prsa košulje. Sav vez je na košulji bio izrađen domaćom svilenom niti jer su Perojci uzgajali i dudove svilce. Opasana je crvenom kanicom i pregačom koja se naziva traveša. Na glavi su Perojke nosile svezani vezeni rubac faculet koji je također ukrašen svilenim kitama koje padaju na čelo. Na nogama su nosile čarape nazubice i ponekad openki š kljunom odnosno crevlje.
I Perojke su se kao Vodnjanke i Galižanke voljele bogato kititi, a najvažniji dio nakita bila je mjedena ili posrebrena okrugla toka koja se nalazila na prsima, odnosno kolutić s križem ukrašen staklenim bobama koji se pomoću crvene vrpce vezao na prsima uz gornju odjeću. Tu su još i kopče zvane maite i čamprage te ukrasi na oglavlju i naušnice.
Kose, spletene u dvije pletenice, ovijale su se oko glave te se nisu vidjele ispod rupca, a u svatovima je perojska nevjesta obavijala pletenice još i crvenom vrpcom cantalinom kako bi kosa bila što obilatija, a rubac svečaniji.
Perojska muška nošnja
Perojska muška nošnja se, nažalost, nije uspjela sačuvati, no pamti se da se uz starinsko muško ruho nosio pas na struke, sastavljen od crvenih vunenih uzica i ukrašen domaćom svilom čiji se primjerak čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Perojci su tijekom vremena potpuno prihvatili ruho značajno za ostale uskoke u Istri, a to su duge hlače od bijelog sukna zvane benevreke, gornji kaput s rukavima koret i prsluk koržet, a oba ta odjevna predmeta bila su izrađena od domaćeg sukna.
Istarska nošnja – jednostavnost ukrašena nakitom
Spomenimo i nošnju koja se mogla rjeđe sresti na području Vodnjanštine, no ipak je karakteristična za ovaj kraj jer su je nosili južnoistarski Hrvati koji nisu bili autohtoni Vodnjanci, Galižanci ni Perojci.
Žensko ruho je činila platnena košulja povrh koje je odijevana suknena modrna dugih rukava opasana vunenom kanicom, a zimi bi povrh modrne dolazila duga suknena čerma i zagrtač zvan krpet. Na glavi se nosio faco na kite potom zamijenjen facolom, a oko struka se vezala traverša. Žene su kosu plele u pletenice u koje su uplitale bijele i crvene kordele. Dobrostojeće žene nosile su nakit tipičan za cijelu Istru. Kolare i kovane pašete oko vrata, štele i križe na prsima, broševe – puntapete na košuljama i rančine na ušima.
Muškarci su odijevali hlače od bijelog sukna, jaknu bez rukava od tamnog sukna samo na jednu ruku te kapicu bez nabora na glavi. Zanimljivo je da su nosili naušnice na desnom uhu, veliku toliko koliko je bio bogat kum koji ju je darovao. Odjeća pastira iz okolice Vodnjana do kraja puberteta bila je samo košulja kako bi ojačali, a kao odrasli stoku su čuvali u hlačama, košuljama, kapi, opancima i jakni.
Zahvaljujući vrijednim izvorima kao što su knjiga “Ženska narodna nošnja u Istri” dr. Jelke Ribarić Radauš te skupini autora iz monografije “Vodnjan-Dignano – grad priča” (Anita Forlani, Luana Moscarda, Matija Drandić, Danilo Ljubotina) pogledali smo s vama u zrcalo prošlosti u nadi da će vas prelijepe nošnje Vodnjanštine potaknuti na posjet ovom dijelu Istre.
Info, foto: Turistička zajednica Grada Vodnjana
Autorica teksta: Silvija Jacić
Autor fotografija: Danilo Dragosavac
