Posljednjih godina je Došašće ili Advent postao vrlo popularan, iskomercijaliziran, prepun događanja koja imaju i nemaju poveznicu sa iščekivanjem Božića; ono što Došašće uistinu znači.
Nekada davno, kada Božić i nije bio tako dozvoljen i slobodan, ljudi su došašće, četiri šetimane pred Božićen, na istrijanskemu zajiku, prontivali – pripremali sebe, kuću, blago – stoku na malo drugačiji način. Svaki dan se išlo-hodilo na zornicu, koja je bila rano ujutro i to na noge. Moje mama i teta su imale lijepo uspinjanje do brda mjesta Pićan, tako da su usput mogle i “činiti pokoru”- vršiti pokornički čin.
Danas se ponovno odlazi na rane zornice u adventskom kršćanskom periodu. Čistila se kuća, sa pepelom i kuhanom vodom i “žajfom” – to je onaj sapun koji i nema parfumirani miris. Trebalo je sve porediti i srediti, pogotovo u kuhinji, prije Božića i za blagoslov kuća. Blago se je uredilo, ustvari čistile su se štale i dvorišta.
Koliko god je bila “mižerija” – sirotinja uvijek se držalo nešto hrane za pred velike fešte – blagdane. Delale su se fritule od slatkega, pandišpanj, kolacići. Na Viliju Božiju su se misile posutice- tjestenina romboidnog oblika, skuhala se juha od broskve – kelja, z malo pažula – graha , bakalara obeljenega z domaćin uljem – sa par kapi maslinovog ulja. Prije Božića bi se ubi prasac – bilo je kolinje, ubi se kakovi peteh – za šugo s fuži na dan Božića. Na Božić je obed- ručak po tradiciji bila juha z staron kokošon ili petehom. Po narodnoj izreci “stara koka – dobra juha”. “Misilo se testo”- mjesilo se tijesto za fuže koji se prema receptu s usta na usta od moje none do moje mame pa do mene pravi ovako.
Recept za fuže sa šugon
Staviš brašna onako od oka malo kuhane vode u sredinu, jaje, malo soli i ulja. To pokupiš s rukom malo pomalo naravno na pobrašnjenoj površini i mijesiš u male valjčiće. Onda sve to valjaš i valjaš unedogled, dok ti ruke ne otpadnu, ustvari tijesto mora biti što tanje a ne smije popucati. Narežu se trake, ja ih radim na svoj slobodno umjetnički način u jednom “šutu”. Od traka se režu kosi rombići i ti se rombići spajaju sa dva prsta u mašnicu ili se čačkalicom motaju da ostane prostora. Fuži su tradicionalna tjestenina koja je bila neizostavna za blagdane. Ubace se u posoljenu vrelu vodu i kada isplivaju na površinu su gotovi. Prije toga se napravilo ” šugo”- gulaš. Najčešće se delalo šugo z petehon – pijetlom, ili kokošon, kod none.
U kući moje mame i mene smo stavljali i malo junećeg mesa. Uglavnom šugo ko šugo, maslinovo ulje; u Istri je neizostavno, nekada se koristilo i obično ulje a za neke stvari svinjska mast. Recept za šugo: maslinovo ulje, kapula – luk (što više luka gušće je šugo), malo česna- češnjaka, pofrigati da se zažuti , nekada su kapulu delali jenu uru pomalon da se dobro zagusti. Može se dodati celera i mrkve. Prodinstati meso, dodati malo ” šalše” – umaka od rajčice, začine, javoriku- lovor, ružmarin, kuš- kadulja, peršina, sol i papar. Sve skupa polako dinstati , dodati toplu vodu i poklopljeno kuhati polako minimum 2 sata.
Uz to se pripremao kapuz z malo kapule, česna, javorike, pancete ili svinjske noge ili šta se našlo za staviti i po običaju moje none- mame se stavila voda i tako dodavalo da nikada ne bude potpuno suh.To je izvrstan prilog uz takovi obed – takav ručak.
Doma se imelo vino, rakiju i delale su se štrucice kruha domoćega. Dela se štrukolo – ali to su u selu moje mame zvali štručice. Štrukolo je utjecaj ove moje sredine istro – venetske u kojoj živim. Štrukolo – kolač, kruščić koji se omijesi kao kruh i doda šećer, a popuni sa kakao prahom, marmeladom, orasima u malo mlijeka prokuhano. Dok ovo pišem uhvatila me volja da ga napravim.
Božić moje mame
Na Viliju Božju se stavi veliki cok na oganj, veliki panj, drvo na ognjišće – ognjište da gori cijelu noć. Unesla se slama, kao simbol Isusovog dolaska , prije svega blago – stoka je morala biti podmirena. Za poklone su dobivali orihe – orahe, naranče, jabuke i možda koji bombon jer je nono bio pomorac. Šlo se na spoved- prije Božića se išlo na veliku ispovijed. Hodilo se na Polnoćku i molilo. Kantalo se – pjevale su se svete pjesme. Drugi dan su djeca jedva čekala da se najedu i razvesele. Ovo je moj osvrt na djetinjstvo i Božić moje mame.
Moji Božići su bili vrlo slični samo proživljeni u gradu, sa malo više “luksuza”. Kitili smo bor, i ja sam po uzoru na sv. Franju, koji je izradio prve jaslice, kupila nama prve jaslice. Nekada su bile skupe.
Neću ovom prilikom pričati o današnjem Došašću ili Božiću. Sada ima toliko blještavila, štandova, poklona, kuća Djeda i Bake Mraz, klizališta, da ti se zavrti u glavi od toga. Osobno od današnjih Božića najljepše su mi žive jaslice, jaslice u crkvi i običaji koji su ostali od starine vezani uz Sveta Tri Kralja koji se na području Motovuna i Kastva dandanas obilježavaju.
Tri kralja obilaze kuće i pjevaju božićne pjesme. Danas se čuvaju tradicijske božićne pjesme koje se pjevaju u crkvenim zborovima, održavaju se Božićni koncerti i puno se pažnje posvećuje pravljenju jaslica .
Ovo je pjesma koja se pjeva u mom gradu kao slavljenička božićna pjesma na misi i koncertima.
Današnji Božić je ipak zadržao Polnoćku i crkve budu dupkom pune. Od običaja koji mi je poseban u mom gradu je obilazak hodočasnika – Pelegrina Isusa i Marije po kućama. Kršćanske obitelji primaju kipiće Isusa i Mariju u kuću u čast njihovog traženja kuće gdje se trebao roditi Isus Krist, što je na kraju bilo u štalici na slamici.
Posvećeno mojoj noni, mami, svim mojima.
