Naš bloger Marko Sladić ovoga puta odlučio se ispričati priču iz drugoga kuta, odnosno aktualnu temu očuvanja prirode i okoliša za buduće generacije pisao je u stilu i očima malog djeteta…
Dok sam se pentrao starom cestom onom koja vijuga kroz Pjase i Zjobin, sanjao sam kako ću doći visoko na pjaninu, izgubiti se u šumi divovskih jejki, uživati u pogjedu na gojeme kjisure i hjaditi se u pećinama. Rekji su mi i ime tog predivnog mjesta aji zaboravio sam, što ću, još sam jako maji da bi zapamtio sve što kažu vejiki. Nakon poja sata, napokon sam stigao. Vesejo sam se iskrcao iz auta.
Pogjedam dokje god pogjed seže. Umjesto šume, razrezana stabja. Ježe na podu, pjaču. Jako pjaču, čujem ih. Pokraj njih nekakve čudne dugačke cijevi. Ima ih jaaako puno. Ružne su, čudovišno strašne. Nikoga nema. Ispred mene veeejika jivada a na njoj neki strašno vejiki šumski ukrasi. Ovo je nekakav park, šumski park u kojem ne vjada sreća već tuga. Nema djece, nema odrasjih nema nikoga. Mir i tišina.
Kjupice na koje bi sjeo da majo odmorim su razbijene, jiepe drvene ogradice koje su svuda uz putejke su stare, razbijene, razvajene. Nigdje nikoga. Smeće svuda uokojo. Tu pokraj neki restoran. Htio sam tetu zamojiti čašu vode. Žedan sam no ne mogu. Zakjučano. Vani neki ružni suncobrani. Šetam se. Dao sam tati ruku. Hodamo pojako. Priča mi sve i svašta o ovom šumskom mjestu koje bi trebajo biti jepo aji nije. Meni se ne sviđa. Došao je čovjek. Jednom davno, dok još nisu niti razmišjaji o meni i napravio je park. U početku je možda bijo jepo ali nije uspio to vojeti. Srce mi pjače. Gjedam svuda okojo i razmišjam kako ću jednoga dana kada budem vejiki to probati promijeniti. Sada sam još maji. Ne razumijem sve i ne mogu aji vidim i osjećam kako ovoj šumi i ovom parku treba sreća. “Idemo doma tata”. Nismo puno ostaji. Gjadan sam, žedan i žalostan. Vratiti ću se jednoga dana s vrećama za smeće, s čekićem i pijom. Ovaj park i šuma treba jubav. Moju jubav.
