PETROVAC Veliki i Mali

Za nas koji živimo u blizini odlazak u Petrovu Goru baš i nije neki “big deal”. Tu je – pod rukom – što se u narodu kaže. Na samo petnaestak minuta mirne vožnje prekrasnim krajolikom prema Vojniću, a zatim od Vojnića prema Lovačkom domu i restoranu “Muljava”. Baš mi nije sretan naziv, posebno ne za restoran, nekako vuče na nešto muljavo, prljavo… No, nije tako. Restoran je sasvim ok, cijene su ok, kvaliteta odgovara cijeni, a palačinke sa šumskim voćem su specijalitet kuće. Tek toliko da znate kad se već nađete tamo.

Od Lovačkog doma prema Petrovcu, kako se zove vrh Petrove gore, vodi dosta dobra asfaltirana cesta koja je već neko vrijeme zatvorena za promet. Zašto, to baš nikome nije jasno. Može se proći svakim autom bez većih problema iako je na mjestima oštećena. No, oštećenja i gorih negoli su na ovoj ima i na nekim važnijim cestama, pa se ipak vozi.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Alternativni pravac je preko Vrginmosta. Proguglajte malo, snaći ćete se, mada ćete značajan dio izvesti po pravom šumskom putu – s tek gdje kojom rupom. Može se proći više-manje svakim normalnim autom. Oni koji se osjećaju spremnim pješačiti nekih pola sata do sat – zavisi o kondiciji i usputnom zadržavanju zbog fotkanja, mogu od lovačkog doma krenuti i pješice nekom od dosta dobro označenih staza.

Koju god rutu odabrali – cilj je isti – najviši vrh Petrove gore kojega neki zovu Mali Petrovac, a neki pak Veliki Petrovac – jer onaj drugi je pored prilično poharanog nekad velebnog Bakićevog partizanskog spomenika. Da li je Mali u stvari Veliki ili je Veliki ipak Veliki, a Mali ipak Mali – nisam uspio pohvatati. Zato ću ih – samo za potrebe ovog teksta, da ne bude neke zabune – zvati Gornji i Donji. Gornji je na višoj nadmorskoj visini.

Na Gornjem Petrovcu nalaze se ostaci pavlinskog samostana sagrađenog početkom XIV. stoljeća koji se narednih skoro dvjesto godina spominje kao samostan sv. Petra na Zlatu. Danas se lijepo vide obrisi crkve, gospodarskih zgrada i zidova dvorišta. Uz malo mašte možemo svašta tu zamisliti, no vrijedni restauratori dali su si truda i oko samostana postavili nekoliko vrlo informativnih ploča. Naročito mi se sviđaju slike samostana kako je nekada izgledao, odnosno kako bi mogao izgledati ako se rekonstrukcija ikada nastavi.

Kako ime samo kaže, titular samostana bio je sv. Petar. Jednostavno, zar ne? Ipak, u nekim povijesnim dokumentima spominje se i kao Zlatski samostan, što je povezano s toponimom Zlatno polje koje je vremenom i naročito izmjenom stanovništva i naseljavanjem postalo Slavsko polje.

Ono što je meni posebno zanimljivo jest da je samostanski posjed postao posjedom kneza Nikole VIII. Frankopana Tržačkog, a odluka o tome donesena je na Saboru Kraljevine Hrvatske koji je zasjedao u nedalekom Steničnjaku. Bilo je to 17. srpnja 1558. godine i to je bilo posljednji puta da je Hrvatski sabor zasjedao južno od Save. Tom odlukom Frankopani su se obvezali održavati vojnu posadu na Petrovcu i prenamijeniti zdanje iz sakralnog u vojno. Da je odluka provedena u djelo i da je Petrovac bio vojna utvrda svjedoči i slavni uskočki kapetan Ivan Lenković u svom izvješću pet godina kasnije. Usput, kći Ivana Lenkovića, Katarina, postala je kneginjom Frankopan udajom za kneza Gašpara Tržačkog, sina kneza Nikole VIII. Frankopana.

U burnim vremenima utvrda je pala u ruke Turaka, no ne zadugo, jer se već sredinom XVII. stoljeća opet neko vrijeme nalazi u rukama krajiške vojne uprave, a krajem XVIII. stoljeća, dakle nekih stotinjak i više godina kasnije, prostor ponovno dobiva sakralnu namjenu podizanjem pravoslavnog hrama Silaska Svetog Duha unutar dijela nekadašnje pavlinske crkve sv. Petra. Nažalost, nisam pronašao nikakve dodatne informacije o trajanju i nestanku tog pravoslavnog hrama.

Otprilike na pola puta od visoravni na kojoj se nalazi čuveni Bakićev partizanski spomenik do pavlinskog samostana s lijeve i desne strane nalaze se gomile kamenja koje su, pretpostavljam, nekada vjerojatno bile nekakve građevine o kojima nemam podataka, kao ni o gomilama kamenja koje se nalaze iza spomenika na sjevernoj strani. Tek sam na informativnoj ploči pročitao da su tu negdje bile prapovijesne i rimske naseobine.

Članak se nastavlja ispod oglasa

I za kraj, ali ne manje važno moram priznati da mi je Petrovac posebno drag u ovo doba godine zbog obilja kestenja. Dok pišem ove retke osjetim miris pečenih kestenja iz Bibine kuhinje. Slobodan sam predložiti vam da, dok pregledavate slike u privitku ove objave, učinite isto ili barem slično kao i ja. Gricnite nešto! U slast 🙂

Fotografije: Tomislav Beronić

- Oglas -

POSLJEDNJE OBJAVE

Prijavite se na naš newsletter

Tjedna doza najboljih turističkih priča. Newsletter vam daje uvid u najvažnija događanja i teme o kojima se pisalo na portalu turistickeprice.hr

Vaša e-mail adresa bit će sigurno pohranjena i korištena samo u svrhu stranice turistickeprice.hr i neće se prosljeđivati trećim osobama.

Autor

Kategorije