Ima 5 godina, a želja su mu bili podzemni tuneli, mrak, mir i tišina. Ono što inače viđa samo na crtićima. Naprtili smo mu torbu pustolovnom opremom, navukli smo staru, poderanu odjeću i rasparane tenisice, javili prijatelju lokaciju i koliko ćemo se zadržati – za svaki slučaj – i krenuli.
Tunel! Iz njega je dolazila hladnoća, vlaga, tišina i mrak. Brrr… za slediti se, ali nismo odustali. Upalili smo lampice na najjače i ušli. U dubinu. U utrobu zemlje. Zidovi bijeli, hladni, a čestice prašine dižu se s poda. Na svjetlu lampi to se jasno vidi. Stavili smo poveze preko usta. Po podu kanal za vodu. U daljini šišmiš – leti, bježi od nas. Osjeti nas. Uljezi smo u njegovom kraljevstvu. – Ne brini mali, nećemo dugo, kažemo naglas.
Po zidovima grafiti… ma zapravo, daleko je to od grafita. Više bezvezni natpisi, prostački tekstovi i slične gluposti. Smeće svuda – spaljeni kauč, boce alkohola, stara ofucana odjeća… Dolaze ovdje ne da bi čuvali ostavštinu nekog vremena, nego da bi uništavali i razbijali. Žalosno.
Koraci su nam bili spori. Upijali smo svaki trenutak. Divili se tom građevinskom poduhvatu i zamišljali ljude sjene koji su tu nekad živjeli – kartali, pričali, jeli, pili, spavali… sanjali svoje najdraže. Bili su zatvoreni, nisu smjeli van baze. To im je bio posao. Životni zadatak koji na kraju nisu uspjeli izvršiti. Đabe sav trud i muka.
Bio je Drugi svjetski rat. Nemilosrdan. Otpuhnuo ih je odavde i nama ostavio nešto što danas izgleda kao muzej. Nažalost, ne znamo ga imati i čuvati.
– Idemo van, mali. Dosta je za danas. Idući put idemo dublje. Mračnije. U neku novu priču.
