Kad lutamo starim šumskim putevima, zaboravljenim livadama, napuštenim selima, a vjerujte nam na riječ, IMA IH, često naletimo na tragove nekog davnog vremena. Ponekad je to razbijeni prozor, zahrđala brava ili stara dječja cipela. A ponekad – stari lonac. Zaboravljen, iskrivljen, rupičast, pun kišnice i lišća. I onda stanemo, kleknemo na naša pustolovna koljena, fotkamo i popričamo o njemu.
Nisu to samo komadi metala. To su tragovi nečijeg ručka, nečije juhe koja se krčkala dok je vani možda padao snijeg. U njima se možda kuhala kava za radnike prije odlaska u polje, ili mlijeko za dijete koje je tek naučilo hodati. U tom loncu je možda baka kuhala varivo za cijelu obitelj, dok su se djeca igrala oko kuće. Danas taj isti lonac leži u travi, prevrnut, ogreban, pun svega i svačega. Nitko ga više ne dira. Nitko ga ne treba. A opet, nekako izgleda kao da čuva sve te priče u sebi.
Kad ga pronađemo, ne gledamo ga kao smeće. Gledamo ga kao poruku. Kao podsjetnik da su ovdje nekada živjeli ljudi. Da je tu netko kuhao, volio se i brinuo, radio i sanjao. Takve misli nas uvijek malo uspore. Natjeraju da zastanemo, pogledamo oko sebe i pokušamo zamisliti kako je to mjesto nekad izgledalo. Možda je oko tog lonca trčalo troje djece. Možda je netko pjevao dok je miješao juhu. Možda je netko baš tu, na tom istom mjestu, donio neku veliku životnu odluku.
Zato takve stvari ne valja zaobići ravnodušno. Ponekad ga uspravimo, izlijemo vodu, očistimo koliko možemo ili ga ponesemo sa sobom. Ne zato što nam treba, nego zato što imamo osjećaj da zaslužuje još jednu priliku. Možda da opet zakuha čaj na vatri negdje u šumi, među djecom i pričama. Ajoooj kako bi to bilo dobro i moćno.
Jer svaki stari lonac koji nađeš u prirodi nije samo komad metala. To je mali spomenik nečijem životu. I podsjetnik da će jednog dana i naši tragovi možda izgledati baš tako – tiho, zaboravljeno, ali i dalje puni priča. Naših priča.
