I s 50 je moguće početi osvajati planinske vrhunce – dokaz sam ja. Moj prvi osvojeni vrh je Snježnik na koji sam se popela s Platka, popularnog izletišta u zaleđu Rijeke.
Po čemu je Snježnik poseban?
Meni svakako iz razloga što je to moj prvi osvojeni vrh. Međutim, općenito je poseban po tome što se s njega pružaju nevjerojatni vidici – koje fotografije ne mogu dočarati pa ćete tu tvrdnju morati provjeriti sami.
Snježnik je slikoviti kameniti greben okružen strmim livadama. Zahvaljujući izdvojenom položaju i visini, jedan je od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Osobito su dojmljivi vidici na Risnjak, slovenski Snežnik, Obruč, Učku i Riječki zaljev.
Vršno područje Snježnika obuhvaćeno je granicama Nacionalnog parka Risnjak, navodi Hrvatski planinarski savez na svojim stranicama.
Ime je dobio po velikim količinama snijega koji se, unatoč blizini mora, može zadržati sve do kasnog proljeća. U neposrednoj blizini vrha nalaze se prirodna staništa krškog runolista, a 16 metara ispod vrha smještena je planinarska kuća koja je trenutno, nažalost, u ruševnom stanju.
Grebenski put
Do Platka smo automobilom stigli iz Rijeke. Ishodište za sve izlete na vrhove na snježničkom grebenu s južne strane je Platak, niz od nekoliko slikovitih livada i skijaški centar.
Na Snježnik je najpogodnije ići prateći markaciju po tzv. Rimskom putu (zapravo šumskoj cesti) koji se uspinje na sedlo Rimska vrata. Markacija dvaput krati cestu.
Malo prije Rimskih vrata put se račva na dvije varijante: lijevo je put kroz Grlo, a ravno put do Rimskih vrata, odakle lijevo po grebenu. Grebenski put, koji smo mi izabrali, atraktivniji je i lakši za uspon – ako ste na nekoliko mjesta spremni zaposliti i ruke.
Moram priznati da meni uspon nije bio osobito zahtjevan, ali je ipak bio dovoljno izazovan i zanimljiv. Ukupan uspon koji smo svladali bio je malo ispod 400 metara; prošli smo udaljenost od 7,4 km, a u ljepotama okolne prirode ukupno smo uživali četiri nezaboravna sata.
Navedeno vrijeme je s mnogo stanki koje smo si priuštili, što znači da – želite li brže prijeći stazu – zasigurno ćete u tome uspjeti.
Priroda je ovdje predivna, iako nismo imali sreće po pitanju susreta sa životinjama. Uz izuzetak puža koji se kretao u istom smjeru kao i mi. No, bili smo brži. Doduše, da budem iskrena, nismo provjeravali je li on stigao do (našeg zacrtanog) cilja. :)
Pripazite na opasnost
S točke s koje smo kretali mogli smo uživati u opuštajućim svjetlozelenim bojama tek prolistalog drveća – što se s rastom nadmorske visine mijenjalo, jer u prvoj polovici svibnja na višim područjima bjelogorica još ne lista.
Na nekoliko mjesta uz put naišli smo na prostrana polja medvjeđeg luka. Velika bi šteta bila propustili ubrati dio ovih plodova koje nam priroda tako nesebično daruje.
Posebno je lijepo bilo otkrivati različite vrste cvijeća od kojih me najviše razgalio divlji narcis. U cvijeću smo, naravno, uživali samo osjetom njuha i vizualno. Fotografija u arhivama također ne manjka…
Teško je zapravo odlučiti što je toga dana bilo “naj”, jer je panorama koja nas je dočekala na vrhu apsolutno očaravajuća. Fotografije to ne mogu realno prikazati, treba se popeti na tih 1506 metara nadmorske visine kako bi uvidjeli o čemu pišem. Stoga vas izazivam – znam da nećete zažaliti!
Ako mogu ja s pola stoljeća života iza sebe krenuti u osvajanje vrhunaca i uživati u neponovljivim vidicima, možete i vi, bili mlađi ili stariji. Žurbe nema, potrebno je samo odabrati dan i krenuti.
Jedino što postoji ona već znana opasnost – pripazite, mogli biste se zaljubiti u planine, a onda nema povratka na staro!
