Hodamo da bismo nekamo stigli, hodamo zbog zdravlja, izazova, hodočašća ili jednostavno zato što nam je potrebno nekoliko sati u kojima se svijet kreće brzinom naših koraka. U Hrvatskoj za takav bijeg od ubrzane svakodnevice imamo tisuće kilometara staza, od planinarskih putova i dugih ruta do Camina i Croatian Long Distance Traila.
Upravo o hodanju, planinama, prirodi i odnosu čovjeka prema svijetu koji ga okružuje govorit će Edo Popović u petak, 9. listopada 2026. godine, u Centru za posjetitelje Poklon na Učki. Njegovo izlaganje “Planina i čovjek” dobra je prilika da se zapitamo zašto se sve više ljudi ponovno vraća najjednostavnijem načinu putovanja koji poznajemo.
Od čovjeka asfalta do Velebita
Edo Popović poznat je prije svega kao književnik, autor romana, zbirki priča i publicističkih knjiga. Ipak, posljednjih gotovo dvadeset godina kroz njegov se rad provlači još jedan snažan motiv: hodanje. Njegov odnos prema planinama nije počeo u djetinjstvu niti je nastao iz klasične planinarske ambicije za osvajanjem vrhova.
U jednom intervjuu prisjetio se kako prije 2006. godine nije imao planinarskog iskustva i opisao se kao “čovjek asfalta”. Nakon što je imao zdravstvenih problema, prošao liječnje i bolnice, jednostavno je krenuo prema Velebitu. Taj odlazak pretvorio se u odnos koji će obilježiti velik dio njegova kasnijeg pisanja.
Nastale su knjige “Priručnik za hodače”, “Čovjek i planina”, “U Velebitu”, a početkom ljeta 2026. objavljena je i njegova najnovija knjiga “Nema mačaka lutalica u Švicarskoj”. Posljednja je nastajala tijekom i nakon polugodišnjeg boravka u švicarskom Zugu, gdje su se šetnje gradom i okolicom ponovno pretvorile u zapise o prirodi, planinama, književnosti, umjetnosti, arhitekturi i filozofiji.
Nije važno osvojiti vrh
Popovićeva filozofija hodanja nema veze s rekordima, kilometrima i fotografijama s vrhova. “U četrnaest godina iskustva hodanja Velebitom naučio sam kako je najvažnije opustiti se i dati priliku nogama da vas vode”, ističe u svojim djelima Popović govoreći o svom odnosu prema planini.
Na Velebit, kaže, ne kreće s unaprijed određenim ciljem. Nije čovjek koji se penje na vrhove kako bi skupljao žigove. Krene u određenom smjeru, a “ostalo se događa usput”. Možda upravo u te tri riječi stane velik dio filozofije hodanja. Popovićev “Priručnik za hodače” zapravo nije priručnik koji će vam objasniti kojom stazom krenuti, što staviti u ruksak ili koliko kilometara možete prijeći u jednom danu. Priručnik vas uči o tome kako usporiti i o čovjekovu sve većem udaljavanju od svijeta kojemu pripada.
Bilješke za knjigu nastajale su tijekom desetljeća, u gradovima, tramvajima, bolnicama, na putovanjima i u planinama. Popović ih opisuje kao hodanje po granici različitih svjetova – “Nastavi hodati, kaže onaj stari Kinez, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života.”
Svatko mora sam otkriti svoj svijet
Jedna od Popovićevih misli o hodanju zapravo govori o tome zašto uopće putujemo. “Svatko za sebe otkriva svijet, jer nitko to neće učiniti za nas.” Milijuni ljudi prije nas prošli su Patagonijom, Saharom i Kinom. Mnogi su se prije nas popeli na Veliki Zavižan, Cincar ili Oštrc. Ipak, njihovo iskustvo ne može postati naše.
Možemo pogledati tisuću fotografija neke planine, pročitati vodiče, otvoriti kartu i pogledati svaki metar staze na ekranu. Tek kada krenemo, prostor koji smo do tada poznavali kao točku na karti postaje naše iskustvo. Možda je upravo zato hodanje jedan od najjednostavnijih, ali i najintenzivnijih načina putovanja.
U planini neke stvari prestaju biti važne
Velebit je Popoviću donio i drugačiji pogled na vrijednosti koje određuju svakodnevni život. Pišući o iskustvu hodanja planinom, navodi kako ondje uspjeh, novac, imetak, slava, ugled i moć jednostavno gube značenje. Životinje koje susreće na Velebitu ne zanima tko je, čime se bavi, kakav položaj ima u društvu niti koliko posjeduje. Planina tako čovjeka na vrlo jednostavan način vraća na njegovu stvarnu mjeru.
Priča o hodanju danas u Hrvatskoj ima svoje temelje, prema podacima Hrvatskog planinarskog saveza, u Registru planinarskih putova evidentirano je 1818 planinarskih putova ukupne duljine oko 6000 kilometara, uz 169 planinarskih obilaznica.
Tu je i Croatian Long Distance Trail, CLDT, dug približno 2200 kilometara, koji povezuje najistočniju, najsjeverniju, najzapadniju i najjužniju točku Hrvatske. Ruta prolazi različitim krajolicima, od šumskih i planinarskih putova do dalmatinskog kamenjara i makadamskih cesta, a može se hodati u cijelosti ili po pojedinim sekcijama.
Posebna priča posljednjih godina je i Camino Hrvatska. Hrvatska mreža Camino ruta proteže se na više od 2000 kilometara, podijeljenih u 20 zasebnih dionica, od kojih je više od deset već aktivno i opremljeno putokazima i hodočasničkom infrastrukturom. Rute se temelje na srednjovjekovnim putevima kojima su hrvatski hodočasnici stoljećima odlazili prema Santiago de Composteli.
Hrvatsku danas možemo upoznavati pješice na tisućama kilometara uređenih, označenih ili definiranih ruta. Od Velebita, Dinare i Učke do ravne Slavonije, otoka, Zagorja, Istre i hrvatskih Camino dionica, hodanje postaje jedan od najzanimljivijih načina sporog upoznavanja destinacije, ali i sebe.
Kada usporimo, prostor prestaje biti samo kulisa
Hodanje mijenja način na koji doživljavamo prostor. Automobilom između dvije točke pamtimo polazište i odredište. Pješice upoznajemo ono između. Primjećujemo sela kroz koja prolazimo, razgovaramo s ljudima, zastajemo uz izvor, gledamo promjenu krajolika, osjećamo uspon koji na karti izgleda beznačajno i shvaćamo koliko je zapravo potrebno vremena da se prijeđe nekoliko kilometara. Učimo živjeti brzinom hodanja od 4 do 5 kilometara na sat, umjesto uobičajenih stotine kilomatara na sat užurbane svakodnevice.
Možda upravo zato posljednjih godina raste zanimanje za Camino, dugoprugaške staze i hiking. Hodanje destinaciju ne pretvara u proizvod koji treba što brže “konzumirati”, nego u prostor kojemu treba dati vrijeme.
Nije važno koliko smo kilometara prošli ni koji smo vrh osvojili. Dovoljno je krenuti, a ostalo se događa usput.
