Istok Hrvatske obično zamišljamo kao zlatnu ravnicu, zaboravljajući često da se baš tu smjestio najveći cjeloviti kompleks nizinskih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj i Europi – Spačvanski bazen.
U porječju rijeka Spačve i Studve, divovski hrastovi stvaraju golemo prirodno stanište, a u njihovoj sjeni vladaju pjev ptica i rika jelena. Ova je mistična šuma protkana vodotocima koje mjestimice stvaraju močvare. Negdje u njezinoj dubini krije se i stoljećima prikriveni grad koji izaziva istraživače, povjesničare i lokalne entuzijaste.
Nastanak tajnovitog grada
Taj nestali grad kojem se ni danas ne zna točna lokacija, plijeni pažnju svojom misterioznošću. Alšan (Alsán vára) je bio srednjovjekovni plemićki posjed, banski dvor, grad i franjevački samostan okrenut prema prijelazima ka srednjovjekovnoj Bosni. Nastao je vjerojatno na zemljišnim gredama kojima je još davno prolazila rimska cesta za Sirmij, a zauzimao je stratešku poziciju upravo nasuprot srednjovjekovnoj banovini Soli, preko rijeke Save.
Alšan se u pismenima prvi puta spominje 1372. godine kada je zatražena dozvola za izgradnju franjevačkog samostana i crkve, koji su izgrađeni 1376. godine.
Njegovo ime bi moglo dolaziti od mađarske riječi Alsó, u značenju ‘donji’ ili ‘niži, što za tadašnje vlasnike i jeste bio – ‘donji posjed’ uz Savu. Najraniji spomen pojma Alšan odnosi se na zemlju pod vlasništvom, pa se stoga u latinsko-pravnoj terminologiji srednjega vijeka najprije spominje kao ‘Terra Alsan‘, odnosno zemljište na kojem je ležalo par sela okupljenih oko svog župnog središta.
Ta je zemlja isprva bila u posjedu obitelji Gut-Keled. No zbog njihove nevjere kralju u 14. stoljeću ga dobiva mačvanski ban Ivan iz plemena Szente Mágocs, koji je u Alšanu sagradio dvoje dvore i počeo nositi plemićki pridjevak Alšanski. Ivan je bio u kraljevoj milosti kao kraljev glavni peharnik, pa preuzima i položaj župana županije Bodroške, Vukovske i Srijemske. Živio je do sredine 14. stoljeća, te posjedovao niz utvrda na Savi, Dravi, Bosutu i Vuki.
Plemstvo Szente-Magocs staro je plemstvo sa sjevera Baranje, a u Mađarskoj i danas postoji selo Magoč iz kojega je potekla ova loza.
Plemićki posjed na vjetrometini povijesti
Ban Ivan imao je tri sina i dvije kćeri, od kojih je najpoznatiji sin Valentin, jer je nosio titulu Pečuškog nadbiskupa, biskupije kojoj je pripadao i posjed Alšan. Valentin Alšanski, bio je darovit skolastik, školovan u to vrijeme 14. stoljeću u Italiji, te jedan od prvaka kralja Žigmunda Luksemburškog. Kada je kralj 1408. osnovao viteški Zmajski red, Valentin je postao njegov član.
Izvor: Wikimedia
Tek je Valentin dozvolio franjevcima izgradnju samostana sv. Franje u Alšanu čija okolica je bila prožeta bogumilskom herezom, pa se stoga i samostan pojavljuje kao centar utjecaja katoličanstva.
Kao utvrda Alšan se spominje u 15 stoljeću no nedvojbeno je postojala i ranije. Građena je od drva, zemlje pa i opeke, ali moguće i s kamenim dijelovima u smislu kasnogotičkih ornamenata kakvi su tad bili u trendu, a od kojih imamo niz primjera po istočnoj Slavoniji – u Iloku, Nijemcima, Vukovaru, Erdutu i Nuštru.
Alšan je zacijelo bio vodeni grad, što je bilo uobičajeno s obzirom na njegovo okruženje. Mjesto je ležalo na visokim gredama oko potočića Ozrice, sjeverno od današnjega sela Podgajaca, istočno od Bošnjaka, a jugozapadno od Vrbanje.
Crkva sv. Franje bila je sagrađena u samom mjestu, samostan na jednoj od visokih greda iznad potoka, a tvrđava nešto jugozapadnije otuda, na gredi iznad močvarnoga tla. Navodno je tu postojao i prijelaz preko Save kojim su prelazile križarske vojske na putu za Svetu zemlju.
Nestanak grada
Politike bosanskog prijestolja, ugarske dominacije i srpskih velikaša slamale su se baš na ovoj tromeđi na Savi, kod Alšana. Stoga Alšan – kao relativno maleno mjesto postavljeno pred velike izazove – nestaje već s prvim znacima Osmanlijskih prodora i pljački. Alšanski samostan prestao je djelovati ljeti 1526, kada je turska vojska idući na Mađarsku osvajala Srijem i dio Vukovske župe. Tada su čete Husrev-begove bosanske vojske udarile vukovskom Posavinom da stignu u Vukovar, gdje su se imale sastati s četama koje je vodio sam car Sulejman.
Crkva sv. Franje održala se u Alšanu i pod Turcima. Do turske katastrofe pod konac 17. st. očuvalo se oko crkve i desetak starosjedilačkih obitelji. U novom formiranju sela i naseljavanju poslije odlaska Turaka, te su obitelji prešle u susjedne Podgajce, kojima je pripao i sav atar staroga Alšana. Tada je napuštena i stara crkva sv. Franje. Danas je taj posjed u općini Gunja, poznat pod nazivom ‘Mašanj’.
Šuma puna tajni
Na žalost, do sada nisu provedena nikakva konkretna istraživanja. Prijepori oko pozicije ovog zanimljivog grada, utvrde i samostana traju i danas, a pretpostavlja se da se nalazio negdje na području stare ciglane kod mjesta Gunja. Alšana više nema. No, to ne znači da ga se jednom neće opet naći. Do tada nam ostaju tek isječci od kojih slažemo kartu staroga vijeka i onoga što ga je nastavalo.
Do danas je puno utvrda i srednjovjekovnih gradova nažalost izgubljeno. Tako povijest teče, a gradovi koji nastaju i koji nestaju izazivaju nas da istražimo njihov fenomen. Srednjovjekovni Alšan nipošto nije jedini kojega je progutala i sakrila moćna spačvanska šuma. Tajne i priče koje skriva ovaj nevjerojatan tajnoviti predio zaslužuju da se o njima istražuje i piše više.
Točno mjesto Alšana u moru šuma i močvara Spačve jednom nam možda otkriju toponimi, lokalne predaje i novije metode pretraživanja. A do tada, uživajmo u priči o njemu i pri šetnjama spačvanskom šumom širom otvorimo oči – jer možda među propupalim granama stoljetnih hrastova ugledamo trag vodenog grada.
Naslovna fotografija: Turistička zajednica Vukovarsko-srijemske županije
