Vreli ljetni dani se uglavnom planiraju za odmor, i tjelesni ali i duševni pa se pohodi svetištima diljem Dinarida upotpunjuju naše životne baterije. A hodočašća Blaženoj Djevici Mariji i njenom uznesenju na nebo pretvaraju se i u svojevrsnu vjersku pa i turističku priču. Ishodište svih tih priča se može pratiti preko dva tisućljeća, od Efesa u maloj Aziji do dinarskog gorja u našim krajevima.
Uz svekolike potrebe za odmorom suvremenog čovjeka, koje su i definirale turistička putovanja najprepoznatljivija su ona hodočasničkog karaktera pa ih možemo pratiti od rimskih vremena do danas.
Za kršćanski svijet to je svakako život i djelo Blažene djevice Marije koja je s Ivanom apostolom izbjegla u Efes, u kojem je provela i zadnjih devet godina svog života. Kako su za njom dolazili i hodočasnici tako je kreirala i križni put, ali i mjesta molitve, drvena ili kamena zdanja karakteristična za početke kršćanstva. Zanimljivo je da je u blizini i hram grčke boginje Artemide, svojevremeno jedno od sedam svjetskih čuda?!
Kako su se preko Ivana apostola i evanđeliste ti obredi širili i diljem tada moćnog rimskog carstva, a naše krajeve i ovdašnji puk “inspirirala je svojim sljedovanjem Krista ,njenog mučenog i uskrslogʻ sina..” Kako tada tako i danas, vjerski puk dinarskih korijena je vezan za svoju majku Mariju, popularnu GOSPU..
Tako su diljem Europe, ali i svijeta nicala prošteništa našoj Gospi s likom i djelom kako ju je tko zamišljao u svom duševnom svijet, ali uvijek kao zaštitnicu i moliteljicu za osobne obiteljske ili kolektivne potrebe.
Tako smo i ovogodišnje 2024. po rođenju njenog Sina pohodili neka zanimljiva svetišta tražeći i tjelesni ali i duševni odmor.
Poveznicu između svetišta u bosanskom Olovu i Rami te Sinju u Dalmaciji i Cetinskoj krajini s onim u Efesu pronašli smo upravo po progonu Gospe od strane nekršćanskih okupatora, ali i u utočištu kod ove Majke svih majki.
Progone kršćana obilježio je i domicilni car Dioklecijan o kojem danas bruje mnoge legenda pa je, na žalost postao i turistička ikona središnje Dalmacije dok se o Gospi zna samo u vjerskim krugovima.
A da i to može postati “štory teiling” ili turistička priča, možemo u kratkim crtama i spomenuti i u ovom blogeraju.
Naime, najezdom osmanskog carstva prema zapadu ( nakon zauzeća Jeruzalema i svete zemlje ali Carigrada središta zapadnog rimskog carstva?) došao je red i na naše krajeve. Osvojiti i fizički, ali i duhovno, bila je namjera okupatora pa su i mnoga tada popularna mjesta hodočašća i Bogoslužja našla na meti bezdušnih osvajača. Takva sudbina zadesila je i bosansko Olovo, tada centar rudarstva i gospodarske moći koju su naseljavali germanski Sasi, ali i delmatski Hrvati koji su preko moćne Dubrovačke Republike i bosanskohumskih kraljeva održavali dobre poslovne veze s ovim krajevima. Tako se uvriježilo i štovanje Blažene djevice Marije koja postaje jedno od najstarijih prošteništa i svetišta u jugoistočnoj Europi.
Kako je u to vrijeme i bosansko kraljevstvo bilo na vrhuncu moći, a primadone iz loze Kotromanića po plavoj krvi bile domaćice na znatnom dijelu europskih kraljevskih dvora, to se i priča o Gospi Olovskoj brzo širila.
Ali već sredinom 15.stoljeca kad se mijenja geopolitička slika, ali i vjerski život, dolazi do progona i vjernika i njihovih ikona. Veliki dio odlazi prema sjeveru, sve do Dunava, gdje se i danas štuje lik i djelo Gospe Olovske dok drugi dio odlazi prema slobodnom području REX RAMAE, gdje na izvoru hladne rječice Rame traže svoj tjelesni i duhovni mir.
Međutim ni tu nemaju mira, pa iz zapaljenih samostana moraju bježati pa utočiste pronalaze uz Cetinu, jer je i današnja tvrđava Čačvina bila u posjedu bosanske vlastele. Naime kneževi Nelipići su kroz srednji vijek bili povezani s Kotromanićima, a za Hrvoja Vukčića se udala i njihova kći Jelena. Zanimljivo je i da su dva najvažnija srednjovjekovna artefakta završila u muzejima tadašnjih okupatora Turaka i Mlečana, HRVOJEV MISAL u Topkapi u Istanbulu a HVALOV ZBORNIK u Bologni?!
Zato je dobro i prilikom hodočašća, prisjetiti se svih tih činjenica, često i legendi kako bi smo obogatili svoj duševni i tjelesni odmor ali i udahnuli duhovnu i edukativnu dimenziju naše mentalne higijene.
I to je prava svrha našeg bistvovanja a potreba za odmorom i turističkim porivima upotpunjuje našu svekoliku životnu održivost.
