Makarsku danas povezujemo s morem, plažama, Biokovom i dugim ljetnim večerima na rivi, no iza razglednice jednog od najpoznatijih gradova hrvatske obale skriva se priča koju ne poznaju ni mnogi koji su Makarsku posjetili desetke puta.
Makarska je imala svoju alku.
Konjanici su u punom trku kopljem gađali željezni kolut, natjecanje je okupljalo uglednike i goste iz drugih dalmatinskih gradova, a o jednom takvom događaju ostalo je iznimno vrijedno svjedočanstvo iz 18. stoljeća.
I nije riječ samo o lokalnoj legendi koja se stoljećima prepričavala bez dokaza. Sačuvane su pjesme tiskane u Veneciji 1782. godine, dok i službena povijest Sinjske alke Makarsku navodi među dalmatinskim gradovima u kojima su se održavala viteška natjecanja slična alci.
Makarska se oslobodila osmanske vlasti 1684. godine
Za razumijevanje priče treba se vratiti u 17. stoljeće. Makarsko primorje dugo se nalazilo pod osmanskom vlašću, a 13. siječnja 1684. godine ona je u Makarskoj završila. Taj datum potvrđuje više povijesnih izvora, među njima i oni koji se pozivaju na kroniku fra Pavla Šilobadovića.
Uz oslobođenje Makarske 1684. godine u kasnijim se zapisima veže i početak makarske alkarske tradicije. Ipak, najčvršće dokumentirano svjedočanstvo o makarskoj alki vodi nas u 1781. godinu.
“Striljanje alke” sačuvalo je Makarsku iz 1781. godine
Dana 25. travnja 1781. godine, na blagdan sv. Marka, u Makarskoj je održana alka o kojoj su nastale dvije pjesme. Već sljedeće godine tiskane su u Veneciji pod naslovom “Striljanje alke“.
Hrvatski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža potvrđuje da su dvije anonimno objavljene pjesme tiskane 1782. u Mlecima te da obje opisuju alku održanu u Makarskoj 25. travnja 1781. godine. Svaka je imala 184 stiha.
Autorstvo se u literaturi povezuje s Ivanom Akčićem Jurišićem, svećenikom i narodnim pjesnikom iz Baške Vode odnosno Basta. Nisu to samo pjesme o nekom neodređenom viteškom natjecanju. U njima se spominju konkretni sudionici i gosti, a zapis pokazuje da je makarska alka bila događaj koji je privlačio ljude iz drugih krajeva Dalmacije.
Među gostima se navode Sinjani, Omišani, Imoćani te ljudi iz Kaštela i Splita. Sačuvana su čak i imena devetorice makarskih alkara. Odjednom pred nama nije samo povijesni podatak nego gotovo prizor Makarske prije dva i pol stoljeća: konji, koplja, gledatelji i natjecatelji okupljeni pod Biokovom.
Knjižica iz Venecije preživjela je stoljeća
Originalno izdanje “Striljanja alke” postalo je prava bibliografska rijetkost. Sačuvani primjerci knjižice povezani su s franjevačkim knjižnicama u Makarskom primorju, a fra Vicko Kapitanović kasnije je priredio njezin pretisak i transkripciju.
Ogranak Matice hrvatske u Makarskoj i Franjevačka knjižnica objavili su 2000. godine pretisak pod naslovom “Striljanje alke: dvi pisme složene i prikazane na čast i poštenje gospode makarske“, prema mletačkom izdanju iz 1782. godine. Tako je jedan gotovo zaboravljeni dio makarske povijesti ponovno izvirio iz samostanskih polica.
Alka nije bila samo sinjska tradicija
Ovdje priča postaje još zanimljivija. Alka kakvu danas poznajemo neraskidivo je vezana uz Sinj. Sinjska alka jedina je preživjela kao kontinuirana živa tradicija, a njezina je vrijednost 2010. godine potvrđena upisom na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
No sama ideja viteških natjecanja s gađanjem mete bila je nekada mnogo raširenija. Službena povijest Alkarskog viteškog društva navodi kako je Sinjska alka nastavak viteških natjecanja koja su se održavala u većim dalmatinskim gradovima. Među njima se navode Zadar, Imotski i Makarska, gdje se alka održavala do 1832. godine.
I UNESCO-ova dokumentacija o Sinjskoj alci govori o široj tradiciji viteških natjecanja duž hrvatske obale, odnosno o kulturi viteških nadmetanja koja je nekoć bila prisutna na znatno širem prostoru. Sinj je uspio sačuvati ono što je u drugim dalmatinskim gradovima s vremenom nestalo.
Makarska alka održavala se sve do 1832. godine
Makarska tradicija nije završila zapisom iz 1781. godine. Prema povijesnim izvorima, viteško natjecanje nastavilo se održavati tijekom prvih desetljeća 19. stoljeća, a posljednja poznata makarska alka održana je 1832. godine. Taj podatak navodi i službena povijest Sinjske alke.
Nakon toga konji i alkari nestali su iz makarskih ulica. U Sinju je tradicija nastavila živjeti i tijekom stoljeća izrasla u jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske kulturne baštine. U Makarskoj je ostala u starim dokumentima, stihovima, samostanskim knjižnicama i sjećanju grada.
Sasvim drugačija Makarska od one koju poznaju turisti
Upravo ovakve priče mijenjaju način na koji gledamo poznate turističke destinacije. Makarska nije samo polazište prema Biokovu, kilometri šljunčanih plaža i šetnja između poluotoka sv. Petra i Osejave. Grad između mora i planine stoljećima je bio prostor susreta različitih vlasti, kultura i običaja.
A negdje između velikih povijesnih događaja odvijao se i jedan puno živopisniji prizor. Konj u punom galopu. Koplje u ruci jahača. Mali željezni krug kao meta. Publika koja čeka pogodak.
I Makarska koja, puno prije nego što je postala jedno od najpoznatijih turističkih mjesta na Jadranu, ima svoju alku. Danas je ta tradicija nestala, ali “Striljanje alke” ostalo je kao mali vremenski prozor u Makarsku 18. stoljeća. I možda kao podsjetnik da se neke od najboljih turističkih priča ne nalaze na najpoznatijim razglednicama, nego na požutjelim stranicama starih knjiga.
