U drvenu bačvu s otvorima ulazi riječna voda, stvara vrtloge i prevrće tkaninu. U Rastokama se tako pralo rublje i vuna, uz pomoć naprave koju su stanovnici nazivali košem. Pokretao ju je brzak Slunjčice, iste rijeke čija je snaga okretala mlinske kamenove i omogućavala život vodeničarskog naselja.
Danas posjetitelji u ovaj dio Slunja dolaze zbog slapova, drvenih kuća i mostića iznad vode, no iza tih poznatih prizora postoji priča i praktična rješenja ljudi koji su riječni tok uključili u svakodnevne poslove, od mljevenja žitarica do pranja rublja.
Kako se rublje “košalo”?
Koševi uz mlinice bili su duboke drvene bačve s otvorima kroz koje je mogla protjecati voda. Snaga riječnog brzaka stvarala je vrtloženje koje je okretalo i ispiralo njihov sadržaj. Taj se postupak nazivao “košanje”. Sve što se u kućnoj radinosti tkalo u zimskim mjesecima, u rastočkim stupama i koševima tj. u dubokim bačvama s rupama na bočnicama, košali su se pod jakim mlazom vode 5 do 6 sati. Princip je lako razumjeti i danas: umjesto bubnja koji pokreće električni motor, posao je obavljala voda usmjerena u drveni koš. Čak i danas susjedi iz Rastoka dolaze oprati stare tepihe, biljce od svojih roditelja u mlinice.
Zašto se rastočki mlinovi zovu žličari?
U Rastokama su se gradili mlinovi žličari, prilagođeni uvjetima krškog terena. Voda je udarala u lopatice nalik žlicama i pokretala uspravno vreteno povezano s mlinskim kamenom. Mlinovi žličari mogli su se podizati jedino na rubovima zemljišta, gdje su padovi voda najmanje tri do pet metara s kosinom skele za dovod vode 35 stupnjeva.
Podizane su na sedrenoj podlozi, a ispred mlinica su se morale postavljati brane takozvane “glave” koje su štitile neposredan udar vode u mlinice, a višak vode skretale u tokove i slapiće pokraj mlinica. Drvena građa za izgradnju mlinica, hrastovina i kestenovina dolazile su iz okolnog područja iz nizinskih krajeva Korduna, a bukovina, jelovina i borovina iz planinskih krajeva, tj. ogranaka Kapele i Plitvičkih jezera gdje su se nalazile pilane.
Najstarija mlinica potječe iz 17. stoljeća, dok je većina izgrađena tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Njihov izgled proizlazio je iz namjene, trebalo je dovesti vodu do mehanizma i osigurati prostor za rad uz rijeku. Svaka mlinica morala je imat dva do tri mlinska kamena – jedan za “crnu meljavu” i jedan za “bijelu meljavu” ovisno o žiraticama koje se melju.
Naselje između rukavaca dviju rijeka
Rastoke su nastale ondje gdje se Slunjčica razdvaja u rukavce i preko sedrenih barijera ulijeva u Koranu. Između vodotoka, slapova i uzvišenja oblikovalo se naselje čije se graditeljsko nasljeđe u zapisima prati od 17. stoljeća.
Pri obilasku možete vidjeti temelje mlinica, odnos kuća prema riječnim rukavcima. Oni otkrivaju kako je naselje funkcioniralo prije nego što je postalo poznato izletničko odredište. U Rastokama se i danas živi, dio nekadašnjih mlinica ima stambenu ili ugostiteljsku namjenu, a kuće i imanja u privatnom su vlasništvu.
Što provjeriti prije posjeta?
Prema informacijama TZ-a Slunja, javna kružna šetnica može se koristiti tijekom cijele godine, dok pojedina imanja, mlinovi, restorani i suvenirnice imaju vlastita radna vremena i uvjete posjeta. Ako dolazite zbog razgledavanja određene mlinice ili prikaza tradicijskih poslova, dostupnost treba provjeriti unaprijed. Jednako je važno razlikovati prostore otvorene posjetiteljima od privatnih dvorišta i kuća.
