Moslavina, Bilogora, Papuk – kako je “ukleta” 2020. ukrala posao mojih snova

Krajem godine uredništvo portala “Turističke priče” predložilo je da, mi blogeri, napišemo blagdanski blog koji može biti rezime godine, promocija našeg kraja ili malih poduzetničkih turističkih priča te naših poslova. Ja sam se odlučila za rezime godine i jedva se pokrenula (zato i ide nakon blagdana) zbog svih događanja u prošloj, mogu slobodno reći, „ukletoj“ 2020. Ipak, motivaciju za napisati ovaj tragikomično-optimistični blog našla sam u onoj staroj da „papir odnosno Word trpi sve“ stoga pročitajte kako je meni kao turističkom vodiču protekla 2020.

Za portal „Turističke priče“ počela sam pisati upravo prošle godine, a naslov mog prvog bloga bio je „Kako sam otkrila posao svojih snova“, a ovaj, prvi u novoj godini, slobodno bih mogla nasloviti „Kako je nestao posao mojih snova“. Stoga, ako još niste, preporučam pročitajte taj prvi blog. Vjerujem da je dobar pokazatelj kako se, u želji da radite posao koji volite, mogu prijeći naizgled nepremostive prepreke, od onih uhljebsko-administrativnih do (grubo, ali istinito) intelektualno insuficijentnih osoba koje susrećete na svom putu, pa se ne kaže uzalud „preko trnja do zvijezda“. Ipak, ako vam se ne da čitati, u njemu opisujem kako sam  se sa kolegicom upustila u aktivnu promociju i kreiranje turističkih proizvoda u svojoj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji koja obuhvaća dijelove tri gorske mikroregije, Moslavine, Bilogore i Papuka, idealne za aktivni odmor i ruralni turizam.

Kolegica je osnovala destinacijsku menadžment kompaniju „Rural Escape Tours“ za navedeno područje, a ja sam počela raditi kao lokalni turistički vodič pod imenom „Mons Claudius Guide“ i tako smo udružile snage. Ona organizator, ja vodič, uz puno volje i truda krećemo uzlaznom putanjom u 2019. koja je na kraju u poslovnom smislu prošla odlično. Ne samo ostvarivanjem sitne, ali bitne dobiti, već i u dobivanju sve važnijih klijenata poput Američkog instituta za arheologiju kojeg sam dvanaest dana vodila po Hrvatskoj. Čovječe, bio je to uspjeh za mene koji vam najbolje mogu dočarati riječima: „Ja, jedna mala lokalna vodička vodim američke arheologe po Hrvatskoj“. Postati tour manager za takvog klijenta predstavljao mi je veliki uspjeh, pogotovo kada dobiješ ponovni angažman za 2021. Tada znaš da si dobar u svom poslu. I onda preokret.

Došla je „ukleta“ 2020. Krenule su priče o „Koroni“, zaraznoj bolesti koja je paralizirala cijeli svijet. I to ne samo u društvenom smislu zabranom kontakata, druženja, grljenja i poljubaca, već i gospodarskom smislu. Najviše je stradao turistički sektor koji je gotovo potpuno propao – od aviokompanija  do turističkih agencija i turističkih vodiča, ugostitelja te smještajnih objekata koji su ipak nešto malo mogli raditi, ali sve je to bilo nedovoljno. Iako se radi o sektoru koji je promjenjiv i mora biti spreman na prilagođavanje tržištu, pandemija je ipak sve dotukla i ne znamo kada će se oporaviti. Oni koji su još uvijek na životu kao, naprimjer moji Amerikanci, dogovaraju nove ture i kako se mijenjaju predviđanja o kraju pandemije, tako ih prilagođavaju i prebacuju za 2022. A gdje smo mi domaći u toj priči? Gdje je kontinent Hrvatske; Moslavina, Bilogora i Papuk?

Naime, kolegica i ja smo se relativno dobro držale cijelu godinu. Započele smo je našim najpopularnijim programom „Planinarenje za laike“ u sklopu kojeg smo, po prvi put, grupu od dvadesetak gostiju upoznale sa ljepotama zapadnog Papuka iznad termalnog Daruvara. Bilo je to prije prvog lock-downa, kada smo ujedno imale toliko upita školskih grupa da jednostavno nismo stizale slati ponude. Datumi za školske izlete i maturalce su se samo slagali. Prepoznale su nas i partnerske turističke agencije koje su rezervirale termine za planinarske i biciklističke ture na Moslavačkoj gori, Bilogori i Papuku, a javljali su nam se i individualni gosti iz cijele Hrvatske koji su, u društvu naše vesele ekipe, željeli upoznati ovo područje.

Financijska projekcija ukazivala je na to da će 2020. nadmašiti naša očekivanja i onda, ta-daaaaa!!! Eto ti lock-downa koji nam na dva mjeseca nije dao da dišemo. Otkazani svi izleti, aranžmani, putovanja. Iako smo ostali bez školskih grupa,  u svibnju ponovno počinjemo organizirati izlete otvorenog bookinga, naravno ovaj put uz gratis dodatak, osnove epidemiologije i ograničen broj gostiju. Osim nekoliko lokalnih izleta, sa partnerima provodimo i rafting na Mrežnici te e-bike turu na Žumberku tako da smo, na naše oduševljenje, ipak nešto uspjele odraditi. No i dalje je borba za opstanak u tijeku.

Tijekom ljeta na tržište plasiramo nekoliko potpuno novih programa koji su imali potencijal postati naši „hit“ proizvodi. Objavljujemo program za jednodnevni izlet „Garićgradska avantura“ na Moslavačkoj gori za koji se tražilo i mjesto više. Laganim planinarenjem moslavačkom šumom, posjetili smo srednjevjekovni „Garić-grad“ na kojem smo goste, u suradnji sa lokalnom povijesnom udrugom „Bršljanica“, ugodno iznenadili scenskim prikazom garićgradskih legendi. Uz prikaz legende o Ružici garićgradskoj, ujedno su uživali u izvođenju alkemijskih pokusa naše kostimirane Barbare Celjske koja je bila jedna od posjednica ove utvrde.

Nakon uspješne provedbe ovog, uslijedili su ostali novi programi poput „Traktorske vožnje uz medni doručak u Sjevernoj Moslavini“ kojim smo obilježili svjetski dan turizma. Potom, početkom listopada provodimo i jednodnevni izlet „Uz bilogorska mitološka bića do prvog planinarskog iskustva“ koji je našim posjetiteljima omogućio doživljaj zelenih bilogorskih brežuljaka i seoske idile.

Zatim slijedi pooštravanje epidemioloških mjera, tako da je i ono malo rezervacija koje smo imali, unatoč poštivanju istih, propalo zbog samoizolacije ili straha od zaraze. Sada već „dišemo na škrge“ te stižemo do samog kraja godine, a bez obzira što su mnogi naši kolege odustali, još uvijek se borimo i bodrimo jedna drugu. Stoga organiziramo izlet „Večernja adventska šetnja garešničkim stazama“ koji je protekao odlično sa dvadesetak  zadovoljnih gostiju. Uz svjetlost lampiona i kuhano vino, obišli smo garešnički kraj, a gosti su putem mogli čuti zanimljive priče o znamenitim garešničkim ličnostima poput svjetski poznatog Ive Robića i inženjera Apollo programa Mike Vucelića. Također smo prošetali i stazom koja je nekada bila važna pruga, a kako se radi o ribolovnom kraju, nismo zaobišli ni ribičke priče.

Zadovoljstvo nakon izleta bilo je očito i postojala je potražnja za ponovnom organizacijom, no na kraju, umorne od prevelikih komplikacija u vidu poštivanja epidemioloških propisa, odustajemo. Uslijedili su blagdani te razgovori o planovima za narednu 2021. i kako se prilagoditi „Koroni“, a onda „kao šlag na tortu“, uz cjelogodišnju epidemiju, dolazi razorni potres na petrinjskom području koji nas je sve ostavio bez teksta. U najjače pogođenoj, našoj susjednoj Sisačko-moslavačkoj županiji, uzeo je ljudske živote i ostavio brojne obitelji bez krova nad glavom. Potreseni, pitamo se, što reći? „Koju posluku porati?“ 

Voljela bih da ovaj rezime godine opisuje kako smo realizirali sve svoje planove, doveli hrpu gostiju u Moslavinu, na Bilogoru i Papuk. Voljela bih napisati kako je 2020. bila godina puna uspjeha, ne samo za nas, već i za mnoge turističke djelatnike u Hrvatskoj, ali jednostavno nije. A tako nam je dobro krenulo. Voljela bih da u ovom tekstu ne piše riječ „potres“. Godina iz nas bila je „ukleta“ i zato mi je drago da je prošla.

Proći će još puno vremena da se svi skupa oporavimo, no vjerujem, a to se posljednjih dana i vidi, da smo kao feniks iz pepela, rekla bih „klasa optimist“. Ujedno vjerujem kako ne postoji nemoguće jer mi je život to dokazao već nebrojeno puta. Kada sam mislila da nema izlaza, svjetlo na kraju tunela uvijek se ukazalo i zato se nastavljam boriti. Poslije kiše dolazi sunce, a svi vi koji se bavite turizmom, vjerujte da će i našoj djelatnosti ono ponovno zasjati, kad-tad. Ova ludost sa pandemijom i potresima će proći te ćemo opet putovati, biti dobri domaćini našim gostima i pričati im fenomenalne turističke priče „Lijepe naše“, moje Moslavine, Bilogore i Papuka.  Držite se!