Špilja Vrelo nedavno je proslavila lijepu obljetnicu – 75 godina od otkrivanja – a posjetiteljima je ‘poklon za rođendan’ bio besplatan ulaz s vodičem.
Neke od nazočnih iznenadila je hladnoća u jednoj od najpoznatijih goranskih špilja. Naime, temperatura u njoj ljeti i zimi tek je oko osam stupnjeva.
Posjetitelje prvenstveno ipak iznenadi ljepota prirode skrivene u podzemlju ovog nesvakidašnjeg lokaliteta. Iako špilja nije jako velika, kamenih skulptura u njoj ima u izobilju.
Nađe se ovdje i pokoji šišmiš, ali samo zimi u određenim periodima kada im je ugodnije boraviti unutra nego vani.
Špilja Vrelo nalazi se uz atraktivno jezero Bajer, oko tri kilometra od središta mjesta Fužine s kojim je povezana ugodnom šetnicom. Starost joj se procjenjuje na 3,5 do 4 milijuna godina, a ukupna dužina svih kanala je oko 300 metara.
Ulaz je u neposrednoj blizini ceste i važno je napomenuti da je dio namijenjen turističkom razgledavanju iznimno lako prohodan jer se cijelom dužinom proteže u razini ulaza.
Uz ovaj speleološki objekt vežu se razne zanimljivosti. Jedna je i podzemni potok koji izvire u obližnjem Malom vrelu, a čija voda teče špiljom. Upravo zbog lokacije na kojoj je otkrivena, špilja je dobila naziv Vrelo.
Snažan turistički adut Gorskog kotara
Proteklog je vikenda fužinarski kraj bio u znaku obilježavanja otkrivanja špilje Vrelo, danas jednog od najatraktivnijih turističkih lokaliteta Gorskog kotara.
Priča o njenoj povijesti započinje ovako: prilikom izvođenja radova na izgradnji akumulacijskog jezera Bajer u srpnju 1950. godine, igrom slučaja otkriven je ulaz u prekrasan i po svemu poseban podzemni svijet.
Ispričala nam je to prilikom posjeta ovoj krasotici Silvija Sobol iz Ureda za turizam Općine Fužine.
Od trenutka otkrića pa do uređenja prostora oko špilje i u njenoj unutrašnjosti prošlo je još određeno vrijeme, no špilja Vrelo ubrzo postaje jedan od jačih goranskih turističkih aduta.
Kroz mistični podzemni svijet posjetitelje su proteklog vikenda vodili iskusni vodiči među kojima je bio i instruktor speleolog Nebojša Anić, ujedno i poznati goranski fotograf.
Prisutni su ispred ulaza mogli uživati u izložbi njegovih fotografija trećeg kanala špilje, inače nedostupnog posjetiteljima.
Iako je za razgled uređeno oko 200 metara, Vrelo je izuzetno lijepa špilja bogata ukrasima. Osobitu vrijednost daje joj voda, prekrasan gorski izvor, jezero i ponor koji je čine posebno atraktivnom.
Bistar i hladan gorski potok iz porječja je rijeke Ličanke i u osobito kišnim razdobljima poplavljuje špilju.
Zanimljivo i poučno stručno vođenje
Upravo iz tog razloga, mnoge sige ne uspijevaju znatno narasti pa naglo završavaju, kao da su odrezane, doznali smo od speleologa Anića koji nas je proveo ovim čarobnim mjestom i uputio u brojne tajne.
Zbog ‘žive vode’ u proljeće, jesen i zimi, dogodi se da špilja bude potpuno poplavljena. No, uslijed stvaranja zračnih mjehura, voda ne dolazi do samog plafona. S druge strane, ljeti ovdje ima vrlo malo vode, čemu smo i sami svjedočili.
Špilja Vrelo ima čak tri rijetka hidrološka fenomena – izvor, jezero i podzemnu rijeku – stoga je u vrijeme ljetnih vrućina pravo utočište i osvježenje. Bez obzira na manjak vode, oduševljava posjetitelje i uz stručno vodstvo mogu unutra provesti sate i uvijek otkrivati nešto novo.
Naš stručni vodič ukazao nam je na različite boje siga i pojasnio da to ovisi od čega su napravljene. Sastoje se većinom od kalcij karbonata koji im daju bijelu boju, dok se u crvenkastim sigama nalaze primjese željeznih oksida. Uz željezne okside, na boju utječu i humusne kiseline u nadsloju speleološkog objekta.
Koliko brzo siga raste, ovisi pak o uvjetima u kojima se nalazi. Pritom su važni i unutarnji i vanjski uvjeti.
Doznali smo i da, ako nađemo slomljenu sigu negdje na tlu, po njenom presjeku ćemo znati je li bila stalagmit ili stalaktit – ima li u sredini rupicu, bila je stalaktit, jer je osnova rasta sige na plafonu jedna cjevčica. Protekom vremena, s vanjske se strane nataloži više slojeva i tako nastaje siga.
S tla rastu stalagmiti na način da na njih s visine kaplje voda. Dodirom s tlom, kapljica se rasprsne, a posljedica taloženja kalcij karbonata je zvjezdasti presjek. Dakle, kada naiđemo na takav presjek sige, možemo biti sigurni da je to nekada bio stalagmit.
Pseudoškorpion, špiljsko mlijeko, snimanje serijala o Winnetouu…
Doznali smo mnogo i o živom svijetu podzemlja te podjeli vrsta. Posebno je zanimljivo bilo slušati o sitnom paučnjaku iz reda lažištipavaca koji se naziva pseudoškorpija. Lažištipavci nisu kukci, već bliski srodnici pauka, štipavaca (škorpiona), lažipauka i grinja.
Pseudoškorpion je vrlo sitna paukolika životinja koja izgledom podsjeća na škorpiona. No, nema mjesta panici jer je za ljude ovo biće u potpunosti bezopasno.
Anić nam je pokazao i fenomen naziva špiljsko mlijeko. To je sigasta tvorevina u kojoj je pronađena jedna vrsta bakterije, a još uvijek je pomalo misterija zašto nastaje i u kojim uvjetima.
Ono što se za sada zna je kako je za njeno kreiranje potrebna poprilično velika vlaga, velika čistoća kalcij karbonata i prisustvo bakterije. Špiljsko mlijeko se nekada koristilo kao abrazivno sredstvo.
Na samom kraju špilje (dijela uređenog za razgled), naišli smo na jednu drugačiju kreaciju – koju nije stvorila priroda. Riječ je o kipu od stiropora koji je nastao za potrebe snimanja filmskog serijala o Winnetouu njemačke produkcije.
Naime, prije 10 godina snimana su tri nastavka priče o indijanskom poglavici iz plemena Apača kojeg je u svojim romanima stvorio njemački književnik Karl May.
Uz već poznate lokacije poput Velebita, Krke i Zrmanje, Winnetou je ovoga puta jahao i novim, još neotkrivenim područjima Istre i Gorskog kotara.
Doznali smo kako u jednoj od scena glumci ovdje izranjaju te se u ovoj špilji dalje odvija radnja, dok je uron bio na rijeci Zrmanji. Dio filma snimao se u selu Roswell, dio u krškom polju Estavela što je jedna posebna priča – nevjerojatni krški fenomen koji apsolutno zaslužuje biti zasebno opisan.
Otvorena cijelu godinu, prilagođena i osobama u kolicima
Od našeg stručnog vodiča naučili smo i ponešto o speleologiji te speleološkoj opremi. Sve u svemu, lagana šetnja špiljom Vrelo pokazala se vrlo zanimljivom i poučnom za posjetitelje stoga ne čudi da godišnje bilježi više od 20.000 posjetitelja.
Fužine tijekom ljeta nude bogate sadržaje, no špilja možda ima malu prednost jer omogućava spas od vrućina.
Zbog ljepota koje pruža, često ju nazivaju i ‘Postojna u malom‘. Špilja je uređena za posjete i obnovljena novom rasvjetom i pješačkom stazom s mostićima 1998. godine.
Zbog blage konfiguracije terena, bez ijedne stepenice, jedina je turistički uređena špilja u Europi koju mogu posjetiti svi uzrasti, djeca, stariji pa čak i osobe u kolicima.
Obilazak traje 25-30 minuta, otvorena je cijelu godinu, no radno vrijeme se mijenja ovisno o mjesecima. Za grupe su obilasci mogući i u drugim terminima uz prethodni dogovor.
I za kraj jedan prijedlog za one koji vole šetnju prirodom i žele vidjeti više u okolici. Od špilje vodi šetnica do kaubojskog sela Roswell. Riječ je o nešto više od tri kilometra hoda uz cestu pored jezera Bajer.
Staza vodi prema naselju Vrelo i nakon stotinjak metara skreće udesno. Prvih nekoliko stotina metara je strmije, a potom se, pri dolasku na prostrane livade, teren vrlo lagano uspinje prateći biciklističku stazu broj 5.
Nakon nešto više od dva kilometra, s makadama se skreće na šumsku stazicu kojom se nakon kratkog uspona opet dolazi na makadam. Slijedi spuštanje do Roswella, slikovitog sela izraslog za potrebe snimanja nove trilogije o indijanskom poglavici Winnetou.
Iako trenutno nije u najboljem stanju za razgled, imamo saznanja kako bi moglo doći do određenih pozitivnih pomaka po tom pitanju. No, o tome nekom drugom prilikom…
